Odmah na početku oprostite što je priča lična, ali drugačija ne može biti.
Imam dvojicu prijatelja, Seada i Nihada Kreševljakovića, blizance i to takve da se tagovi na Facebooku zbune kad su na istoj fotki. Proputovali smo pola Bosne, zajedno dobacili do Beograda, Zagreba, Hamburga…
Ali mi je najljepše kada dođem kod njih u Mjedenicu, tu starogradsku ulicu, gdje sam nebrojano puta dolazio kao dijete s ocem koji je radio u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece. Provodio sam tu sate i sate, igrajući se sa mališanima kojima je to bio dom, škola, a često i sve što su imali u životu. Čuvam s tog mjesta hiljade detalja, pamtim i danas neka imena, nisam zaboravio lica mnoge djece i vaspitača, nastavnika… Sjećam se i jedne epizode iz Blejkove sedmorke kada smo svi posjedali po podu i gledali je zajedno ili igrali lopte u fiskulturnoj sali.
Sjećam se i nekih dobrih ljudi što bi, bez namjere da se predstave, platili kolače u obližnjoj slastičarni za sve štićenike, i poslali da obraduju djecu… Ili odjeću…Ili igračke…
Da obraduju sebe još više.
Sjećam se…
***
Porodična kuća Kreševljakovića je tačno prekoputa, samo što pređeš usku ulicu i otac je često kada bi došao s posla, govorio kako je sreo Muhameda, kasnije ili baš tada gradonačelnika (oca mojih prijatelja Seada i Nihada), i ispričao se s njim o djeci, gradu, kasnije ratu koji se nadvijao nad nama.
I svaki put kada krenem kod njih, imam osjećaj da se vratim u svoje sretno djetinjstvo dok uspomene naviru, bez mogućnosti da ih zaustavim.
I sinoć je bilo tako.
Pogledao sam u zgrade Zavoda i ko zna, vjerovatno bih stajao ispred još neko vrijeme da Nihad nije s pendžera zvao da uđem u baštu s pogledom na grad kao iz filmova. S prizemlja je mahao Sead, dok je njegov mali Muhamed nosao neku golemu mačku što se nije bunila kako god bi je preturao po rukama.
Imaju te kuće šarm prošlosti; kanate kroz koje uđeš u privatnost avlije, miris starine, basamke koje škripe poput muzike… Ili je barem meni tako izgledalo.
„Saću ja, samo da provri!“
Zamalo nisam odgovorio: „Take your time!“, poput mog sina kada je s rajom iz razreda za kompjuterskim igricama gdje pola konverzacije imaju na engleskom, što me nervira, ali bez šanse da to promijenim, osim kada mu tutnem dobru knjigu u ruke, za koju se zalijepi, ali je brzo pročita, pa opet sve isto.
I njemu bih dok čita trebao reći: „Take your time!“; ali se jezik zaveže i sve što čovjek može je – izaći iz sobe.
Da…miris novog doba.
***
Uvijek se čovjek može nasmijati tom bljesku iz prošlosti, što ga sam ga prvi put čuo od Nihada prije nekoliko godina, nakon promocije knjige u Bihaću:
Idem avlijom, doziva me otac:
„Seade, idi donesi ćumur!“
„Nisam ja Sead, ja sam Nihad.“
„Ne pitam te koji si. Donesi ćumur!“
Ima tih priča puno i nekako imam nelagodu redati ih ovdje, pa ću sebi dozvoliti samo još jednu, ratnu epizodu, kada je gradonačelnik Muhamed Kreševljaković obilazio borce na prvoj liniji, a njegovi sinovi to ovako prepričavaju:
Puče granata blizu, baciše se svi, a najkrupniji vojnik leže preko njega da ga zaštiti svojim tijelom od gelera. Ima taj borac više od 100 kila, a otac onako krhak, valjda jedva pola od toga, govori ispod:
„Sine, granata ja pogodit, ja ne pogodit, a ako ostaneš ‘vako na meni, nema mi više života!“
***
Biblioteka Hamdije Kreševljakovića.
Imao sam zadovoljstvo da mi prošle godine roman Znaš li Nunu Montiljo? objavi UG Videorhiv; Biblioteka Hamdija Kreševljaković, koju je upravo osnovao naš znameniti historičar, djed mojih prijatelja, a što oni čuvaju, nadopunjuju, obnavljaju…
„Hoćemo li prvo u obilazak ili kafu?“
Na Nihadovo pitanje pokušao je odgovoriti Sead:
„Ohladiće se, ba kafa!“
Gost se vazda poštuje, pa smo prvo otišli u Biblioteku.
Škripa starih vrata opet poput muzike, miris starog papira i prošlog vremena. Unutra se Nihad pretvorio u predavača i bez tačke i zareza, s puno istinske ljubavi, govorio o svemu: precima, knjigama, vremenima, mislima ostavljenim na papiru, anegdotama; diplomama; propusnicama za putovanja još od otomanskog perioda, fotografijama, redajući na sto pred mene dokumente kakve bi trebala zaštititi država.
Čovječe… Kakvo bogatstvo.
Sjetio sam se tada još nečega; istraživao sam o austrougarskom periodu za roman koji sam pisao i Nihad mi je iz te Biblioteke dao rijetku knjigu, Bošnjaci u svjetskom ratu, majora Pere Blaškovića, s posvetom njihovom dedi, štampanu 1939. godine.
Sjećam se i Nihadovih riječi:
„Beli si kod nas na visokim deredžama kad ti dajem ovo da izneseš iz Biblioteke!“
Umotao sam je bio u poseban okvir, našao bezbroj podataka koji su mi trebali. I nije bila jedina.
Sinoć sam držao u rukama još starije knjige, među njima i jednu iz 1737. godine, na njemačkom: Krieges in der Bosnia, o ratovima u Bosni.
Hoće li ikada stati?
Sve jednom stane.
Sve prođe.
Zaboravio sam tada da nisam završio redovni posao, nekako vjerujući da ću se iskupiti tekstom kojeg sam shvatio da ću napisati, zaboravio sam kako prolazi vrijeme jer čovjek tu ima osjećaj baš kao da putuje kroz vrijeme, a ne miče se s mjesta.
To sam napisao i u knjizi utisaka i koliko god puta došao, uvijek bih ostao zatečen i fasciniran.
Pred njima je golem posao: da sve te dokumente digitaliziraju, zarad generacija što će doći. Sreća mladi su (moje godište), pa imaju kad, a bezbeli, toliko je građe da će ostati posla i za malog Muhameda što je tuda trčao za mačkom.
Nema veze što se kafa ohladila, popili smo je s merakom, uz jedan fakat koji sam prvi put čuo:
Kada je historičar Hamdija Kreševljaković preselio na bolji svijet, tadašnja vlast je brinula i poslala izaslanika da otkupi cijelu bibilioteku, da sačuvaju građu, a porodici osigura dobru egzistenciju. Ponudili su za ono vrijeme baš goleme novce, ali da ne prljamo priču ciframa. Hamdijina supruga, nana mojih prijatelja, blago je rekla:
„Da to uradim, imam osjećaj da bi mi Hamdija drugi put umro”.
Izvor: Al Jazeera