Kao novorođenčad spavamo 18 sati dnevno, kasnije sve manje, pokrećući se sve više, da bismo kao zreli ljudi zapatili od nesanice i počeli se umrtvljavati sedativima.
Od čovjeka se očekuje da bude aktivan i u vječitom pokretu što je dobro, što je zdravo, što vodi ka napretku u društvu. Doduše, postoje i neosporivi dokazi da bi za naš prosperitet i uzlet bilo mnogo pametnije i bolje da su neki „djelatnici“ odustali od svojih ideja, angažmana i radnji, da su ih jednostavno prespavali, poput novorođenih beba. Ili da su pri tome bivali istočnjački melanholični i usporeni kad već nije bilo nikoga da im (kao u onom vicu iz Audicije) odozgo ili odozdo, na vrijeme izda naredbu: “Haso, nahrani kerove i ništa ne diraj!” Ali, Bože moj, kako bi se znalo za Hasu da nije samovoljno pipkao i tipkao po kosmosu.
Sve je samo montaža i šminka
Što se više kreće i djeluje, čovjek postaje sve sposobniji da podnosi svoje okruženja onakvo kakvo mu je ponuđeno, kakvo ga je strefilo i kakvo je izabrao, ako je izbor bio moguć. Uz razvijanje sposobnosti da podnese sve oko sebe, čovjek često postane nesposoban da podnese sebe lično. Sebe u sebi. Zato i reaguje burnim odbrambenim reakcijama. Nesposobni da izdrže sebe, ljudi na usamljenost i prinudnu izolaciju reaguju razdražljivo, agresivno, distancirano, kompulzivno, nedodirljivo i samopravedno.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Kroz život nam se svakodnevno nude prilike za kritičku samorefleksiju, ali takvu ponudu pokretni čovjek današnjice naviknut na “party kretanja i dešavanja” skoro nikada ne uzima u obzir kao soluciju i mogućnost osvještenja i smirivanja sebe u sebi.
Iako se čini da ljudi danas više nego ikada rade na sebi i po sebi, da su dotakli dubinu i srž, u svakoj kriznoj situaciji brzo se ustanovi kako je sve to samo montaža i šminka.
Čemu teži aktivan čovjek danas? Čini se svemu, samo ne povratku sebi. Čovjek treba nastavak “party-ja” u kojem može živjeti nametnuti mu patopsihološki hiperaktivitet. Čini sve kao da teži prezaposlenosti, shopingu, kafani, buki, nedostatku mjesta u sredstvima javnog prevoza, zastoju na putu zbog gužve, trčanju kroz aerodromske hale, čekanju na kasi, dozivanju konobara, nervozi zbog loše usluge, napetosti zbog rezultata utakmice i zaokružene kombinacije pod brojem pet… čini se kao su gužva i stres prvo i osnovno mjerilo normalnog života.
Čovjek danas ima svega mnogo, a vremena sve manje, jer mu je i bez njegove volje pošlo za rukom da usvoji „sreću po propisu“ i standardu društva u kojem živi, sve zasnovano na jeftinim obećanjima i zadržavanju vlastite zona komfora u apsolutizmu moderne tjeskobe.
Stanje tjeskobe i duhovne paralize
Predprosvjetitelji i prosvjetitelji su od pamtivijeka težili ka svijetu u kojem će nastupiti pomirenje ovozemaljskih suprotnosti, stapanje različitosti i mir za čovjeka. Što više odmičemo, postaje nam jasnije da pomirenja i stapanja u kosmosu nema i ne može biti, a nema ga zato što čovjek nije u stanju da bude pomiren sa sobom. On treba što više opštih mjesta, opštih ljudi, opštih pripadanja i opštih pravila o sreći.
Čovjek u zatvorenom prostoru nije prikladan za vođenje korporacija, za upravljanje projektima, ne može se integrirati u horde veselih potrošača, ne može učestvovati u javnom i kulturnom životu, ne može biti prezentan onako kako to norme vidljivosti i uspjeha nalažu.
Čovjek u prisilno stečenoj hiperaktivnosti nauči da se opija napitkom novog, brzog i površnog, da diskredituje usporenost, melanholiju, tugu i bol, da poraze i slabosti pripisuje disidentima i nesposobnjavkovićima; onima koji kao svijet vuku nadole, dok ga on kao vuče nagore.
I zato svaki put kad zemlja zastane na trenutak, kad ostanemo bez uhodane dinamike i novosti onako kako smo na njih navikli, kad izostane usklađivanje sa onim izvana i lakonska utjeha za boljim sutra, kad se moramo družiti sami sa sobom, mnogo ljudi se izobliči i uskoči u stanje tjeskobe i duhovne paralize.
Propisano i nametnuto mirovanje lišava nas (posebno zapadnjački orijentirana društva) ustaljenih i ideološki opojnih droga, suočava čovjeka i sa mogućnošću da smetnja u distribuciji potrebnih mu “narkotika” u skoroj budućnosti neće biti otklonjena, već da kao takva može postati neizostavni dio naše stvarnosti.
I kako onda, pod takvom prijetnjom, da živi potrošač i sudionik na tržištu, mali čovjek koji je prihvatio da mora biti redovno ažuriran, napredan, znatiželjan i suočen s budućnošću na koju kao ima veliki uticaj?!
Gušenje modernog čovjeka
Ono što čovjek, bez obzira na silna iskustva (društvena, tuđa i svoja) teško shvata i osviješćuje jeste činjenica da on u svakom kosmičkom projektu ostaje poslužitelj koji gura tuđi traktor sa unaprijed utvrđenom deponijom i rješenjima, da u događaje može uranjati samo onoliko koliko mu to vrhovnici dozvole i da je još davno čipovan tako što mu za sreću treba najnovija roba široke potrošnje.
S takvim čipom u sebi ljudi danas ne mogu živjeti bez nametnute dinamike, jer da mogu bilo bi im sasvim dovoljno to što imaju krov nad glavom, porodicu, mogućnost da prežive i prošetaju po livadi. Pa ipak, porodica i krov nad glavom, u krizama poput ove – koronarne, modernog čovjeka guše, jer u tom prostoru nema ništa novo, nema sinergije, nema interakcije, nema izazova i „utjehe za ljepše sutra“. Zato panika, tjeskoba i konsolidacija sa kolektivom izvana, ma kakav on bio.
Prisilno gurnut u „mir“ kojem kao teži u svojim životnim trkama, pokazuje se da čovjek danas sa mirom ne može mnogo započeti. Prevazišli smo melanholiju i razgovore sa sobom, tišinu i usku diobu prostora, jer u zapadnjački okrenutim kulturama to je odavno rabota za dangube, luđake i ezoterike. Ovakva stanja i vremena, ukazuju da je upravo “melanholična nesposobnost i usporenost modernog čovjeka” možda najveća slabost današnjeg društva, gledajući sa čisto ljudskog apsekta.
Napokon malo mira u svijetu (pa makar i prinudnog) i mi mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti. Ne rovimo po sebi dokazanim i postojećim, jer to jednostavno nismo u stanju. Rovimo po nedokazanim teorijama zavjere. Tako je lakše, jer je to izvan nas. Peremo ruke i strijepimo od čipovanja zaboravljajući da je dužina života svakome od nas čipovana već… začećem i udisanjem prvog daha u prostoru na koji smo rođenjem spušteni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera