Prošao je i jubilarni pedeseti dan otkako je potres jačine 5,5 po Richteru opasno uzdrmao Zagreb. Zapravo, opasno je uzdrmao stare gradske četvrti, Gornji i Donji grad ponajviše. Južnije od one Krležine imaginarne granice Balkana, koja počinje iza hotela Esplanade, potres jedva da je ostavio ikakve tragove. Tamo je armiranobetonska novogradnja iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća otporna i na znatno snažnija podrhtavanja tla.
Nakon stresnog buđenja 22. ožujka u rano nedjeljno jutro i u nesretno ranoj fazi izolacije zbog epidemije koronavirusa, i vlasti i mediji taj su potres koji prema Richterovoj skali spada u umjerene, požurili nazvati „razornim“. Pripišimo to pretjerivanje psihološkom šoku, a dijelom i političkom triku ne bi li se na brzinu pridobila sućut, a zatim i euri od Europske unije za obnovu glavnog grada države-članice koja je upravo u to vrijeme predsjedavala (i još predsjedava) Unijom.
No vjerujte, živim u tom starom dijelu Zagreba i zidovi su mi grozno popucali, a krov zgrade se urušio skupa dimnjacima, ali da je taj potres doista bio razoran sada ne bih pisao ovaj tekst već bi me spasioci možda još tražili pod ruševinama.
Klimavi temelji i zgrada i grada
Na prvi pogled, uži centar Zagreba nije fatalno uništen. Jest da na gradskim ulicama, naročito duž one najduže, Ilice, još i danas leže hrpe razbijene cigle, odlomljeni komadi betona i gomila šute, ali urušenih zgrada nema. Kažu da će ih pet-šest biti potrebno srušiti do temelja. Kažu i da su deseci zgrada mnogih institucija – škola, fakulteta, muzeja… u toliko lošem stanju da bi i na njihovom mjestu bilo bolje sagraditi nove, nego ih obnavljati. Kažu – a to je službeni podatak – da je u potresu oštećeno 26.197 građevina, od čega 9.642 obiteljskih kuća.
Ukupna šteta ugrubo je procijenjena na 42 milijarde kuna (oko 5,5 milijardi eura). Više od 800 zgrada i kuća dobilo je crvene etikete nakon brzih pregleda statičara koji su procijenili da su neupotrebljive i opasne za boravak u njima. Kažu i da je prema grubim procjenama iz središta Zagreba iselilo oko 20 tisuća ljudi. Neki privremeno, a neki trajno. Centar Zagreba je i uoči potresa izgledao avetinjski pust zbog mjera izolacije, a nakon potresa još se više doimao kao prizorište nekog apokaliptičnog filma.
Taj potres je razotkrio i goleme urbanističke probleme i nedostatke. Pokazalo se da je središte grada, intenzivno građeno u u drugoj polovici 19. i prvoj trećini 20. stoljeća, vremenom postalo poput kulise iz Potemkinovog sela. Grad se dugo, predugo držao važnim i atraktivnim iza svoje fasade, ali temelji su mu uzdrmani, i doslovni i metaforički.
Potres je bio razoran utoliko što je razotkrio klimavu konstrukciju svoje vlasti na čelu s pre-dugovječnim Milanom Bandićem. Dok su seizmolozi zlokobno tješili građane da bi samo jedan stupanj snažniji potres veći dio starog dijela grada sravnio sa zemljom, dotle je Bandić prozivao građane tvrdeći da su uvelike sami krivi za nastale štete jer nisu ulagali u zgrade čiji su suvlasnici. Nije pritom spomenuo da je njegova gradska uprava građanima subvencionirala obnovu fasada, kozmetike dakle, umjesto da je radila na tome da se temelji zgrada što više učvrste, iako se godinama upozoravalo na neminovnost velikog potresa budući da Zagreb leži na trusnom području i da je zadnji takav bio davne 1880. godine. Sve u svemu, površinski ožiljci od potresa vidljivi su, ali mnogo više zabrinjavaju oni dubinski, u samim temeljima zgrada i kuća.
Dok zakuhavaju vodu, građani vriju
I sam osjetim koliko su ti temelji uzdrmani kada ulicom u kojoj živim prođe neko imalo veće vozilo. Dal’ od pretjerane osjetljivosti na svaku vibraciju nakon 22. ožujka, dal’ zbog narušene statike samih zgrada i cesta, svaki prolazak vozila zaljulja mi pȍd pod nogama i opasno me štrecne. Uostalom, od tog 22. ožujka tlo ispod Zagreba i okolice zadrhtalo je više od tisuću puta.
Od tih šokova mogu se rashladiti i razbistriti hladnom vodom jer, kao i u nekoliko tisuća drugih zagrebačkih kućanstava, tako i u mom već pedesetak dana samo mi ta i curi iz slavine. Ubrzo nakon potresa, kada su najviše stradali dimnjaci, tisuće dimnjaka, iz razumljive predostrožnosti predstavnici stanara ili Gradske plinare zavrnuli su plinske ventile u zgradama. Otad se svatko snalazi kako zna i umije. Dolaskom toplijih dana isključeni plin nije više problem zbog grijanja, ali zbog tople vode jest.
Kažu da dvadesetak tisuća ljudi u središtu glavnog grada države koja predsjedava EU nema tople vode. Na stranu sad kuknjava i zgražanje nad tim kako je tako nešto nezamislivo u 21. stoljeću. Kvaka je u tome da to predugo traje i da se tisuće građana ne može normalno oprati u vrijeme kada su zbog epidemije koronavirusa preporučene pa i propisane stroge higijenske mjere.
Dok već pedesetak dana zakuhavaju vodu u loncima i električnim kuhalima, Zagrepčani s isključenim plinom vriju od ljutnje i bijesa. Obnova dimnjaka ide sporo, što zbog poslovično spore birokracije, a što zbog mjera izolacije i socijalne distance radi koronavirusa. Očekivalo se barem da će zakon o obnovi nakon potresa biti brzo donesen pa da pravila budu jasnija i stvari se okrenu s mrtve točke, no zakonodavci ga i dalje dotjeruju i „peglaju“. Istodobno su glavna lica u toj priči postali dimnjačari.
Hvatanje za glavu, a ne za dugme
Dimnjačarska obrtnička zadruga, s monopolom u glavnom gradu, nakon potresa naprosto je bez prethodnih pregleda sve dimnjake na oštećenim zgradama proglasila neispravnima. A bez njihove potvrde da su dimnjaci ispravni, Gradska plinara neće uključivati plin. A građane se pritom dovodi pred zid i puštanje plina (s kojom će poteći i topla voda) uvjetuje da prilikom obnove dimnjaka atmosferske bojlere zamijene sigurnijim, ali i skupljim kondenzacijskima. Jer to, kažu, propisuje Europska komisija.
Doduše, Europska komisija je zasad samo preporučila, ne i izričito zahtijevala da se atmosferski bojleri zamijene kondenzacijskima. Ispada da uza sve troškove koje će imati zbog popravka krovova i zidova, podizanja novih dimnjaka i krečenja, mnogi će Zagrepčani morati kupovati nove bojlere od kojih najjeftiniji koštaju oko 8.000 kuna, a s troškovima ugradnje i spajanja na dimnjake cijena im raste i do 20 tisuća kuna. Već se više puta pisalo da zbog tog inzistiranja dimnjačarske komore, dimnjačari u Zagrebu nisu „srećonoše“ i da se građani, kada ih vide, više ne hvataju za dugme nego za glavu.
A dok Zagrepčani iz središta grada čekaju uključivanje plina, po gradu su se pojavili natpisi „Fali zidara“ kao svojevrsno upozorenje anonimnog autora da se debelo kasni sa sanacijom oštećenih zgrada. Pa gdje su zidari? Većina ih je otišla, odselila iz zemlje u inozemstvo za boljim poslom i većom zaradom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera