Boli li tebe duša?

Knjiga upravo spremljena u Srbiji za poklon mom sinu: Hvala od srca, piše autor (Knjige Knjige Knjigice)
Knjiga upravo spremljena u Srbiji za poklon mom sinu: Hvala od srca, piše autor (Knjige Knjige Knjigice)

Ima jedna prodavnica…

Blizu je moje zgrade, ni velika ni mala, ni široka ni dugačka, a unutra vam opet nije tijesno, već tamam. Treba vam korpa dok prolazite između dvije rafe, a kolica nikako. Unutra su uvijek u ponudi osmijesi i srdačnost.

I uvijek sam u njoj imao sreće.

Jednom, tuzlanska “Dita” napravila nagradnu igru za svoje kupce. Na računu ostavite svoje podatke i kontakt…

“Nikad se ne zna”, rekla mi je tada kasirka, a koju bih i sada, čini mi se, prepoznao da ima kacigu, a ne samo bijelu masku preko lica i nosa.

Ima i još jedan razlog: prodavnica je blizu škole moje djece koja redovno tu dolaze na velikom odmoru, kupiti užinu.

Kćerka će uvijek kupiti šta joj kažemo, a sin?

“Dobar je…”

“Dobro to, a šta je uzeo za užinu?”

Smijeh.

“Bananice i koka-kolu, ali niste od mene čuli, molim vas”.

Majke mi, znao sam, vazda ista priča.

Uglavnom…

Nije prošlo dugo, zvoni telefon – dobili ste “Ditin” paket.

Baš mi bilo drago: unutra deterdženti za veš, suđe i svašta nešto iz domaćeg asortimana. I dok smo trošili, činilo mi se da mi odjeća uvijek miriše ljepše već inače, a da su mi bijele košulje još bjelje, kao u reklami.

Da, ona “Dita” u koju smo svi uprli oči kada je sve stalo.

Ima jedna prodavnica…

Malo prije nastupa korona virusa, odem s kćerkom u uobičajenu kupovinu u tu našu prodavnicu, kad “Klas” napravio nagradnu igru. Kupiš dva njihova proizvoda i imaš pravo učešća.

U našoj korpi više od potrebnog.

“Mogu li ja upisati ime i adresu”, upita me kćerka, sva radosna još jednom novinom u svojih tek napunjenih deset godina.

“Naravno”.

Odlikašica je na mamu, ali rukopis grozan na mene. Kontam u tom momentu: “Drago dijete, čak da te izvuku neće moći da pročitaju ni ime ni prezime, a tek adresu…”

Odšutio sam naravno i račun je završio u kutiji s velikim napisom – nagradna igra.

Nije prošlo dugo, zvoni telefon – “dobili ste ‘Klasov’ paket”.

Boga mi, jedva sam čekao da promoli nos iz škole i da joj vidim reakciju.

To ozareno lice i takva sreća se vam potpuno ispune srce.

“Mogu li s tobom podići nagradu?”

“Naravno. Ti si je dobila.”

Otišli smo do “Klasa” i podigli bon od 50 KM za kupovinu u bilo kojoj njihovoj radnji.

Da, onog “Klasa” u koji smo uprli oči kada je sve stalo.

I imali smo još jednu ideju: u istoj visini dati novac u obližnjem “Pomozi.ba”.

Opet kćerkinom rukom, s priznanicom na njeno ime.

Halalosum. Sitnica, ali od srca.

Sutra smo otišli potrošiti bon u našoj prodavnici.

I nedavno, kada je svugdje nestalo brašna, našao sam baš tu, što je bilo kao dobitak na nagradnoj igri. Uredno složena pakovanja, ljudi kupuju bez žurbe i gramzivosti.

Polica niže, naredani paketi “Violete”, u koju smo, šta da kažem, uprli oči kada je sve nestalo.

Usput, uzeo sam dvije čokolade, za dvije prodavačice.

Skočile su obje.

“Ni govora… nema potrebe…”

Kako naš stari narod kaže: jednostavno nisu gladne.

Jedva, ali baš jedva, prihvatile su jednu čokoladu da je podijele uz kafu, ako uopšte nađu vremena od kupaca.

Bože dragi, kakvi divni ljudi.

Mogu drugi imati urbane vile i zgrade ako su osioni, ne paze radnike i u konačnici gaze druge; neće milione ponijeti sa sobom; a kada porodicu hranite pošteno, to hoćete.

***

Ima jedan konobar, tu blizu… Mlad, oženjen, završio fakultet, ali posla nema u profesiji, ima malo dijete, garantovano neispavan, a uvijek nasmijan. Ako je kafa marka i po, uvijek ostavim dvije. Ako je račun četiri, ostavim pet i sve tako. Vala sitnica, ne može manje.

I malo, malo, ne da mi platiti kafu, uz koju je stavio račun. Platiće je on.

Nisam ga vidio otkako je počela korona, do prije neki dan. Ide ulicom polako, učinilo mi se bez cilja…

“Gdje si, šta si…”

Slegne ramenima.

Nigdje, bez plate i mogućnosti da zaradi i pritom kaže da razumije gazdu, neće ga platiti ako ne radi. I još veli:

“Biće dobro, proći će ovo, družićemo se mi”.

Kako već nalažu vlasti, nismo se rukovali. Nisam znao šta da mu kažem, on se opet osmijehnuo kao uvijek kada mi donese kafu.

Čovječe, kako mi to fali, ali sigurno puno manje već njemu onaj posao i mojih pola marke, taj sitni znak pažnje.

Kada sam išao kući, stomak mi se zgrčio i znam da su me dugo taj dan pitali ukućani, šta mi je.

Nisam mogao odgovoriti.

Nisam taj dan više popio kafu.

Kući mi dolaze poruke, provjerene, od ljudi koje znam, čak iz škola, kako je potrebna pomoć roditeljima što su dobili otkaz kada je počeo korona virus i ne mogu djeci obezbijediti minimum hrane.

Taj grč u stomaku me nikada nije popustio.

Skupiće dobri ljudi, barem prvu pomoć.

Zaboli li tebe duša iza zatamnjenih stakala, državo huda…

***

Ima jedna mala picerija, tu blizu.

U njoj radi djevojka, uvijek nasmijana, moju djecu doziva imenima i usluži ih onako kako vole, uz puno igre.

Studira na Sarajevskom univerzitetu i vjeruje da će naći posao u svojoj branši.

Nisam je vidio otkako su zatvorene picerije, ćevabdžinice, buregdžinice… I sretnem je nedavno, tu, u komšiluku… Moglo bi to biti dan ili dva nakon susreta s konobarom.

Imala je masku, prepoznao sam je i već imao grč u stomaku: znam, plaća garsonjeru u kojoj živi, a od plate pomaže i staru majku…

Mahnula je i krenula u susret, a onda stala ta propisana dva metra ispred mene.

“Kako ste?”

“Hvala Bogu, dobro. Ti?”

“Dobro. Kako djeca, supruga…”

Da li da pitam?

“Gdje si, šta radiš sada?”

“U stanu, spremam ispite.”

“Kako…”

Zastao sam, nisam znao kako dalje. Ona je znala:

“Ne brinite… Gazda mi je dao cijelu platu unaprijed da se snabdijem, još iz radnje vreću brašna, ulje… I dezinfekciju… I nazove da vidi kako sam i trebam li išta.”

Slušam, srce mi tuče.

“Još kaže, znam da nećeš htjeti tražiti, imaš ključ, idi u radnju, uzmi sve šta ti zatreba, ne trebaš mi ništa govoriti, ni šta, ni koliko.”

Čovječe… Kako sam se sretan vratio kući.

I sumnjam da ću picu igdje drugo, više ikada pojesti.

***

Ima jedna Facebook grupa “Knjige, knjige, knjigice”, pokrenuta u Hrvatskoj, okuplja nekih 40.000 ljudi iz cijele regije. Prije nekoliko dana, postavio sam tamo trilogiju Uspon crvenog, Sin zlatnoga i Zvijezda zore, autora Pierca Browna, koju je moj sin, tinejdžer pročitao za manje od dvije sedmice kako ne smije izaći iz stana, a o toj odluci neću u ovoj priči.

Cijena je bila sitnica – 3,45 KM po knjizi na golemom popustu. Sjećam se, počelo pustošenje radnji (srećom i stalo), nas trojica nakupovali knjiga. Zove me žena, zabrinuta:

“Kupi nam barem nešto!”

“Ne mogu, vučem 18 knjiga.”

I, eto, isplatilo se kao i uvijek. Ako šta zafali, uvijek imam svoju prodavnicu i puno sreće u njoj.

I baš dok ovo pišem, posebno me obradova jedna poruka iz Srbije u ovoj virtuelnoj grupi, gdje nađem vrijedne preporuke, recenzije, sjajne osvrte:

“Kako je lepo čuti da mladi čitaju. Veliki poljubac za Vašeg sina. U Srbiji je izašao četvrti deo. Ako kod Vas nema, ja bih mu poslala. Besplatno. Ako je to moguće u ovoj situaciji koja vlada svetom.”

Šalje i fotografiju knjige Gvozdeni zlatni, spremljene za mog sina.

Čovječe!

“Hvala od srca. Baš ste nas obradovali. Čekamo roman… i šaljemo Vam iz Sarajeva, kao mali znak pažnje, naš najnoviji Znaš li Nunu Montiljo?“.

Stiže odmah odgovor:

“Sad sam se i ja obradovala kao tinejdžerka.”

***

E, ljudi… Kako život može biti lijep.

Ako iz ovoga izađemo, prvenstveno živi i zdravi, a onda barem trun bolji, srdačniji i humaniji nego što jesmo; ako pobijedimo vlastite viruse oholosti, bahatosti, sebičnosti i svega lošeg; ako nas zaboli duša… onda ima nade.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO