Više se ne sjećam tačno ko me je uputio na književnost Darija Džamonje, mislim da je Bimbo, ali nisam siguran.
Moglo mi je biti dvadesetak godina. Tek sam bio pročitao Bukovskog, čija sirovost me ostavila očaranim. Mislio sam da u toj vrsti književnosti, gdje je pisac istovremeno i glavni lik, nema boljeg od njega, sve dok nisam otišao u biblioteku i podigao veliku debelu knjižurinu, izlizanih crnih korica, neku vrstu sabranih djela Darija Džamonje u jednoj knjizi, izdanje Slobodne Bosne.
Ta debela knjiga, koja sa svojih dvjesto-tristo kratkih priča na neki način čini roman o životu velikog sarajevskog pisca, natjerala je književnog sudiju u meni da skine šampionski pojas sa Bukovskog i prebaci ga na Džamonju: Daco, kako ga od milja zovu svi njegovi čitatelji, bio je naš domaći, sarajevski Bukovski, i kao takav deset puta bolji od svjetskog – emotivniji, duhovitiji, pametniji, ljepši.
Kao mladi pisac iz istog grada, naravno da sam htio biti sličan Daci. Fasciniran njegovom spisateljskom vještinom, ne samo da se nisam prepao njegove mračne biografije, nego sam upravo mislio kako i sam moram doživjeti makar nešto slično, inače neću moći stvoriti djela kojima će se ljudi diviti tako kao ja njegovim.
Krenuo sam istraživati sarajevske kafane i bircuze na potezu od Marindvora do Baščaršije, tragajući za ljudima koji su poznavali velikog pisca i ličnim iskustvima koja bi se dala poistovjetiti sa onima iz njegove knjige, koju sam u nemogućnosti nabavke u originalnom izdanju fotokopirao više puta, jer familija, prijatelji i poznanici, suprotno svom redovnom interesovanju za književnost, redovno su odnosili sa sobom dijelove te fotokopije, a rođak iz Beograda je odneo celu. Koliko me to ljutilo, toliko mi je bilo i drago, jer sam osjećao da tako vršim društvenu ulogu književnog komparativiste, čiji je zadatak da iz mora književnosti izvadi najbolje plodove i pruži ih onima koji nemaju vremena, snage, ni živaca po tom moru roniti, spoznavši pri tome i gorku istinu da je to posao u kom ti krajnji korisnici rijetko kažu i hvala, a kamoli da ti dadnu novaca – umjesto njih dobiješ pridiku kako bi se trebao ostaviti toga dok je još vrijeme, početi baviti nečim ozbiljnijim, unosnijim.
Boemski život a la Daco
Moje glumljenje boemskog života a la Daco potrajalo je par godina, što je bilo sasvim dovoljno da uvidim kako nije to za mene. Cugu sam zamrzio zbog mamurluka, karte zbog gubitaka, brodolome ljubavne zbog toga što u toj vrsti patnje nisam nalazio ništa lijepo, a povrh svega sam shvatio i da postoji ogromna razlika između Sarajeva kakvim ga opisuje on i Sarajeva u kom sam odrastao ja: njegovo je rock'n'roll, moje turbofolk. I u tom ljepšem Sarajevu, čovjek kao što je bio Dario Džamonja plaćao je za gram svjetlosti tone mraka; sav taj alkohol što ga je popio, kako mi se učinilo, nije mu zapravo ni služio toliko da se razveseli, koliko da zaboravi, da se anestezira kako ne bi umro od bola.
Osim toga, kako sam momak sa Alipašina, dozlogrdilo mi je bilo i vraćati se iz grada na teškim nogama u gluho doba, a još više od toga spavati po kućama dobrih ljudi, buditi se pred njima sa glavom praznom, punom bola i sramote na neviđeno, kad ne znaš šta si sinoć radio, ali znaš da nije bilo dobro. Takve stvari ne samo da me nisu poticale na književno stvaralaštvo, nego su me još i tjerale da šutim – što da pričam kad sam budala?
Umjesto toga, resetovao sam se i odlučio započeti novi spisateljski život, takav u kom se drugi pisci uvažavaju samo zbog onoga što su napisali, nikako zbog toga kako su živjeli, jer je to trivijalnost, nebitne stvari kojima se zabavlja priprosta svjetina – jedne prilike, u jednom od onij malih marindvorskih bircuza koji više ne postoje, krupni, masni i glasni gospodin, kog sam pitao da li je poznavao Darija Džamonju pisca, odgovorio je da tog nije poznavao, ali da je poznavao Darija Džamonju pijanca. Bilo mi je jako neugodno što sam to pitao, posebno kad je dotični, sjećajući se kao kroz maglu, dodao da je i taj Dario ponekad nešto pisao, ali da je to bilo nešto bezveze.
Veliki sarajevski pisac
Iste te godine, ako se ne varam, sarajevski Buybook je izdao knjigu Ako ti jave da sam pao…, koja je – opet ako se ne varam – ista ona što je izdavala Slobodna Bosna, a koju nikada nisam uspio kupiti.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Jedini put kad sam vidio da se prodaje koštala je toliko da sam se ja, kao iskusan kupac polovnih knjiga, naviknut da za zlato plaća kao za željezo, prvo sablaznio, a onda i uvrijedio. Buybook je imao dobru cijenu, pa sam kupio dvije, znajući da je puno njih koji bi je rado primili na poklon; na kraju ipak nisam poklonio nijednu, ali mi je svejedno ostala samo jedna, jer je drugu neko odnio i ušutio se.
Ako ti jave da sam pao… jedna je od najčešće otvaranih knjiga u mojoj kući, možda i jedina koju sam vidio u rukama svih svojih ukućana. Njeno čarobno svojstvo jeste da se u nju može upasti potpuno na bilo kom mjestu – gdje god otvorio, čitatelj će se naći licem u lice sa onim što se u mom rječniku, uz posebnu intonaciju, izgovara kao Književnost, pri čemu je važno da se slovo K izgovori kao veliko.
Jest, prema mom sudu, koji definitivno nije od najviše kvalitete, ali kad vidim ko sve knjigama sudi osjećam da nije ni loš, slobodno mogu reći – kratke priče Darija Džamonje spadaju u sami vrh svjetske književnosti. Zašto to do sada nije otkriveno u čitavom svijetu ima puno razloga, a glavni je, čini mi se, taj što je Dario Džamonja uistinu bio veliki umjetnik, te kao takav nije reprezentativan u okvirima naše savremene, mi-smo-u-ratu-najgore-prošli+folklor kulture. Meni opet osjećaj govori da će njegovo vrijeme polako doći na cijelom svijetu, jer biser je biser za sva vremena, pa kad god ga otkrili. Skoro dvadeset godina poslije smrti, veliki sarajevski pisac nema u gradu kog je opisao ni ulicu, ni kip, ni festival, ni ništa od toga, već samo vjernu publiku u ogromnom broju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera