Blog

Jednog dana doći ću, oče

'Na današnji dan 1992. poginuo mi je otac u Sarajevu pod opsadom', piše autor (Al Jazeera)
'Na današnji dan 1992. poginuo mi je otac u Sarajevu pod opsadom', piše autor (Al Jazeera)

“Mrzak mi je rat, ali još su mi mrži oni koji pjevaju o ratu u kojem nikada nisu bili.” (nobelovac Romain Rolland)

Danas je 12. decembar…

Na današnji dan 1992. poginuo mi je otac u Sarajevu pod opsadom. I kada ga se sjetim, a to je svakog dana desecima puta, a, sasvim sigurno, i više od toga, ne mislim o ratu ni o onom trenutku kad mi je raja u jedinici prvo rekla da je ranjen, a onda ljekari na Koševu saopštili da nije preživio granatu što je pala pola metra od njega. Ne mislim na majku i tada 11-godišnju sestru i onaj trenutak dok me gledaju na pragu našeg stana, a ja znam šta im upravo moram saopštiti.

“Na put se spremam, put mi je dalek.” (Snježana Radonja, 11-godišnjakinja, nekoliko dana prije pogibije 1992. u spomenaru moje sestre)

Centralna figura

Dok sam ih pisao, nisam razmišljao, a kasnije sam shvatio: u svakoj mojoj knjizi otac je centralna figura, glavni junak i kada to nije…

Svako od nas na duši nosi neki ožiljak. Da, ima mnogo gorih, ali ja svoj najbolje poznajem.

I kada dodirnem taj ožiljak, ne mislim na rat mada mi podneblje, od Sarajeva do Beograda, pa nazad do Zagreba, ne dozvoljava da prestanem misliti na njega i stalno vuče u tu klopku…

“Mržnja je klopka, jer nas veže uz protivnika.” (Milan Kundera)

Danas je 12. decembar…

Ponavlja se, poput refrena, pa su naša djeca iz generacije u generaciju prisiljena živjeti bez očeva i majki.

Hoće li to konačno i zauvijek stati?

“Smijemo li dozvoliti da ovi balkanski ratovi prođu, a da barem ne pokušamo izvući neke pouke iz njih, ne znajući jesu li oni bili dobro ili zlo, kao ni hoće li sutra ponovo izbiti i zauvijek nastaviti širiti se?” (Senator D’Estournelles de Constant 1914)

Svako malo puna su usta rata u političara, onih što ga izbliza, tu gdje gori, nikada nisu vidjeli. Zaslijepljeni rotacijama u koloni što ih brzo provede pored običnih smrtnika dok čekaju tramvaj zvani čežnja, jer je opet stao na rasklimanim šinama; odvojeni od stvarnosti iz koje ljudi odlaze u našoj, domaćoj migrantskoj krizi…

Jesmo li zaista bolji od onih država odakle nama dolaze migranti, na koje pojedinci i grupe, veće ili manje, gledaju s visine dok nam uz široki osmijeh nude maramice, tu, na stanici, pored buregdžinice gdje smo kupili frtalj pite i jogurt; tu, kraj pekare, gdje je jedan Pakistanac dobio kiflu od kupca, a onda pola pojeo, a ostatak izmrvio golubovima na mokrom i hladnom sarajevskom asfaltu, nad kojim lebdi gusti smog.

Jesu li naši carevi bolji od njihovih, zbog kojih odlaze i jedni i drugi?

“Ako u jednoj državi vlada mir, sramota je biti siromašan i neobrazovan; ako u jednoj državi vlada haos, sramota je biti bogataš i čovjek na položaju.” (Konfucije)

Stid je dobra osobina.

Rano djetinjstvo

Danas je 12. decembar…

I u nosu mi je, 27 godina kasnije, miris mrtvačnice, tu, na Koševu, gdje te 1992. hodaš među ubijenima poredanim tik jedno uz drugo, po sobama – manjim i većim, hodnicima – dužim i kraćim, u svakom ćošku, dok te vode da vidiš svog.

Zašto ovo pišeš? Jezivo? Patetično? Strašno?

Liječim sebe, bez ikakve namjere spram ostalih, bez ikakve iluzije da ijedan tekst može mijenjati druge. Neka svako mijenja sebe, ako misli da treba, a još gore ako ne misli.

Danas je 12. decembar…

Kada mislim o ocu, sjetim se kako bi došao s posla iz Zavoda Mjedenica i rekao majci: “Znaš, ima jedno dijete… Dobro dijete… Njegovi mu ne mogu priuštiti jaknu… Dolazi u džemperu po ovoj zimi…”

I majka bi bez riječi posegnula za zajedničkim novčanikom u regalu, nikada predebelim, već taman do prvog.

Sutra bi nekome trebale cipelice, pa pantalone…

Eto, toga se sjetim. I svaki put se osmjehnem. I još dalje se sjetim, ranog djetinjstva, i moje ruke u njegovoj. I onda gledam ruke svoje djece u mojoj…

“I u miru ima mjesta za podvige.” (Valentin Katajev)

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO