Je li vrijednija njiva ili zakopano blago

Uvijek postoji šansa da se ispod jedne obične štale skriva nešto posebno i jedinstveno (AP)

Jeste li ulovili vijest kako je najstariji homonoid otkriven na Balkanu? Kažu da je odavde otišao prije pet milijuna godina. Jelʼ zbog životnog standarda ili političkih razloga, nikad nećemo doznati. No znamo da je on bio samo prvi u povijesti koji je baštinio ovaj naš kutak Europe.

Od pračovjeka i pećinskih ljudi, preko Vinče, Varne, Starčeva i ostalih predantičkih kultura, sve do Ilira, Grka, Tračana, Dačana, ninđa kornjača, Rimljana, Avara i Slavena, naš poluotok bio je dom brojnim civilizacijama. Kažu čak da Hercegovina ima Troju, a Bosna piramide, dakle  – ako povijesti i nema, nastane ona alternativna.

I divno je to, ljudima je jako drago gledati u pulskoj Areni hokejaške utakmice, napraviti izlet do Vučedola ili naplatiti strancu posjet nekom arheološkom muzeju. Povijest se cijeni, a materijalna je na cijeni. Pronaći zlatnu masku drevnih kraljeva, zidine izgubljenih gradova ili davno zaboravljene alfabete mokri su san svakog arheologa, a trebala bi biti i svakog građanina. No, nisu.

„Pomozi sirotu na svoju sramotu“ stara je poslovica i pogotovo se odnosi na sirote države našeg poluotoka. Ima slučajeva kad građanin želi napraviti poštenu, zakonitu stvar i upravo zbog toga nastrada. Jedan od takvih primjera je otkrivanje drevnih artefakata. Pronađete li blago kao u gusarskim filmovima ili neprocjenjive dragulje, nećete postati nezamislivo bogati, već ste dužni državi prijaviti i predati svoj pronalazak. Naravno da se neki okušaju na crnom tržištu, ali pravi problem nastaje kad otkrijete nešto na svojoj zemlji. Nešto veliko i nepokretno, kao antički hram recimo. Tada ste osuđeni prijaviti državi ili, ako želite izbjeći silnu birokraciju, inspekciju i trošak u vremenu, živcima i novcu koji vam neće nikad biti vraćen, možete ponovno zakopati svoju arheološku senzaciju. Birate, vaša njiva ili arhološki lokalitet.

Njiva ili arheološki lokalitet

I nije to toliko nova stvar. Prvo su ljudi uzimali ruševine i gradili svoje kuće. Koristili kamene blokove od porušenih dvoraca, zidina i hramova da bi dovršili zid svojega doma. Nekad bi se jednostavno naselili na stare ruševine, ne znajući što skrivaju slojevi zemlje koje su oni nanijeli. No onda je povijest postala toliko duga i pisana, da su naši preci postali zadivljeni svojim precima.

Venecijanski putopisac Fortis piše o krajevima Dalmatinske zagore u 18. stoljeću i spominje talijanski „otkup“ antičkih kipova i umjetnina. Već tada zapisuje kako lokalno stanovništvo nije s oduševljenjem gledalo na pronalazak rimskih careva u svojim dvorištima. Tada, baš kao i danas, država je uzimala, a nije ništa davala i prosječna osoba radije bi zatrpala svoje „otkriće“ nego da se pojavi cijela ekspedicija koja će godinama pažljivo sitnim kistovima micati milimetar po milimetar prašine.

Doduše, uvijek postoji šansa da se ispod vaše štale skriva nešto zaista posebno i jedinstveno. U moderno doba turizma takav pronalazak može podignuti cijelu ekonomiju okolice. Plečaševe štale u neretvanskom Vidu pokazale su se puno vrednije od životinja koje su čuvale. Rimski hram drevne Narone koji je bio zakopan ispod njih omogućio je bolje sutra svim stanovnicima. Sada za potrebe turista postoje i kafići i restorani i muzej i gift shop. Ima i Japanaca.

Iskopat’ ili zakopat’

Ali, kako znati isplati li se iskopatʼ ili zakopatʼ? Budući da radni narod ne vjeruje nikome, pa tako ni kicošima s fakulteta i instituta, niti državi i organima vlasti, okrenuo se samom sebi. Kao i uvijek, kad su vremena teška.

„Suseda Milica, molim vas, možete mi doć’ pogledat’ što mi je to u dvorištu?“, pitat će nervozno seljak Miro nakon što mu je lopata udarila u neki kameni blok. Vrijeme je za novu septičku jamu i zadnja stvar koja mu treba je državni ured za vratom. Susjeda Milica štapom razgrne zemlju oko bloka i izvadi povećalo.

„Aha. Kao što sam i mislila. Avari, zakopaj to nazad. Da su Langobardi ili Kelti još bi moglo proći, ali Avari nikoga ne zanimaju“, stručno će Milica. Možda je ušla u devedesetu, slijepa je na jedno oko i nikad nije naučila pisati i čitati, ali je glavni stručnjak u selu za kasnu antiku. Svatko je za nešto. Selo se podijelilo, svak’ odabrao svoju specijalizaciju, kupilo nekoliko knjiga i uvelo si internet.

„Imam i nešto u krumpirima, otkrio sin neki dan. Možete mi i to pogledat?“ molećivo će seljak. Zajedno prošetaju do krumpira i seljak razmakne travu koju je sin nabacao.

„Hmmmm. Ovo nisam sigurna, nije moja specijalizacija. Ovako naoko mogla bi biti Kultura linearnotrakaste keramike, ali jelʼ to isplativo, ništa ne znam. Pitaj pekara, on ti je za neolitik”, pošteno će starica.

“Bolje on nego mlinar. Zadnji put me dva sata udavio s razlikom između samartanskih i skitskih totema. A na kraju je tanjurić bio samo prljavi rozental”, požali se seljak.

I tako oni pričaju o drevnim ljudima i njihovim djelima. O izgubljenom blagu zaboravljenih civilizacija i u kojem bi povijesnom razdoblju najdraže voljeli živjeti. Milica bi željela biti Venera paleolitskog matrijarhata, a Miro rimski tribun. U republikansko doba, naravno. Kad, odjednom, prođe nečiji auto kroz selo.

“Brzo, pravi se blesav!”, kaže starica i krene bljezgarati da je bole leđa i kakvu to sad groznu muziku slušaju mladi, a seljak krene psovati vlast i one urbane tipove koji se šminkaju. Kad je auto prošao i uvjere se da je dovoljno daleko, okrene se prema njoj i kaže: “A tek oni Hetiti? Ma oni su pravo čudo bili.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO