Sreća pa kontejneri tuknu

Reljefne oznake na asfaltu, slijepim osobama omogućavaju da uz korištenje bijelog štapa stignu na odredište (Reuters)

Piše: Amna Alispahić

U traganju za adekvatnim početkom ovog teksta, pade mi na pamet nešto, što mi je nekad davno ispričao jedan moj slijepi prijatelj.

Kaže:”Otišao ja sa grupom kolega u Njemačku, na poziv tamošnje organizacije slijepih. Smještaj boli glava, bungalovi i priroda. Helem, skontam ja da se desno od ulaza u moj privremeni dom nalazi neki kontejner. Mislim, super, evo mi orijentira. I tako, izašao ja naveče sa ekipom u šetnju, baš se lijepo proveli i krenuli kući. Hodam ja očekujući svakog momenta da se preda mnom ispriječi onaj kontejner. Hodam tako, a od onog kontejnera ni traga. Kontam, nisam dobro procijenio, sad će on, samo što nije. U neka doba, skontam da sam vjerovatno promašio kuću, al’ ne kontam kako kad je onaj kontejner nemoguće zaobići.”

Helem, da skratim njegovu priču, hodao je moj prijatelj tako dobra dva-tri sata, da bi ga u gluho doba noći pronašli neki članovi ekipe, rekavši mu da je promašio bungalov jednostavno zato što je neko, iz nekog razloga, u međuvremenu, pomjerio kontejner na drugu stranu šetnice.

Godinama sam se smijala ovom njegovom iskustvu, imajući uvijek na umu onu staru i suviše tačnu konstataciju koja glasi: “Ako hoćeš da kazniš slijepog čovjeka, napravi razmještaj!”

Ovih dana su u našem gradu po srijedi brojne rekonstrukcije: stavljaju novi asfalt, iscrtavaju zebre i biciklističke staze, zatvaraju šahtove.

Da ne bi bilo zabune, moj odnos spram rekonstrukcije potpuno je pozitivan i nije mi važno da li se sve radi zbog predstojećih izbora ili ne. Važno je da se radi i da je to što se radi korisno.

Međutim, postoji jedna stvar na koju se uporno zaboravlja u svakom procesu rekonstrukcije u ovoj zemlji, a riječ je o pristupačnosti. Neko slijep, ko je poput mene imao tu sreću da dobije priliku prošetati ulicama glavnih gradova u regionu, mogao je primijetiti da na pločnicima u ovim gradovima postoje, tzv. vodilice.

Radi se o ispupčenjima ili udubljenjima (kako gdje) u/na asfaltu, duž trotoara, koja slijepim osobama omogućavaju da uz korištenje bijelog štapa, prateći pomenute vodilice, sigurno stignu na odredište. Ovakvi zahvati na asfaltu ne zahtijevaju dodatne izdatke, pogotovo onda kada se vodilice prave u toku same rekonstrukcije.

Šaht kao orijentir

Suočeni sa odsustvom vodilica, slijepim osobama u Sarajevu, paradoksalno, rupe i šahtovi služe kao orijentiri. Koliku opasnost potonji predstavljaju za slijepe, izlišno je govoriti. Ali, nažalost, bar zasad, drugog izbora nema.

Baš zato i opet, naravno, paradoksalno, nama slijepima, sveobuhvatna rekonstrukcija asfalta, začepljene rupe i potpuno ravni šahtovi i nisu od neke koristi.

I tako, baš sinoć, vraćajući se kući novim asfaltom, bez rupa i udubljenih šahtova, skrenem ka svom ulazu. Srećom, a za razliku od njemačkih, naši kontejneri tuknu na kilometar, te zaputivši se ka jednom, smještenom desno od ulaza u moju zgradu, ja na vrijeme skontah da sam pogriješila.

Da ponovim i zaključim: nemam ja ništa protiv rekonstrukcije, ali imam mnogo protiv zanemarivanja stvarnih potreba svih građana ove zemlje. Ako je moguće prilagoditi pločnik na način da na njemu ima mjesta za biciklističku stazu, ne vidim (može bit zato što sam slijepa) zašto na tom istom pločniku ne bi postojala tanka, neupadljiva vodilica za slijepe, koji unatoč svemu, još uvijek imaju hrabrosti hodati ulicom?

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO