Srcem sparim čarape

Uvijek mogu reći da je nošenje različitih čarapa sada moderno, piše autorica (AP)

Piše: Amna Alispahić

– Vi ste?

– Zovem se Amna.

– Amna, oprostite što pitam, ali imate li Vi to problema s vidom?

– Ja? S vidom? Nikakvih!

– Pa kako… mislim… znate…

– Nemam ja problema sa vidom, budući da ništa ne vidim. Ja Vam, nekako, imam više problem sa sljepoćom.

I tako svaki put iznova. Oni meni – imam li problema s vidom, ja njima – nemam, nikakvih.

U nesavršenstvu leži suština problema

Svaki put iznova dolazim u iskušenje da kažem, da vrisnem kako jedini problem koji ja, ustvari, imam, imam sa njima i zbog njih, a evo i zašto:

Našem mentalitetu je površnost, nekako, toliko prirođena kao što nam je prirođena i navika da ne radimo ništa što se ne mora, da ispijamo kafe do besvijesti, da tračamo i sažaljevamo sve one koji nisu te sreće da budu „savršeni“ kao mi.

Upravo tu, u nesavršenstvu, leži suština našeg problema, ili njihovog, ne znam.

Eto, naprimjer, ja znam koliko sam daleko od savršenstva. Imam prilično viška kilograma, viška godina, imam i taj bijeli štap, koji bi njima bio viška. I, povrh svega, imam viška sivila pred očima, možda to baš i nije sivilo, ali stručnjaci za mene i ovakve poput mene kažu da u pravilu to nije ni mrak.

A stručnjaci stručnjaci, baš kao i stručnjaci nestručnjaci, znaju sve o meni / nama. Eto, baš neki dan pročitah da ja i osobe poput mene, ukoliko problem sa sljepoćom imamo od rođenja, ne sanjamo u bojama. Bi mi nekako lakše kad to pročitah, nekako sad imam uporište u nauci kada pokušavam ubijediti ljude da ja, eto i u snu čujem i pipam, baš kao i na javi, i ništa više od toga. Doduše, klimavo je to moje objašnjenje samim tim što nisam, nažalost, upamtila ime stručnjaka koji je došao do te i takve spoznaje, a nisam ni napamet naučila link do mog otkrića, sa svekolikim sleševima i crticama.

Ali, hajde, nema veze ako ne vidim u snu, meni i ovakvima poput mene Bog je dao da su nam druga čula izoštrenija. Jesu, kako da nisu.

Eto, naprimjer, baš neki dan ležim na trosjedu poslije ručka, (treba i meni da se slegne k'o i ostalima), sprat je šesti, pojačala neku muziku, legalno skinutu sa nekog torenta, i taman razmišljam kako je lijepo ležati i slušati muziku bez da te ometaju drugi zvukovi, kad ono – bum! Prepadoh se, brate, a kako i ne bih, ko bi očekivao da će komšinici na prvom baš tada ispasti pola marke na tepih!

Razmišljam, da ovi drugi samo znaju kako je zastrašujuće imati toliko izoštrena druga čula, ne bi mi savjetovali da zbog toga budem baš toliko sretna.

Napamet, k'o pjesmicu

A tek čulo dodira, koliko je tek ono izoštreno. Prije nekoliko dana obasuo mene neki taksista u ranim četrdesetim komplimentima: te kako sam se lijepo obukla, te kako sam lijepo boje sparila. Kaže, imao je on rođaka, bio „jadan slijep“ baš kao i ja, ali on je imao toliko razvijeno to čulo dodira: „Zamisli ti, on kad pipne majicu, on tačno zna koje je ta majica boje.“

Kaže, vjeruje da i ja tako. „Ne, gospodine“, rekoh „nije to stvar izoštrenih čula, mi smo jednostavno primorani zapamtiti boju svakog odjevnog predmeta koji imamo, ukoliko ne želimo hodati svakakvi.“ Kaže: „Pa, dobro, ali kako ti znaš koja boja s kojom ide.“ „Teoretski“, odgovorih. „Aha“, kaže, „ti to naučiš ono k'o prvačić pjesmicu!“ „Taman tako, kao pjesmicu“, odgovorih mu, razmišljajući kako postoje hiljade stvari koje, zbog „izoštrenih čula“, neko ko je slijep mora naučiti kao pjesmicu.

Raspored funkcijskih tastera na mašini za veš, kako se ne bi desilo da, primjerice, vunene džempere opereš na 90; raspored temperaturnih oznaka u koncentričnom krugu oko koluta na šporetu, kako se ne bi desilo da, primjerice, jabukovaču, umjesto na nižoj temperaturi, sat vremena pečeš na 250; teksturu različitih kesica sa začinima, kako se ne bi desilo da, recimo, u agdu za ovu jabukovaču od maloprije staviš biber umjesto cimeta; raspored otvorenih šahtova duž ulice kojom prolaziš, kako se ne bi desilo da u neki od njih upadneš i slično.

Ali sve to nije važno jer, kažu mi: „Ne gleda se očima, već srcem.“ A baš to mi imaju običaj reći oni kojima je Bogom dano da gledaju očima. Pa ono jest’, razmišljam, dobro je tim srcem gledati, ako već nemaš čim drugim, ali hajde ti sad nekome objasni da to nije dovoljno. Jel’ de, nije uredu potkopavati ljudska ubjeđenja?!

Neka pogleda srcem

Eto, baš glede tog srca, čiji je vid važniji od očinjeg: kupila meni prije neki dan mama deset pari čarapa, (lijep neki pamuk), pod rukom iste, a svaki par druge boje. Ubacim ja te čarape u mašinu za veš, pridodam još nekih starijeg datuma, te mojih, te muževljevih. Oprala mašina, otvorila ja ona vrata na bubnju i vadim one čarape, sve jednu po jednu. Upirem se svojim izoštrenim čulom dodira da ih uparim, ali džaba, neće čulo ništa da mi kaže o tome koje je boje koja čarapa. I tako, u svoj čarapmuci, kao utjeha, dođe mi pomisao da se „ne gleda očima, neg’ srcem“. Zaputim se u dubinu sebe i zamolim svoje srce: „De mi ti, srce moje, pomozi da uparim ove cca 34 čarape.“

Ono ništa, kuca k'o što je i naviklo, neće da pogleda u one čarape i gotovo.

Naljutim se, ustanem i počnem na štrik vješati čarape onako kako su mi pod ruku dolazile. Kontam, ako dođe neko ko gleda očima, a ne srcem, zamolit ću ga da mi pomogne da ih uparim. Ako, pak, niko ne dođe, vazda mogu reći da je nošenje različitih čarapa sada moderno. A ako takav prizor zasmeta čijim očima, neka, brate, pogleda srcem!

Izvor: Al Jazeera