Čemu služe dijane u BiH?

Vrijednost dijana u ovoj zemlji, u pravilu, čisto je finansijska (Arhiva)

Piše: Amna Alispahić

Ovih dana društvenim se mrežama proširila vijest da Dijanu, 35-godišnju slijepu djevojku iz Cazina, porodica drži u kućnom pritvoru, da su joj oduzeli lične dokumente, sakrili punjač od laptopa kako bi je spriječili da komunicira sa svijetom ili, tačnije, sa osobom koja predstavlja cijeli njen svijet.

Dijana, u obraćanju javnosti, navodi da njen cijeli svijet, na nesreću, ima tu nesreću da je druge vjere i da živi u drugoj državi.

Pred životnom pričom Dijane iz Cazina padaju svi argumenti, razumski i manje razumski, otvaraju se provalije u koje se naglavce survava i ono malo osjećaja za pravdu, sve preostale mrvice ljudskosti u nama.

“Jadna djevojka”, odzvanja društvenim mrežama. “Sram da bude roditelje”, dopire do nas zaglušujuća buka sa svih uporišta balkanske moralnosti.

I, kao obično, na tome se završava. Kao i obično, život ide dalje. Jutra se nižu, sunce sija, kiše padaju, vozovi prolaze… Za većinu, ali ne i za Dijanu i dijane.

Dijane – slijepe, gluhe, dijane – korisnice kolica, obespravljene, ponižene i zaboravljene dijane!

Dijane koje žive živote vjerujući da su njihove porodice u zabludi, da se boje, da ne znaju šta rade, da možda čak u namjeri da ih zaštite rade pogrešne stvari.

Malo je, međutim, dijana koje su svjesne vlastite vrijednosti za vlastite porodice, vrijednosti koja ne leži ni u odlučnosti dijana da ne posustanu niti u njihovoj ljudskosti.

Vrijednost dijana u ovoj zemlji, u pravilu, čisto je finansijska.

Žrtvovanje za porodicu 

Za razliku od njih, njihove porodice su duboko svjesne ove njihove vrijednosti i u društvu, u kojem se svi upinju da budu što je moguće veći invalidi, jer takvo stanje rezultira pravom na određene novčane naknade, blagoslov je imati Dijanu, takvu kakva je, nedvojbeno osobu sa invaliditetom, čiji se invaliditet vidi i nije ga potrebno izmišljati.

Toj i takvoj osobi, treba još samo nametnuti osjećaj beskorisnosti za porodicu, treba joj samo dati do znanja koliko je cijela porodica žrtva njenog stanja, onakvo kakvo je, a onda mirno sjediti i čekati, ne predugo, da osoba sama shvati koliko je nesposobna, kako sama ništa u životu postići neće, kako treba biti zahvalna porodici koja se toliko za nju žrtvovala.

Kad to shvati, osoba, ako sebi da za pravo da se uopće i nazove osobom, napravit će ustupak “unesrećenoj” porodici i odreći se vlastite radne sposobnosti, a porodica će, trljajući zadovoljno ruke, nesposobnoj za rad odrediti staratelja i, pogađate, početi mjesečno gurati pare u džep.

Na kraju krajeva, bolje je i to malo od onoga velikog ništa koje bi se guralo u džep u slučaju da osoba odluči godinama čekati na zaposlenje. “Invalida” primiti neće niko, pa daj da se makar bilo kako isplati imati ga u kući.

Upravo to se dešava nebrojenim dijanama u ovoj zemlji.

Žrtvovati se za porodicu koja, istina, često osjeća teret tvog invaliditeta, ali to u isto vrijeme zna i dobro naplatiti, žrtvovati se za porodicu kojoj vrijediš taman koliko i koka nosilja, dovelo je mnoge dijane do ruba, do one tačke na putu života kada osjećaš da si dao sve, izgubio sebe i da put za dalje ne postoji.

S njima odlazi i novac

I nije, naravno, problem ako se desi da neka od dijana zavoli nekoga druge vjere, iako istina, to može biti jedan, ali samo jedan od razloga protivljenja porodice da dijane krenu putem koji bi odabrale kad bi samo mogle.

Glavni problem je, pogađate, lova. Odu li iz kuće, s njima će otići i novac.

A još ako se pritom desi da dijane žele otići u drugu državu, eh, to je za porodice tek neprihvatljivo!

U zemlji Bosni bi se još moglo i računati na njihov osjećaj dužnosti prema porodici, na njihov osjećaj zahvalnosti porodici koja se toliko za njih žrtvovala, pa bi se nešto još možda moglo i ušićariti, ali da odu u drugu državu, da izgube prava na naknade koje su sebi priskrbile njihove porodice, eh, to već ne može!

Strašno je to, bolno, užasno… I razumljivo! Razumljivo u društvu bez servisa podrške, razumljivo u društvu u kojem se naknada za tuđu njegu i pomoć koristi za kupovinu hljeba i plaćanje računa.

Razumljivo u stvarnosti u kojoj “nema otkud” do li od dijana. Međutim, od svega strašnije, bolnije, užasnije je to što će bezbrojne dijane u ovoj zemlji još dugo živjeti ovisne o svojim porodicama, jer ni njima ni njihovim porodicama niko ništa bolje od toga ponuditi neće!

Na kraju, dijana ima i bit će ih. Čitat ćemo o njima, zgražavati se i moralisati, a onda će sve biti kao i obično, dok nas neka nova priča o nekoj novoj dijani nakratko ne zaokupi.

A na kraju svih krajeva, samo nešto malo o odgovornim institucijama, policijama, tužilaštvima, sudovima, udruženjima koja mudro ćute dok im se pred nosom dešava klasično nasilje. Ili bolje ništa! Oni ionako sve već znaju!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO