Piše: Zoran Čutura
Počinjem pisati ovaj tekst dok mi u CD playeru svira album Matija svira Arsena, istovremeno i sjetna i uzvišena oda sina nedavno preminulom ocu.
Jedno od prokletstava života u ovom našem prostoru i vremenu jest u tome što ti za života neće odati priznanje kakvo si zaslužio – tako i pokojni Arsen Dedić za života nije imao tretman kakav je zasluživao, tretman i status nedodirljive i jedinstvene kulturne ikone. Tek kad je preminuo svi su se krenuli natjecati u iskazivanju poštovanja prema njegovom liku i djelu i tek tad se moglo vidjeti koliko je cijenjen. Eto vam apsurda – nije doživio odgovarajuće poštovanje…
A bio je poseban u svakom pogledu – nije da smo bili prijatelji, znali smo se dovoljno da si kimnemo u prolazu ili razmijenimo nekoliko kurtoaznih rečenica – specijalno u pogledu humora. Dalmatinski humor – a Arsen je (bio) iz Šibenika – je brutalan, nerazumljiv za onoga tko ga ne poznaje, uvredljiv za onoga tko ga neupućeno sluša “sa strane”, a on je bio najbrutalniji od brutalnih, najbritkiji od britkih, najiskreniji od iskrenih.
Recimo – jednom se na TV-u razgovaralo o talentu… Uživo… I kad je na Arsena došao red da nešto kaže, kazao je otprilike: “Talent? Hm… Evo, na primjer, kad je dragi Bog dijelio talent, Ibrica Jusić je dobio psa.” Briljantno i neponovljivo!
I sad je fenomenalni pijanista jazz orijentacije Matija obradio pjesme oca šansonijera, i ovaj je album spoj najboljeg iz oba svijeta, uz emociju koja veže dvije generacije istog genetskog koda. Eto, kad sam jednom počeo, smatrao sam da moram i završiti misao.
Svaka pobjeda kao senzacija
A krenuo sam s glazbom i feelingom ovog albuma (i dalje svira u backgroundu) imajući na umu ono o čemu sam naumio pisati – o ulasku Cedevite u Top 16 Eurolige. To smatram uzvišenim, kao što sjetnim smatram status naše košarke. I ta sjeta me drži već desetljećima.
I prije ovosezonskog nastupa Cedevite u Euroligi, i tijekom njihovih igara govorio sam isto onima koji se klade, pa su me našli za shodno nešto pitati kako bi provjerili vlastiti stav, ili onima koji su doista zainteresirani za košarku, govorio sam, dakle, da je “svaka pobjeda Cedevite u Euroligi apsolutna senzacija”. Eto, ne samo da su uspjeli napraviti četiri senzacije, nego su i ušli u drugu fazu natjecanja, gdje ih mogu napraviti još “nešto sitno”.
Zašto to smatram senzacijom? Iako su financijski stabilan klub – jedini stabilan u Hrvatskoj zahvaljujući generalnom sponzoru Atlantic grupi, jednoj od najvećih privatnih firmi u Hrvatskoj – njihov budžet debelo zaostaje za euroligaškom konkurencijom. Iako su ušli u Euroligu, zadržali su kurs i program razvoja mladih igrača i nisu se polakomili za rezultatom (kao što su u ne tako davnoj prošlosti znali učiniti), prekomjernim ulaganjima, pa u sastavu imaju četiri klinca (Karlo Žganec, Marko Arapović, Lovro Mazalin, Džanan Musa).
I to ne radi “forme”, jer ti klinci doista i igraju; Žganec ima stabilan status back-up četvorke, Arapović je bio ključni igrač ključne utakmice, one protiv Milana u Zagrebu – ta ih je utakmica direktno uvela u drugi krug, a Musa je odmah nakon toga imao 20 minuta igre protiv Igokee u regionalnoj ligi, i odigrao je odlično zahtjevnu i rezultatski gustu utakmicu. Tek mali Mazalin nešto zaostaje. Baš sam s trenerom Veljkom Mršićem neki dan o tome razgovarao – dečko već dvije godine samo igra, a nema vremena za treniranje, takav je kalendar sezone uključujući i reprezentativna ljeta.
Dali šansu Mršiću
Da, i nije nimalo za potcjenjivanje odluka vodstva kluba da po iznenadnom odlasku prvog trenera Jasmina Repeše u Milano priliku daju Mršiću, njegovom pomoćniku. Veljko je dobio tri otkaza na tri prethodna seniorska posla (Split, Varese, Cibona) i ta se odluka mogla smatrati kockanjem. Tja, neko iskusnije ime bi, recimo, jamčilo nešto više od Veljkovog… No, sve se pokazalo odličnim procjenama.
To je njihov prvi ulazak u Top 16 u povijesti, ali i prvi ulazak u Top 16 za bilo koji hrvatski klub nakon šest godina. Posljednja je tamo bila Cibona velimira Perasovića, za koju smo kasnije saznali (a slutili smo i prije) da je funkcionirala na lažnom standardu. Ne krivicom trenera i igrača, naravno.
Sve to ne znači i da će do kraja sezone sve ostati tako pozitivno za Cedevitu, jer sport je nezgodan, u sportu nema minulog rada, u sportu je svaka sljedeća utakmica novo dokazivanje i potvrđivanje prethodno urađenog. Neka ne bude Eurolige u idućoj sezoni izostankom rezultata u regionalnoj ligi i postavit će se pitanje: “Gdje si bio, što si radio?”
O administraciji da i ne govorim – aktualni rat FIBA-a i ULEB-a imat će posljedice i na klubove iz regije koja je uvijek bila područje eksperimentiranja i “pokazivanja mišića”.
Neka ne bude Eurolige zbog administracije, opet će se postaviti pitanje: “Gdje si bio, što si radio?” No, o tome ćemo kasnije. Ako će biti potrebe…
Publika prepoznala kvalitetu
Mislim da je Cedevita u prvom dijelu sezone probila još jednu barijeru osim rezultatske, isto toliko važnu. U najmanju ruku. Barijeru poštovanja i prepoznavanja od javnosti, od publike. Gledajući uživo njihove domaće utakmice, sinulo mi je da je dvorana po prvi put u povijesti kluba krcata, da igraju u atmosferi iščekivanja pobjeda, da ljudi, suma sumarum, priznaju Cedevitu kao legitimnog predstavnika hrvatske košarke u Europi. Što je sve u redu, a moralo bi stalno biti tako. Samo što do sada, do ove sezone, to nije bio slučaj. Igrali su oni i prije Euroligu,imali su prije i jače momčadi, ali je muka bila dovesti gledatelje u dvoranu.
Cijelo se vrijeme postojanja Cedevite, koja je startala od najniže lige i otvorenih terena prije 24 godine, a nastala je kao Botinec da se “djeca maknu s ulice”, pa kroz tu transformaciju do velikog kluba, u pozadini provlači priča o “umjetnom klubu”.
“Cibona je klub, Cedevita je piće”, govorilo se. I sad, odmah po njihovom matematičkom ulasku u Top 16, švrljao sam po portalima da vidim što kolege pišu o tome. I prvi komentar čitatelja ispod teksta na jednom mainstream portalu bio je: “Ne mogu navijati za umjetni klub.” Zgadio mi se život i zasramio sam se mjesta na kojem živim.
Davno sam razriješio sve osobne dileme o toj internetskoj demokraciji, u kojoj anonimci mogu pisati sve što žele onima ili o onima čiji su lik i djelo javni, ali s vremena na vrijeme me ta takozvana demokracija nanovo uspije nasekirati. Što je puno – puno je.
U ovom konkretnom slučaju – što to uopće znači “umjetni klub”? Koji klub nije umjetni? I što je u ovom velikom sportskom dometu podložno relativiziranju?
‘Umjetni’ klubovi
Ako se pod klubovima koji nisu umjetni smatra gradski rival Cibona, ne zaboravljajmo da je ona nastala promjenom imena iz Lokomotiva u Cibona, pod direktnim patronatom Partije. Ako se pod klubovima koji nisu umjetni smatraju oni sportski kolektivi koji duže postoje od Cedevite, ne zaboravljajmo da se u Hrvatskoj na ime tradicije i nekadašnje sportske veličine potrošila enormna količina novaca, vremena i energije bez ikakvih rezultata osim daljnjih generiranja dugova… za što nikad nitko neće odgovarati, da se malo igram Nostradamusa.
Ako se prebacimo na košarku u regiji, bivši velikani poput Cibone, Splita, Olimpije, Partizana ili Bosne su prije ili kasnije potonuli u prosjek ili ispod njega ne uspijevajući se prilagoditi surovim vremenima u kojima djeluju (ili djelujemo). Promijenila su se vremena, sve se promijenilo i ta bivša veličina ne znači ama baš ništa.
Stvarno mi je dosta priča, da baš sočno ne opsujem u tekstu, o onome što se događalo prije 30 ili 50 godina kao referentnih točaka današnjice. To ne znači da želim zlo spomenutim klubovima. Nikako. Ipak, i Cedevita, i Igokea, i Tajfun, i Sutjeska i Mega Leks… zadržimo se na košarci, sad imaju iste startne pozicije i ambicije kao i ti bivši velikani.
Govoreći o tradiciji, zapravo govorimo i o privilegijama iz onog prošlog režima, nije li tako? Tradicije su, uostalom, tu da se ruše. Već su, budimo realni, i srušene.
Utoliko ovako javno čestitam Cedeviti – i igračima, i struci, i vodstvu – na sjajnom prvom dijelu sezone.
S vremena na vrijeme pokušam zamisliti na što bi sličila hrvatska košarka bez tog “umjetnog kluba”. Što bismo gledali, za koga bismo navijali, koje bismo utakmice pohodili?
Izvor: Al Jazeera