Piše: Kerim Sačak
Od kako se Bosna i Hercegovina plasirala na Svjetsko prvenstvo mučilo me – zašto se Mundijal održava u Brazilu? U svakoj raspravi, pitao bih (se) ko će se usuditi, ali i imati novca, da ode na drugi kraj svijeta i podrži “Zmajeve”?
Desetak dana prije početka Mundijala počela me hvatati euforija. Ne zbog iščekivanja utakmica koliko zbog telefonskog poziva koji mi se činio nestvaran do samog polaska u Brazil. Taj poziv mi je potvrdio da ću biti jedan od onih koji neće morati dizati kredite da bi bili uz svoje nogometaše i dali im podršku u dalekoj zemlji.
Zahvaljujući supruzi, koja me u posljednjih 17 godina obećava poslati na neko nogometno prvenstvo, prijavljujući me na sve moguće nagradne igre, i mojoj kćerkici, koja je uz mene pozirala na pobjedničkoj fotografiji, zaista sam sretan očekivao početak ovogodišnje najveće smotre nogometa.
Nakon 12 i po sati dugog, ali ugodnog leta, sletjeli smo u Sao Paulo. Kad sam preuzimao prtljag, prvi put u Brazilu sreo sam se sa Severinom, koja je stigla s nama u avionu da bodri Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Bila je ljubazna i strpljiva te se fotografirala sa svima koji su to željeli.
Brazilcu poklonili – kafu
Dobili smo informaciju da je hotel u kojem ćemo biti smješteni nedaleko od aerodroma, a u blizini centra grada. No, putovali smo dva i po sata prosječnom brzinom od 100 kilometara na sat autoputem sa šest traka. Smjestili smo se u prelijep hotel, a već u predvorju moglo se vidjeti ono što je čitavo vrijeme zbunjivalo Brazilce – navijači u dresovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore… Očekivao sam sjajnu atmosferu na utakmicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovako zajedno smo možda imali neku šansu da nadglasamo suparničke navijače.
Dan prije prve utakmice imali smo dovoljno vremena da organiziramo vrijeme za obilazak Sao Paula. Izleti koje su nam nudili preko agencija bili su vrlo skupi i nisu mi zvučali zanimljivo. Zajedno s Mostarkom Sorajom, uhvatio sam prvog Brazilca sa infopulta u hotelu, jednog od rijetkih koji su razumjeli engleski, i zamolio ga da nam na mapi grada označi najzanimljivija mjesta koja se mogu obići u jednom danu. Sve nam je objasnio, dao detaljna uputstva o obilasku grada, najbližim mjenjačnicama, metrou, taksi i autobuskim stajalištima, a mi smo ga nagradili sa 100 grama bosanske kafe i izmamili mu osmjeh na licu.
U našem hotelu bilo je pedesetak bosanskih te blizu 100 navijača Hrvatske. Našu ekspediciju upotpunili su Sorajin otac i moj cimer iz Banovića. Prema uputstvima ljubaznog Brazilca, najprije smo obukli majice s bosanskim obilježjima. Rečeno nam je da smo tako najsigurniji, jer su Brazilci trenutno opsjednuti Bosancima. Znali smo i zašto – trebali smo pružiti jak otpor Argentini, njihovom najvećem rivalu.
Ništa keš, samo kartice
I zaista, bilo da smo ušli u taksi ili u restoran, Brazilci su nas srdačno dočekivali uzvikujući “Bosna…” ili “Džeko…” i trudili se da nas brzo usluže, što definitivno nije njihov običaj, jer su jako usporeni. Trgovine im se otvaraju u 10 sati, mada ni tada nisi siguran da ćeš u njima zateći trgovce. Na poručeni ručak ili piće čeka se minimalno 20 minuta.
Što se tiče cijena, tu nam nisu popuštali. Također, nemaju običaj vraćati kusur. Cijene su im slične našim. Voće je jeftinije, pa kilogram banana košta oko 35 eurocenti (1,40 reala). Čokolade i slatkiši su skuplji nego kod nas, a odjeća i ostale stvari su gotovo pa po bosanskim cijenama.
Obišli smo dobar dio Sao Paula: od Kineske četvrti – Liberdade, preko starog Pacaemba stadiona Corinthiansa, Muzeja nogometa, pa sve do gradske tržnice Mercado Municipa, prepune domaćih delicija i voća. Podzemna je jeftina, tek jedan euro. Taksi za četiri osobe nije skup – svako od nas je plaćao oko 1,5 eura za jednu vožnju, a nijedna nije trajala manje od 15 minuta. Brazilci prebrzo voze, gotovo nikad ispod 100 kilometara na sat, ali gradske ceste i saobraćajna infrastruktura im to dozvoljavaju.
Brazilci ništa ne plaćaju kešom, nego karticama, pa svaka trgovina, tezga, čak i ekopolicajci, ima POS aparat. Banke su nakrcane bankomata, nigdje nisam vidio osoblje, osim zaštitara, koji manje-više služe da otvore vrata. Sjajan dan zaokružili smo posjetom velikom tržnom centru Pstio Higienopolis. Super mjesto, ispunjeno najpoznatijim svjetskim brendovima. U centru nismo primijetili nijednog navijača i bili smo jedini u dresovima neke države. Posjetioci su bili imućni Brazilci i turisti, a cijene su slične onima u Bosni.
Živi i zdravi
Prva utakmica Prvenstva počela je u 17 sati po lokalnom vremenu, ali smo se na stadion Arena Corinthians uputili već oko 13 sati. Naša grupa, sastavljena uglavnom od navijača Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prošarana pokojim Slovencem, podzemnom željeznicom je stigla do stadiona, gdje nas je dočekalo more brazilskih navijača. Svi koji bi vidjeli nas u bosanskim dresovima vrištali su i trčali s fotoaparatima da se fotkaju s nama.
Od samog ulaska u stadion vidjeli smo da su male šanse da Hrvatska dobije ovaj meč protiv Brazila. Strašno bi bilo razočarati ljude koji su protestirali protiv ovog prvenstva i teško da bi u slučaju pobjede Hrvatske navijači u kockastim dresovima lako napustili stadion. Nakon što je Hrvatska povela, Brazilci su poskidali većinu transparenata koje su hrvatski navijači postavili. Sjedio sam u grupi tih navijača, domaći su nas posipali pićima i bacali čaše na nas, a jednog od navijača su natjerali da skine dres Hrvatske.
Slučajno ili ne, hrvatske navijače rasuli su po cijelom stadionu. Nije se moglo odrediti u kojem broju su došli, njihovo navijanje slabo se čulo. Utakmica je završila, Brazilci su bili sretni zbog pobjede i tri boda, mi zadovoljni što smo živi i zdravi. I što smo na otvaranju Mundijala vidjeli Jennifer Lopez.
Ujutro smo letjeli za Rio i ponovo sam susreo Severinu. Za pola sata smo stigli u hotel s istim rejtingom kao što je bio onaj u Sao Paulu, ali mnogo lošiji.
‘Pjesmice’ s protivničkim navijačima
Razmijeniti novac u Riju nije lagan zadatak. Morali smo to uraditi na recepciji hotela, gdje je kurs gori nego pljačka u favelama. Odlično su prošli oni koji su imali kartice. Krenuli smo u šetnju, a budući da smo bili smješteni u predgrađu Lapa, stigli smo do Arcos de Lapa, akvadukta iz 18. stoljeća. Kolikogod on bio impresivan, toliko smo se razočarali ulicama Ria. Pušenje na ulici je strogo zabranjeno, ali izgleda da je sve ostalo dozvoljeno. Ulice zaudaraju po urinu, a na svakih 150 metara leži beskućnik. Ovdje to nisu socijalni slučajevi, nego stalež u društvu.
Tu smo noć proveli ispod akvadukta, gdje se odvija sjajan noćni život. Saobraćaj se zaustavi, iznesu se tezge s voćem ili roštiljima, toči se pivo i lijepe Brazilke, odjevene u nacionalne boje, dijele pozivnice za gradske diskoteke. Osim tih djevojaka (vidljivo je da su hostese) nismo ostali očarani brazilskim djevojkama.
Šetajući ulicama, naletjeli smo na fan-zonu Argentinaca. Dok se moj prijatelj uplašio, ja sam odlučio uskočiti u njihovo navijanje i ubaciti nekoliko domaćih navijačkih “pjesmica”, čiji sadržaj baš i nije za objavu. Argentinci su se, vjerovatno prepoznavši ime svoje zemlje u tim “pjesmicama”, oduševili našim prisustvom te nas zagrlili i zajedno skakali i pjevali s nama.
Fakultativni izleti po Riju jako su skupi, pa smo se odlučili to uraditi u svom aranžmanu. Autobus smo stigli podno brda Concovado, na čijem se vrhu nalazi čuveni kip Krista Otkupitelja. Do vrha vozi voz, koji košta oko 20 eura, ali smo zakasnili, pa smo odlučili pronaći drugi način da stignemo do kipa. Iznajmili smo kombi za po sedam eura po osobi i odvezli se do vrha Corcovada. Gore neopisiva gužva, sjajan prizor, veličanstvena građevina, izvrsna panorama… I – Severina. Okupirali su je bosanski navijači, a ona se družila sa svima i pozirala sa zastavom Bosne i Hercegovine.
Mostarac zabrinuo Argentince
Ispod kipa se napravilo prostora da jedan Hercegovac zabavi navijače iz cijelog svijeta žongliranjem nogometne lopte. Mostarac Samir Salčin oduševio je navijače Argentine, koji su nas pitali hoće li i on igrati u nedjelju? Iako im je bilo drago čuti da neće, zabrinuli su se, jer kako tek pravi bh. nogometaši barataju loptom kad su amateri ovako dobri…
Copacabana je bila naše sljedeće odredište. Do tamo smo ponovo koristili autobus, za koji karta košta isto kao i za podzemnu željeznicu – tek jedan euro. Zima u Brazilu je sjajna, temperatura u Riju je oko 30 stepeni (u Sao Paolu su noći svježije, pa se temperatura spusti i na 18 stepeni). U Riju smo zatekli prepunu plažu. Kupanje, odnosno plivanje, za većinu baš i nije bilo poželjno, ali smo se mi, ipak, kupali i borili s valovima visokim i do dva metra.
Navečer smo se pridružili našoj raji u restoranu “Marius” na Copocabani. Dočekala nas je sjajna atmosfera, naši navijači privukli su veliki broj prolaznika pjesmama i navijanjem do ranog jutra. Bilo je super biti Bosanac i Hercegovac tu večer. U jednom trenutku s nama je pjevalo kompletno osoblje restorana, a ispred su s čudom u očima gledali navijači Argentine.
Na stadion Maracana smo pošli metroom, nas oko 50 Bosanaca, nekoliko Hrvata, Crnogoraca i Slovenaca. Pred metroom nas je zaustavilo osiguranje, pa smo čekali da se svi skupimo i zajedno krenemo ka stadionu. U međuvremenu su sa svih strana počeli stizati navijači Argentine. Stotine, hiljade njih. Naša ekipa se sakupila blizu osiguranja, a ja sam, kao i noć prije, po pitanju poznavanja bosanskog jezika kod Argentinaca, odlučio ponovo uskočiti i izazvati sličan efekat uzvikivanjem nove “pjesmice”. I opet je upalilo. Argentinci su počeli skakati s nama i zajedno smo krenuli prema stadionu.
Porodica Džeko među navijačima
Pred Maracanom gotovo 80.000 ljudi, mahom Argentinaca. Desila se ista stvar kao i s Hrvatima. Razbacali su Bosance po cijelom stadionu, tako da se nismo mogli koncentrirati na jednom mjestu i teško se moglo očekivati prepoznatljivo navijanje BH Fanaticosa. No, nismo bili razočarani. Nije bilo lijepo slušati grmljavinu argentinskih navijača oko nas, ali čekali smo da utakmica krene, jer smo vjerovali da će ih “Zmajevi” nadigrati i da će njihovo navijanje biti uzaludno.
Ja sam bio smješten među hiljadama argentinskih navijača, a naše ljude sam vidio na više od 100 metara od mene. Čim su Argentinci malo stali s navijanjem, uletio sam s isprobanim povicima i ponovo ih digao na noge. Ne znajući šta navijaju, dali su mi repliku pehara da mašem s njim. Moji sunarodnjaci su to vidjeli, pa su me izvukli i prebacili među bh. navijače.
U blizini sam primijetio Amru Silajdžić i pogledom potražio ostatak porodice Džeko. Bili su tu otac Midhat, majka Belma i sestra Merima. Argentinci pored mene su me pitali ko su ti ljudi i zašto ih naši navijači slikaju. Objasnio sam im nekako da su to Džekini roditelji, sestra i djevojka, a oni su meni pokazali na VIP ložu, objašnjavajući da tamo sjede Messijevi i Di Marijini najbliži. Oduševilo ih je što porodica jedne zvijezde sjedi s navijačima.
‘Aleee, aleee, Bosna!’
Tu večer mnogo toga je oduševilo Argentince, uključujući naše navijanje i nastup Miralema Pjanića. Na svaku loptu koju je primio oko mene su se čule salve navijača Argentine – Aleee. Ono što me očaralo su Brazilci koji su čekali da se Argentinjosi iskaču i ispucaju do 20. minute, a onda se oko 20.000 Brazilaca diglo na noge i zaurlalo “Aleee, aleee, Bosna!” Mi, Bosanci i Hercegovci u malim skupinama, naježili smo se od sreće.
Nakon utakmice, svi su nam čestitali na hrabrosti i požrtvovanosti. Tu noć Brazilci su me častili hranom i pićem do ranog jutra, ispratili u hotel s uzvicima “Aleee, aleee, Bosna!” i ulili mi nadu da ćemo do kraja Mundijala imati njihovu podršku.
Pred ukrcavanje na let za Zagreb još jednom sam susreo – Severinu. Ovaj put iscrpljena i na prvi pogled bolesna, čekala je ljekara. Po slijetanju u Zagrebu bacio sam pogled prema njoj i vidio poznati osmijeh.
Prvu utakmicu na Mundijalu izgubile su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ali smo dobili mnogo toga. Respekt nogometnih stručnjaka, magova iz Argentine i Brazila. Ja sam osvojio nagradu za putovanje, doživio nezaboravno iskustvo, stekao mnogo prijatelja… To svakako ne mogu nazvati porazom, nego velikom pobjedom.
Izvor: Al Jazeera