Piše: Zoran Čutura
Prošli sam tekst završio spominjući Cibonu i ono što joj je politika dala/uzela, ni ne sluteći da će se ubrzo na političkom planu u Gradu Zagrebu događati vrlo dramatične stvari. Dakle, sad svi već znaju da je priveden gradonačelnik Milan Bandić, uz još tucet ljudi, od kojih su neki vrlo blisko vezani uz sport Grada. Nije ovo tekst o tome jesu li privedeni krivi ili nevini – niti znam išta o tome, niti želim da mi netko skine glavu – u doslovnom ili prenesenom značenju – nego o mogućim posljedicama na gradski sport. Čiji je, ne zaboravljajmo, Grad glavni, a u dosta slučajeva i jedini, sponzor.
U prvom redu kroz prizmu Cibone, jer sam tu niz godina blizu; nekad bliže, nekad dalje, ali uvijek tu negdje, iza ugla. A u toj Ciboni imam i “neke veze” – aktualni predsjednik kluba Aleksandar Petrović, moj nekadašnji suigrač i “cimer”, uredno će odgovoriti na poziv kad god ga “zvrcnem” na telefon.
Sad svi već znaju da je priveden gradonačelnik Milan Bandić, uz još tucet ljudi, od kojih su neki vrlo blisko vezani uz sport Grada Zagreba.
“Upravo smo izašli sa sastanka u Gradskoj Skupštini i, s obzirom na to da znam što te najviše zanima, mogu ti reći da smo dobili jamstva oko toga da će Grad poštovati sve ono što je dogovoreno, bez obzira na novonastalu situaciju. Nećemo imati nikakvih tektonskih poremećaja. A uz to ti mogu reći da idući tjedan idemo u predstečajnu nagodbu”, kaže Aco Petrović.
Teško je u cijeloj toj konstrukciji pohvatati konce – barem za nekoga tko se, recimo, vratio s dužeg puta u inozemstvu. Kakva politika u sportu? Kakav dogovor s Gradom? Kakva predstečajna nagodba? Kakve veze sa svim tim ima gradonačelnik? I kako je, uostalom, Aco Petrović preko noći postao predsjednik kluba?
Acine odriješene ruke
Otkako je politika na velika vrata ušla u Cibonu, a sad već tome ima osam godina, ništa se dobrog nije događalo u nekadašnjoj sportskoj perjanici Grada i oko nje. (Čime ne želim reći da su prije pod Tornjem tekli med i mlijeko, samo da se iz ove perspektive može opravdano postaviti pitanje o opravdanosti i smislu gradske okupacije kluba.) Osim u rezultatskom pogledu – konkurentnost u Europi se niti ne može očekivati, a na domaćem/regionalnom planu sve je bilo manje-više u redu, zaključno s prošlosezonskim osvajanjem ABA lige. Sustav se nikako nije uspijevao stabilizirati, iako su stalno davana obećanja u tom smislu.
A da se previše ne vraćamo u prošlost, samo ću naglasiti da je proteklog ljeta Aco Petrović – “out of the blue”, kako bi Amerikanci rekli, ili “niotkuda”, kako bismo mi rekli – dobio odriješene ruke da vodi klupsku politiku. Tko mu ih je odriješio i tko ga je instalirao? Gradonačelnik Bandić. Čovjek bez formalne uloge u klubu, ali očito čovjek koji dugo vuče sve konce poslovanja kluba. I čovjek koji je, evidentno, bio nezadovoljan učinkom svog prethodnog namjesnika u Ciboni – Ivice Lovrića, pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Koji, usput, nije ni spomenut prilikom ove akcije privođenja. Što je možda indikativno, a možda je i potpuno nevažno.
Samo mala, usputna digresija prije nastavka: domaći mediji su vrlo kalkulantski ispratili sve ove događaje (mislim prvenstveno na utjecaj prema sportu), već četiri-pet dana oportunistički okreću glavu na drugu stranu (recimo, prema nogometnoj Ligi prvaka, to je bezbolno) i ne znaju kome bi se priklonili. Ama baš svakom izvještaju o optužbama na račun privedenih suprotstavljeno je javno mišljenje, koje je većinom na strani populista Bandića. Toliko o “neovisnosti medija”, koji su, s obzirom na stanje u državi, ovisniji no što su ikad prije bili. Nažalost.
Sport i jeste posljednja crta obrane socijalizma u divljem kapitalizmu, ‘za koji smo se borili’.
Dakle, Aco… Aco je u nekoliko mjeseci svog mandata povukao dobre poteze – reducirao je ulaganja (prema njegovoj tvrdnji, budžet momčadi u ovoj sezoni je 400.000 eura, a nedavno su igrači toliko potpisivali za jedan ugovor), okupio potencijalne sponzore (za sada ih nema puno, ali za nešto više treba podvući crtu, koju Grad nije podvukao u osam godina, da ljudi znaju u kakvu situaciju ulaze), deblokirao je klub “ajnšpricom” obiteljskog kapitala (potencijalna slijedeća afera: kako će Cibona vratiti novac Petrovićima?) i uvest će klub u predstečajnu nagodbu, koja je nužna da bi se točno znalo kakvo je financijsko stanje sustava. A usput je avansirao iz uloge tipa sa svim ovlastima, ali bez portfelja, do uloge predsjednika kluba.
Pretpostavljam da uživa u svojoj novoj ulozi, ma kako to mazohistički izgledalo – oduvijek je bio čovjek koji voli “hodati po rubu”. Nekad mu se, jasno, znalo dogoditi da padne s tog ruba na krivu stranu, ali kome nije? Sad već priča doista miriši na stabiliziranje sustava. Znam da to zvuči frazeološki, na tragu socijalističkih stabilizacija. Ali, sport i jeste posljednja crta obrane socijalizma u divljem kapitalizmu, “za koji smo se borili”.
Paralelno je momčad startala s 0-3, da bi potom dobili prvu sezonsku utakmicu, protiv Zadra, uz blagi sudački „poguranac“. No, (i) to je sastavni dio košarke.
Najveći mecena sporta
“Rimac sam sebe previše opterećuje, rezultati nisu nikakav problem. Nećemo ispasti iz lige, ima i evidentnijih kandidata od nas”, kaže Aco.
Doista, od ekipe vrijedne 400.000 eura ne može se i ne smije očekivati ništa više od elegantnog izbjegavanja posljednje pozicije koja bi im onemogućila izlazak u regiju iduće sezone. Od ekipe koju predvodi Amerikanac koji voli igrati rekreativnu, neobaveznu, košarku. A to je specifična igra, u kojoj cijela petorka izgleda rekreativno kad jedan igrač igra rekreativno. Domino-efekt.
U igrokazu apsurda valja naglasiti da ovo pišem u tjednu u kojem bi Dražen Petrović obilježio 50. rođendan da je još uvijek među nama. Što li bi on rekao na sve ovo? Ili, još bolje, bi li se sve ovo događalo da je još uvijek tu? Imamo pravo misliti da ne bi – tip s jasnom vizijom, jasnim ciljem i jasnim metodama kako vizije ostvariti i kako do cilja doći ne bi to dozvolio.
Najveći potrošač javnog novca u povijesti je rekao da ne želi biti zapamćen kao ‘grobar Cibone’.
Na kraju bih pokušao izvući nategnutu pouku: sport treba maknuti što dalje od politike. Apage satanas. Zašto nategnutu? Zato što je ovdje još uvijek sport neodvojiv od politike. S jedne strane politika financira sport, s druge strane su viđeni sportaši uvijek dobro došli kao manekeni politike. Politika i sport u ovim krajevima još uvijek kroz život kroče “ruku pod ruku”, isprepletenih i umreženih interesa. Tako će se i priča o privedenom gradonačelniku Bandiću još dugo povlačiti…
Najveći mecena sporta u povijesti ili najveći potrošač javnog novca u povijesti? Sam je rekao da ne želi biti zapamćen kao “grobar Cibone”, zadržimo se na Ciboni za potrebe ovog teksta, makar bismo mogli diskutirati i o neronovskom spektaklu, autodestruktivnoj, karikaturalnoj “Snježnoj kraljici”, ili o drugim spašenim i “spašenim” gradskim klubovima, a da u osam godina nije uspio pomaknuti Cibonu s ruba ponora.
Izvor: Al Jazeera