Piše: Stefanie Dekker
Nedavni protesti održani na okupiranoj Zapadnoj obali zbog visokih cijena i niskih plata bili su čvrsto usmjereni na Palestinsku samoupravu (PA), naročito na premijera Salama Fayyada.
Taksisti i vlasnici trgovina insistiraju na tome da mu je vrijeme da ode s vlasti. To je nepravda, kažu, koliko se ekonomija pogoršala.
Oni su se požalili na rastuće cijene – meso, paradajz i gorivo su mnogo skuplji nego prije. Porezi su porasli, dok prosječna plata u Zapadnoj obali i dalje stagnira na manje od 500 dolara mjesečno. Život je postao preskup.
Oni su upravu, naravno: ekonomska situacija je loša. Međutim, čak i ako Fayyad ode, pitanje je da li bi njegov nasljednik mogao život Palestinaca učiniti imalo lakšim?
Ovo nije finansijska kriza poput one koja hara ostatkom svijeta. Ovo su narod i vlast pod okupacijom. Granice i veliki dio te teritorije pod kontrolom su Izraela, kao i ogromne količine resursa, sav uvoz i izvoz ovog područja.
Uvezena inflacija
Visoke cijene i povećanja poreza u Izraelu se uvoze u palestinsku ekonomiju. Ta povezanost je predviđena Pariškim protokolima, potpisanim 1994. uoči sporazuma iz Osla. To je sporazum koji efektivno povezuje palestinsku ekonomiju sa izraelskom.
Izvještaj koji su u septembru prošle godine objavili palestinsko Ministarstvo nacionalne ekonomije i Institut za primijenjeno istraživanje u Jerusalemu pokazao je da okupacija palestinsku ekonomiju košta 6,9 milijardi dolara godišnje – ili 85 posto bruto društvenog proizvoda Palestinske samouprave. Također, dodaje se da je stvarna cijena vjerovatno još veća.
Izvještaj je, također, istakao “eksploatatorsku” politiku Izraela prema palestinskim prirodnim resursima, uključujući zemlju, vodu i rudarstvo. Kontrola Izraela nad većinom glavnih turističkih mjesta se, također, navodi kao razlog za gubitak prihoda.
Glavni problem su ulazak i izlazak robe iz okupiranih teritorija, kažu analitičari. Palestinski uvoz i izvoz dvostruko su skuplji od ulaska i izlaska izraelske robe.
Također, uvoz palestinske robe traje četiri puta duže u poređenju sa uvozom izraelske robe i dok je za odobrenje izvoza izraelskih proizvoda potreban jedan dan, za to je, kada je u pitanju palestinska roba, potrebno skoro šest dana. I sve te sigurnosne provjere moraju platiti sami Palestinci.
Al Jazeera je razgovarala sa jednim od autora spomenutog izvještaja, Massimilianom Calijem, koji procjenjuje da bi bez okupacije palestinska privreda bila dvostruko veća, sa zdravim fiskalnim suficitom. On kaže da bi svaka svjetska ekonomija pod ovakvim uslovima vjerovatno postala neodrživa.
No, ta pitanja su dobro dokumentirana.
Dugoročna ograničenja
UN je u izvještaju ranije ove godine naveo: “Glavna dugoročna ograničenja koja blokiraju nastanak snažne ekonomije su gubitak palestinskih prirodnih resursa, zemljišta i vode usljed okupacije i naselja, te izolacija palestinskih proizvođača iz regionalnog i globalnog tržišta koja im onemogućava nabavku proizvodnih inputa i izvoz robe i usluga.”
Svjetska banka je dodala: “Očekuje se da će PA u narednih pet do deset godina ostati jako ovisna o stranoj budžetskoj podršci… Bez pristupa vanjskim tržištima kapitala, dug lokalnom bankarskom sektoru iznosi blizu 1,1 milijardu dolara, a banke ne mogu podržati još mnogo pozajmljivanja, dok zaostali dugovi uveliko opterećuju lokalne kompanije i institucije.”
Prošle sedmice izraelski premijer Benjamin Netanyahu naredio je transfer poreznih prihoda od 63 miliona dolara Palestinskoj samoupravi “nakon finansijske krize sa kojom se PA suočava”, navodi se u saopćenju.
Netanyahu je rekao da njegova Vlada “radi na nekoliko frontova kako bi pomogla Palestinskoj samoupravi u rješavanju njenih ekonomskih problema”.
Strani donatori su ključni za podupiranje palestinske ekonomije, ali sredstva ne stižu kako je obećano. I Palestinci to osjećaju.
Među palestinskim učenjacima ovdje postoji osjećaj da je, kao što je to slučaj i sa svim drugima u ovom sukobu, nedostavljanje obećanog novca dio šire političke strategije. Više od jedne osobe mi je reklo kako vjeruju da je to zbog palestinskog zahtjeva za priznanje državnosti u UN-u. Za nekoliko sedmica PA bi trebao obnoviti taj zahtjev.
Pariški protokol je trebao biti privremeni sporazum – koji bi važio skoro pet godina, dok se između dvije strane ne postigne konačni mirovni sporazum. Jasno je da se to neće dogoditi u skorije vrijeme.
Što znači da će, za sada, palestinsku ekonomiju i dalje diktirati drugi i da će ona zavisiti od svih, osim od samih Palestinaca.
Izvor: Al Jazeera