Dan pobjede ili dan podjela: Evropa se 80 godina kasnije ponovo lomi na liniji fašizma

Deveti maj – datum koji simbolizira kraj najvećeg rata u evropskoj historiji i pobjedu nad fašizmom – sve manje je dan univerzalnog sjećanja, a sve više poligon za geopolitičke poruke, ideološke sukobe i revizionističke tendencije.

Dok se u Briselu obilježava Dan Evrope kao simbol zajedničkih vrijednosti, u Moskvi se održava vojna parada pod sjenkom rata u Ukrajini, gdje će uz Vladimira Putina stajati i balkanski lideri čije politike izazivaju osude iz Evropske unije. Ovaj kontrast postavlja pitanje: je li fašizam zaista poražen ili je samo promijenio oblik? Možemo li uopšte razumjeti 1945. ako ne prepoznajemo 1933. u sadašnjosti?

„Osam decenija nakon pobjede nad fašizmom, gotovo na istim temeljima imamo ratne strahote. Ponovo krv, bol i suze, ponovo smo u predvorju velikog rata“, upozorava Dragan Mitov Đurović, generalni sekretar Saveza boraca Narodno-oslobodilačkog rata i antifašista Crne Gore.

Ističe da su se podjele i neofašizam vratili kroz neokolonijalne interese, rat za teritorije i sirovine, a nacionalna mržnja koju siju kao u rano hitlerovsko doba postaje moćno oružje i opravdanje za ciljeve.

„Evropa, nekada kolijevka fašizma koji je pobijedila, ali ne i uništila fašizam, ponovo je u opasnosti. Požar se brzo širi… Političari koji nijesu dorasli vremenu, uz zdušnu pomoć vjerskih doglavnika, ugrožavaju mir na Balkanu. Evropi i svijetu je očigledno bio nedovoljan krvavi raspad Jugoslavije, jedva sklopljeno primirje u Bosni i gotovo nijemo posmatranje jačanja neofašizma na ovim prostorima. Mali fireri brzo rastu i postaju ozbiljna opasnost po mir. Sve je to gotovo isto, kao početkom prošlog, po ratnim strahotama zapamćenog vijeka“, kaže Đurović.

Jedini lijek je vječna antifašistička borba

Za Đurovića, 9. maj nije samo dan sjećanja, već poziv na budnost. „Prekrajati istoriju je sramno, a proglašavati poražene fašiste i kvislinge za ratne pobjednike i podizati im spomenike, to je čisti novi fašizam, koji je u balkanskom regionu uzeo maha. Jedini lijek je vječna antifašistička borba.“

Umni Umberto Eco je napisao da je „najveća zabluda misliti da će fašizam doći ponovno u crnim uniformama, jer su danas sve boje na sceni“, navodi Dževad Drino, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.

„U sadašnjim uslovima promjene međunarodnih odnosa, fašizam se odlično prilagodio i nastavio da živi u različitim formama, često individualnog i ad hoc karaktera, dok smo mi kao društvo debelo zaostali u identifikaciji novog oblika starog neprijatelja. Na žalost, to je slika onog dijela društva koje propušta da shvati koliko se svijet izmijenio od Brozovog vremena i koliko je fašizam danas aktuelniji u svom temeljnom značenju – odnosa prema različitostima, bez obzira da li se oni retorički zalagali za ili protiv fašizma“, priča Drino.

Tvrdi da današnje određenje kulta vođe, upotrebe sile, prijetnje ratom, ideja totalitarne države, traženje uzora u feudalnoj i srednjovjekovnoj prošlosti, pozivanje na „historijske granice“ ili svoj svijet – nisu ništa drugo nego nastavak hitlerovske politike Lebensrauma, životnog prostora, i da ih „nije teško prepoznati ni danas“.

„Pobijedili smo fašističke vojnike 1945. godine, a današnji 9. maj nam je idealna prilika da se zapitamo – da li smo pobijedili i fašizam“, ukazuje Drino.

Njegov esej „Definicija prava Vladimira Vladimiroviča“ oštro ironizira zloupotrebu prava kao oruđa sile, podsjećajući da pravda ne može biti neutralna spram zla. U njemu opisuje manipulaciju pravnim konceptima „kolege pravnika Vladimira Vladimiroviča, poznatijeg i samo kao Putin, koji je diplomirao pravo u Lenjingradu davne 1975. godine“, u cilju opravdanja agresije.

„Putinova primjena prava u praksi donijela je agresiju na ‘vrata Evrope’ – Ukrajinu, državu koja je povijesni dom svih slavenskih naroda, što tjera na razmišljanje: nacistički, hitlerovski recept – prvo Anschluss (Krim i Sevastopolj 2014. godine), potom zaštita našeg naroda (Luganjsk i Donjeck) i na kraju pokušaj Blitzkriega – doveo je do neviđene reakcije i bojkota slobodnog svijeta. Ubi deficit orbis – onde nestaje svijet, natpis je koji se postavlja na Rusiju, kao nekad na Heraklove stubove (danas Gibraltar)“, objašnjava Drino.

Ironično dodaje da se današnje „političko pravo“ ne oslanja na Ulpijana, već na Seneku i Staljina – kod kojih je sila iznad pravde.

Upravo zbog šutnje i kalkulacija, smatra Drino, fašizam je danas teško prepoznati – jer dolazi bez oznaka, ali s istom suštinom.

Putinov model i evropska šutnja

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, naglašava da Dan pobjede nije samo datum u kalendaru, već podsjetnik na vrijednosti na kojima je izgrađena poslijeratna Jugoslavija.

„Obilježavamo kraj rata koji je odnio 55 miliona života. Kod nas, to je i kraj Narodnooslobodilačke borbe koju je vodio Josip Broz Tito. Bez nje, pitanje je kako bi Jugoslavija uopće izgledala“, ističe Habulin.

Za razliku od mnogih evropskih zemalja koje su oslobođenje dočekale zahvaljujući savezničkim trupama, u Jugoslaviji je oslobođenje izvojevano iznutra, kroz borbu naroda.

„Da nije bilo Narodno-oslobodilačke borbe i pobjede u toj borbi, da nije bilo te Narodno-oslobodilačke vojske koja je 1945. prerasla u Jugoslavensku armiju i postala relevantan vojni faktor na ovim prostorima, pitanje je kako bi Jugoslavija izgledala. Gdje bi bile njene republike, između koga bi bile podijeljene i kako – to danas možemo samo nagađati. Ipak, jedno je sigurno: ona ne bi bila federativna zajednica šest republika“, smatra Habulin.

Upravo zato, napominje, 9. maj treba da bude dan slavljenja borbe za slobodu, ali i dan odgovornosti prema onima koji su ustali protiv okupatora i domaćih izdajnika svih nacionalnih boja.

„Antifašizam ne može biti samo prošlost. U vremenu kad širom Europe jača radikalna desnica, kad se u nekim državama otvoreno koketira s pronacifašističkim idejama, moramo braniti antifašizam kao osnovnu civilizacijsku vrijednost“, poručuje Habulin.

U tom kontekstu, i Tito i partizanski pokret moraju imati mjesto u kolektivnoj memoriji – ne zbog ideologije, već zbog činjenice da su bili nosioci borbe za slobodu i jednakost. „Ne možemo graditi budućnost ako relativiziramo zločine i zaboravljamo tko je bio na kojoj strani historije.“

Balkan između memorije i zaborava

Veljko Smajević, historičar iz Beograda i bivši kustos Kuće cvijeća, podsjeća da je 9. maj 1945. označio formalni kraj Drugog svjetskog rata kapitulacijom nacističke Njemačke, ali i da je vojni otpor trajao još neko vrijeme. Tek u augustu te godine, nakon što je SAD bacio nuklearne bombe na Hiroshimu i Nagasaki, rat je definitivno završen.

Od 1950. godine, ovaj datum ima dvostruko značenje – i kao Dan pobjede nad fašizmom i kao Dan Evrope, kada je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman objavio deklaraciju kojom je položen temelj za evropsko ujedinjenje.

Posljednjih godina u nekim zemljama poput Francuske i Njemačke fašizam je, objašnjava, poprimio ozbiljnije forme, ali srećom ne pobjeđuje na izborima. Balkanski region, kaže, ima razne probleme, uglavnom političke prirode.

„Mi znamo koga smo imali ovde u Srbiji, ko je bio u Hrvatskoj, ko u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Hvala Bogu, toga više kod nas nema. Ima raznih problema političke prirode i nacionalističkih narativa, ali samoga sukoba sa fašizmom nema“, naglašava Smajević.

Na pitanje da li je svijet naučio lekciju iz Drugog svjetskog rata, odgovara rezignirano. „Trebalo je da nauči, ali toliki ratovi koji se danas vode pokazuju da se ta istorija zanemaruje – kao i razlozi koji su do tih ratova doveli.“

Za njega, dileme nema: „fašizam je bez sumnje najgore zlo koje je čovečanstvo iskusilo.“

Između sjećanja i odgovornosti

Umjesto dana jedinstva, 9. maj u savremenoj Evropi i na Balkanu otkriva duboke ideološke i historijske podjele. Suočeni s porastom autoritarizma, nacionalizma i revizionizma, antifašizam više nije izbor – već nužnost.

Ako se ne suočimo s novim licima starog neprijatelja – od Putinovog imperijalizma do domaćih „malih firera“, od političkog primitivizma do vjerskog fanatizma – onda nismo samo zaboravili 1945, već odbijamo da prepoznamo 1933.

Borba protiv fašizma nije završena. Samo se, kao i sam fašizam, transformisala. Sjećanje nije nostalgija – ono je politička odgovornost.

„Evropsku porodicu treba širiti, njene temelje ojačati, a male ali opasne moćnike u regionu držati pod kontrolom, boriti se protiv političkog primitivizma i vjerskog fanatizma – gotovo fašizma – sve u ime naroda i Boga i sačuvati, i koliko je moguće, bez obzira na interese velikih, sačuvati mir u postojećim granicama. Zato je jedini lijek vječna antifašistička borba, kao način življenja i stvaranja bolje i mirnije budućnosti“, zaključuje Dragan Mitov Đurović.