Ozloglašeni, ali zaboravljeni: Politički zatvori u Beogradu
Pored kaznenih ustanova izgrađenih za potrebe smještanja osuđenika za teška krivična djela, na prostoru Balkana razgranala se mreža objekata čija je namjena bila utamničenje političkih prestupnika.

Sloboda se ne primećuje kada se živi u društvu u kojem se njeni postulati ne dovode u pitanje. Kada slobode ponestaje, najčešće bude kasno. Opasan je i privid slobode. Dosta se govori o modernom ropstvu od tehnologije, konzumerizma i materijalizma koji onemogućavaju duhovni razvoj i novi civilizacijski iskorak. To su dobri poligoni zauzdavanja kritičke misli čoveka, odnosno glasača. Benefite kakofoničnog i dezorijentisanog sveta koriste represivni sistemi ogrnuti plaštom demokratije.
Burna dešavanja na političkim scenama zemalja bivše Jugoslavije nisu ništa manje dinamična danas u odnosu na 19. i 20. vek, ali je utisak da se pozicija i opozicija razračunavaju na nešto emancipovaniji način. Zveckanje bukagija posle spornih izjava zamenilo je polivanje vodom, eventualno koškanje ispred skupštinske govornice. Zaista deluje da su partijski neistomišljenici evoluirali od svojih političkih očeva, kada se zna da je pre nekoliko decenija u institucijama koje bi trebalo da predstavljaju simbol građanske slobode pravo na reč uzimano oružjem.
Nastavite čitati
list of 4 itemsProtestna šetnja glumaca, režisera i muzičara u znak podrške studentima
Studenti iz Niša, Novog Sada i Beograda pješice krenuli prema Kragujevcu
Novosadski studenti trče do Beograda
Nije nikakva novost da se vlastodršci sa oponentima obračunavaju na razne načine koje u digitalnom dobu najčešće osnovu imaju u socijalnim mrežama, pa im direktne represivne metode i nisu preko potrebne, međutim potencijalni boravak u kazamatima i pretnje o sačekivanju u tamnim ulicama ne izlaze iz mode.
Pored kaznenih ustanova izgrađenih za potrebe smeštanja osuđenika za teška krivična dela, na prostoru Balkana razgranala se mreža objekata čija je namena bila utamničenje političkih prestupnika. Neki od kontroverznih zatvora u kojima su isleđivani i mučeni politički zatvorenici bili su smešteni u Beogradu.
Ozloglašena Glavnjača
Jedna od najozloglašenijih istražnih jedinica bila je Glavnjača, odnosno zgrada Uprave grada Beograda koja je sagrađena za vreme vladavine dinastije Obrenović. Nalazila se na prostoru današnjeg Hemijskog fakulteta, nadomak Studentskog trga. Pored administrativnih prostorija na prvom spratu, objekat je posedovao i podrum.
Namena nije bila da se u njemu skladišti arhiva, već da posluži kao pritvor za izgrednike protiv vlasti. Fokus službe bio je usmeren ka onima koji su govorili protiv kralja i monarhističkog poretka. S protokom vremena i političke strukture su se menjale, pa je na tron došla dinastija Karađorđević, a onda i komunisti, ali sa neumanjenim žarom za lov na neistomišljenike koji su isleđivani u tim prostorijama od 1864. do 1953. godine.

Zgrada je imala nekoliko ćelija koje su uhapšenici nazvali Glavnjača, Ćorka, Ženski salon u kojem su smeštane žene i Gospodska soba koja je bila namenjena za imućnije građane. Ćorka i Glavnjača su bile ćelije na čiji spomen se budio nemir. Među svetom su se sa strahom prenosile vesti o surovim metodama isleđivanja koje su doživeli oni koji su bili smešteni u njima. Danas je ćorka sinonim za sve zatvore, a Glavnjača je postala prepoznatljiv naziv za objekat u kojem je bila Uprava prestonice i potom zgradu Ozne na Obilićevom vencu.
Čekanje ‘sudnjeg dana’
Nije se robijalo u Glavnjači. Sistem je osmišljen kao prolazna stanica u kojoj se vrše kratka zadržavanja radi ispitivanja osumnjičenih, usmeravanje na druge kazneno-popravne institucije ili gubilišta. I kapacitet je bio mali. Ipak, to nije bilo tako. U zapisima se može pročitati da su neki zatvorenici boravili tu mesecima, prolazeći kroz torturu i neljudske uslove u ćelijama. Spavalo se na podu, u izlučevinama, bez prilike da se adekvatno vodi računa o ličnoj higijeni ili izađe u dvorište. Nije bilo dnevne svetlosti i priliva čistog vazduha. Tiranski uslovi su bili i za one koji su se kao činovnici drznuli da predlože bilo kakve izmene koje se nadređenima nisu svidele ili su samo spomenuli rodnu ili etničku ravnopravnost.
Svakodnevno su dovođeni studenti, anarhisti, liberali, simpatizeri komunističke partije, a onda se točak okrenuo, pa su sa dolaskom komunista na vlast pored staljinista i antistaljinista, demokrata, hapšeni monarhisti. Česte su bile situacije da su u ćelijama smešteni pripadnici različitih političkih stavova, ali svi pod sumnjom da rade protiv državnog poretka.
I oni, odveć dokazani kao lojalni, ukoliko su izrazili sumnju po određenim pitanju, brzo su završavali u Glavnjači. Custodia honesta – povlastice prema političkim zatvorenicima nisu postojale ni sa smenama državnog uređenja, kada su mnogi sa robije dolazili na ministarske pozicije i bili u prilici da nešto promene. Zaboravivši muke boravka u neljudskim uslovima, bili su još opakiji prema onima koje su hapsili.
Nečovečne metode koje su korišćene tokom skoro jednog veka postojanja, spominju se i u književnim delima. Pisali su o tome Dragoslav Mihajlović, Miloš Crnjanski, Miroslav Krleža…
Zatvorenici su udarani kundacima, bokserima, mučeni glađu, davljeni, kačeni za noge da vise u dimnjaku danima. S napretkom društva i metode su postajale strašnije, što se dopadalo fašistima koji su okupirali Beograd, pa su u svoje redove uključili najomraženije islednike Glavnjače. Jedan od njih bio je Đorđe Kosmajac, iskusni policajac, lovac na komuniste, a kasnije zamenik upravnika koncentracionog logora na Banjici. Ubijen je u atentatu koji su organizovali pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta. Kao odmazdu za njegovu smrt jedan od generala Vermahta naložio je streljanje 150 ljudi.
A narod, k’o narod, posmatra
Dvorište Glavnjače bilo je niskim zidom odeljeno od pijačne zone koja je bila smeštena na prostoru gde se danas nalazi Studentski park, pa su trgovci u ranu zoru, dok su postavljali tezge sa voćem i povrćem, mogli čuti krike ili videti streljanje zatvorenika.

Žamor pijačnog dana je mnogim utamnjenicima predstavaljao dolivanje soli na ranu, ali i nadu da ima života posle golgote. Možda se neki hrabri paor usudio da prebaci hranu preko zida ili makar koru hleba, te i na taj način olakša sužnjima boravak. Teško da žandarmi ne bi tako nešto uočili, ali dobrota ima svoje puteve.
Pogubljenja su kasnije vršena bez prilike da javnost bude upućena u detalje, što je zasmetalo nekim novinarima. Nestalo je prilike za takav vid senzacionalizma. I tada su pojedini mediji i novinari delovali izvan etičkih pravila, pa su za potrebe vlasti pisali šaljivo o Glavnjači, predstavljajuću taj zatvor kao hotel, a oni koji su u tekstovima iznosili podatke o torturi, bili su kažnjavani.
OZNA sve dozna
Nedaleko od Glavnjače, na Obilićevom vencu, nalazi se monumentala zgrada Privilegovanog izvoznog društva u kojoj je šezdesetih godina prošlog veka smeštena Telegrafska agencija Nove Jugoslavije – Tanjug. Zidovi ovog zdanja kriju mnoge tajne, ne samo veštine novinarskog zanata, jer je u posleratnom periodu tu jedno vreme bilo sedište Odeljenja za zaštitu naroda, poznatije po skraćenici – OZNA.
U potrazi za narodnim neprijateljema tajna policija je neprekidno radila i svojom pojavom izazivala jezu. Negujući poredak ideologije radi koje je i formirana, hapsila je sve odreda. Na meti su bili intelektualci koji se izdvajaju po bilo kojem osnovu i svako ko je iskazao najmanju sumnju ili kritiku usmerenu ka Titu ili režimu. Sumnjivi su bili i oni koji previše hvale poredak u kojem žive, kao i umetnici i slobodoumni omladinci.
Na čelu Ozne, a potom Udbe postavljen je Aleksandar Leka Ranković i sam predratni politički pritvorenik Glavnjače, a potom zatvora u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi.
Robijaši, pa narodni heroji
Mnogo je oslobodioca, naučnika, umetnika zbog svojih ideja prošlo kroz političke zatvore, posebno kroz beogradski Sing-Sing na Adi Ciganliji, gde je sada popularno kupalište. Da su revolucionari i rušioci sistema, bili su razlozi za zatočeništvo onih koji su kasnije poneli titulu narodnih heroja. Rade Končar, Žarko Zrenjanin, Spasenija Cana Babović, Nisim Albahari, Anđelija Ranković neki su od heroja i heroina koji su bili zatočeni po ćelijama. U retkim šetnjama sigurno su se susreli i sa književnikom i akademikom Mihailom Lalićem ili prkosnom revolucionarkom, Kristinom Kovačević.

Ostrvo smrti, kako je nekada narod nazivao Adu Ciganliju, gde su za odbranu Beograda u Prvom svetskom ratu život dali srpski vojnici, a katkad spas u šikari nalazili sitni prestupnici ili retki alasi, bio je pogodan prostor za zatvor. Hapšeni su strani špijuni i pripadnici ilegalnih organizacija, većinom komunisti. Posle Drugog svetskog rata Ozna je preuzela komandu, sve do 1954. kada je objekat zatvoren. Dve godine potom svi tragovi o njegovom postojanju zbrisani su kako bi se nastavilo uređenje kupališta.
Stanovnici Čukaričke padine i prolaznici lako su mogli da vide i čuju zveckanje okova na zatvoreničkim nogama. U štampi život u kazamatu je prikazan daleko ljudskije od svedočenja preživelih. Spominje se njihovo svakodnevno obavljanje dužnosti gde su brinuli o stoci, mleli hmelj, nosili mleko u kotaricima. Bez prevelikog nadzora i spomena bilo kakve surovosti i vešala koja su bila vidljiva sa obale. Na tom prostoru su se izvršavale kazne smrću koje su zbog snažnog fokusa javnosti ukinute u Glavnjači.
Povez preko očiju
Postoji vidljiva i nevidljiva granica koja deli svetove. Čak i kada mislimo da smo prisutni i dobro informisani, deluje da imamo povez preko očiju i da nam mnogo toga promakne. Obnevide ljudi od blještave propagande kojom se služe sve vladajuće strukture.
Tako su tridesetih godina prohujalog veka u rukavcima na Adi održavana takmičenja u veslanju i plivanju. Publika je hrlila na tribine i uživala u lepim danima dok su stotinak metara dalje bili zatočeni borci za slobodu, jednakost, pravdu. Na jednoj od arhivskih fotografija sa tih događaja vidi se dama koja se od sunca zaklanja listom Pravda. Simbolično.
Na Adi Ciganliji danas stoji spomenik koji svedoči o stradalim i mučenim komunistima u tom zatvoru, a na memorijalnoj ploči ispred Hemijskog fakulteta, gde je bila Glavnjača, između ostalog piše: „Gnjevna kost nikad ne plače, buntovna iz zemlje iskače.“
Opominjuće i obavezujuće da se prisetimo političkih žrtava koje čekaju svoje vreme da budu upisane, a čini se da se niz nastavlja.