Nova školska godina – novi izazovi: Umjetna inteligencija kao nastavnik i Pravilnik kao ‘odgojnik’

Umjetna inteligencija, iako je sam naziv vjerovatno oksimoronski, odavno prijeti da će zamijeniti mnoga ljudska djelovanja, aktivnosti i poslove. Zamišljena kao pozitivna, a to se uvijek može reći i za nuklearnu energiju, neadekvatnim korištenjem umjesto benefita može biti najveći neprijatelj čovjeka. Mehanizacija je uvijek označavala teoretski napredak, ali sa druge strane smanjivala humanost kao jednu od osnovnih odlika sapiensa.

Ovih dana svjedočimo najvećoj inovaciji u obrazovanju. Škola u Velikoj Britaniji David Game College je odlučila da, umjesto profesora, koristi umjetnu intelogenciji u edukaciji učenika. Oni koji su zagovornici ove ideje smatraju da će se postizati bolji rezultati te da se lakše može primijeniti individualizirano učenje kroz upotrebu umjetne inteligencije kao profesora. Može se zaključiti da stroj nema nikakvu subjektivnost te da nema mogućnost brojnih lapsusa – od lingue do scriptuma, kojima je podložan nastavnik. Umjetna inteligencija zbog svoje preciznosti i sposobnosti obrade ogromnih količina podataka često stvara sliku da je nepogriješiva. Ova percepcija stvara i pritisak na ljude da teže istoj razini savršenstva ostavljajući malo prostora za greške koje su prirodni dio čovjeka, njegovog učenja i razvoja.

Umjetna inteligencija se odavno koristi u nastavnom procesu. Ona kao takva je evidentna pomoć pri obradi nekog „nastavnog gradiva“ te smanjuje potrošnju vremena na obradi nekih podataka. Da ne bude zabune to radi i svaki kalkulator koji je bio umjetna inteligencija svog vremena. Činjenica je da, osim ako nestane električne energije i wi-fi konekcije, umjetna inteligencija može biti sjajna ispomoć u nastavi. Naravno, samo u edukativnom i obrazovnom smislu, ali veoma teško ili nikako u smislu socijalizacije, odgoja i pedagoške psihologije.

Prednosti i nedostaci

Kao i u brojnim drugim stvarima sve ima svoje prednosti i nedostatke. Ako se uzme u obzir samo edukacija, prenos znanja, primjeri te brojni izvor informacija i činjenica kao i odsustvo subjektivnosti onda bi se ovakva ideja mogla i implementirati na obrazovanje budućnosti. Moglo bi se ovo komparirati sa uvođenjem VAR sistema u sportu u kojem su smanjene mogućnosti ljudskih grešaka u donošenju značajnih odluka na terenu. Ipak, sa druge strane smanjila se doza ispoljavanja emocija i protok igre kao takve. Kakva je to radost postignutog gola tri minute nakon postizanja gola?

Slično bi bilo i sa nastavnicima koji bi bili računar umjetne inteligencije. Oni nisu u mogućnosti da nude empatiju koju djeca vječno traže, da odrade socijalizaciju u odjeljenju ili da odgojno utiču na učenike. Pedagoška i psihološka praksa bi zavisila samo od onih podataka koje ima umjetna inteligencija u svojoj memoriji, a ne od onoga što dijete kao individua u datom trenutku treba. Umjetna inteligencija bi samo „šifrirala“ i ponudila bazno rješenje. Naravno ono bi zavisilo od zakona i raznih pravilnika koje bi računar mnogo bolje sproveo od Odjeljenskog vijeća.

S obzirom na to da škola nije kurs, odnosno da su u njoj ne obavlja samo edukacija i formira buduća radna snaga za tržište rada, jasno je koliko bi ovakva aktivnost štetila u psihosomatskom razvoju učenika. Na ovaj način bi se formirali ljudski roboti, a već četvrt stoljeća se pokušava „ubaciti“ emocija u robotiku. Dakle, sa jedne strane od čovjeka pravimo androrobota, a sa druge od robota pokušavamo da napravimo emotivno ljudsko biće. Izgleda da nam ovo prvo mnogo bolje ide. Slično je i sa pričom o naseljavanju Marsa i omogućavanju da na njemu nekada budu ljudi, a sa druge strane uništavamo naš planet koji nam je već „rodna kuća“.

Već nekoliko dana se vodi i široka rasprava o uvođenju „Pravilnika“ koji se odnosi na „vođenje evidencije o neprihvatljivim oblicima ponašanja i drugim faktorima koji mogu ugroziti najbolji interes učenika i zaštititi učenika“. Jasno je da prvo treba biti koncenzus o tome šta su „neprihvatljivi oblici ponašanja“ da bi se oni uopće i definirali. Svjedočimo da su moralne kategorije veoma upitne pa čak podliježu i brzim promjenama ne čekajući nove generacije. Ali postoje i drugi problemi koji se vezuju za ovakav oblik „Pravilnika“.

Prva stvar bi bila upitnost nastavnika i njihova potencijalna odgovornost kod ovakvog oblika rada. Uočavanje, kao i sekundarno evidentiranje neke odlike ili djelovanja kod učenika, može biti veoma problematično za istog – posebno u njegovoj budućnosti. Zamislite kako će u razgovoru za neki posao navedenom učeniku biti kada mu u nekom dosijeu stoji da „afektno reagira“, „nije društven“ ili se „slabo izražava“.

Sreća u nesreći je pa su nastavnici homonidi i humanidi, a zamislite kako bi izgledala primjena spomenutog „Pravilnika“ da po „njegovom slovu“ eventualno postupa neka umjetna inteligencija!? Nastavnici su uvijek pratili ponašanja učenika, a svi koji su radili u školi znaju da je mnogo važnija socijalna i odgojna komponenta od obrazovne. Sve potencijalne devijacije kod učenika, kakve god prirode one bile, su uvijek obrazlagane i nuđena rješenja. Zbog toga i postoje Odjeljenska vijeća i pedagozi u školama. Ali kada se jave „Pravilnici sa evidencijom“ može se javiti i potencijalni problem.

Jedan od indikatora u Pravilniku koji predstavalja „rano prepoznavanje faktora rizika“ su i „govorno-jezičke poteškoće (tepanje, mucanje, usporen govor)“. Teško je procijeniti da li se radi o nečemu što je uvjetovano prirodom (lijen jezik, devijacija nosa, položaj zuba, disanje) ili nekom psihičkom traumom. Strah može potaći mucanje (postoje djeca koja mucaju samo kad usmeno odgovaraju) i vezuje se za neku traumu. Logopedi i psiholozi rade na ovim problemima, a djetetu takvo evidentiranje problema u nekom Pravilniku sigurno neće pomoći.

Trauma kod učenika

Postoje i indikatori kao što su „učenik je nervozan kada dobije poruku“, a realno ista se može vezati za bilo koji problem – od toga da nije pospremio sobu do informacije da je za ručak neka hrana koju ne voli jesti. Ovdje se postavlja i upitnost validnosti kontrole i mogućnosti da nastavnik prati koja osoba u razredu prima razne poruke. Još je čudnija stvar da nastavnik gleda, a ne da kontrolira i evidentira, uklanjanje i mijenjanje profilne slike učenika na društvenim mrežama. Teško da to može biti bilo prihvatljiv ili neprihvatljiv oblik ponašanja, ali je sigurno neprihvatljivo da nastavnik to gleda, kontrolira i evidentira.

Zanimljiv je i indikator „učenik često odlazi u toalet“ koji je isto elemenat „ranog prepoznavanja faktora rizika“. Ovdje se može diskutirati zbog čega učenik odlazi u toalet i da se potencijalno razgovara o tome sa roditeljima. Nastavnik nema informaciju da li se potencijalno radi o urinarnoj infekciji ili je samo učeniku „dosadno“ na nastavi. Evidentiranje i brojanje odlazaka je izuzetno nekorektno te može izazvati mnogo veću traumu kod učenika.

Sigurno je da svako moguće pravilo služi da usmjeri djelovanje, ali se mora voditi računa o individualnim odlikama učenika. Teško je sada u kontekstu priče o umjetnoj inteligenciji i zamisliti kako bi izgledalo da se ista „dočepa“ ovakvog Pravilnika. Tako bi učenik koji bi promijenio puls rada srca kada dobije poruku te zamucao dok konstatira da ide u toalet bio automatski poslan na obradu i preveniranje zbog „prepoznavanja faktora rizika“. Apsolutno je jasno da takva djelovanja ne evidentiraju precizno problem niti mogu ponuditi adekvatna i svrsishodna rješenja.

Prije potencijalnog uvođenja umjetne inteligencije kao osnovnog edukatora, kao i prije uvođenja raznih pravilnika koji obuhvataju pedagošku psihologiju, potrebno je dobro razmisliti o eventualnim posljedicama koje odluke tog tipa mogu uzrokovati. Možda umjetna inteligencija može predavati i glumiti nastavnika kao što pravilnik može usmjeravati djelovanje, ali su odgoj i pedagoška psihologija prava „umjetnost“ – i to ona „inteligentna“.