Netanyahua je Iran iznenadio

Nakon gotovo godinu dana od početka izraelskog rata protiv Pojasa Gaze, Izrael nije uspio postići nijedan od svojih ciljeva. Što je rat duže trajao, Izrael je sve više tonuo u blato u Pojasu Gaze, trpeći ogromne gubitke u ljudstvu i opremi.

Odjel za rehabilitaciju pri Ministarstva odbrane Izraela u prosjeku prima više od hiljadu novih ranjenika svaki mjesec. Prema statističkim podacima okupatorske vojske iz avgusta, više od 3700 ranjenih vojnika pati od povreda na ekstremitetima.

Broj poginulih vojnika i oficira u redovima okupatorske vojske dosegao je 690 od početka rata, uključujući 330 u kopnenim borbama u Pojasu Gaze.

Prema podacima Brigada Izz al-Din al-Qassam, vojnog krila Islamskog pokreta otpora (Hamas), u februaru, više od 1.108 izraelskih vojnih vozila uništeno je od početka rata u Pojasu Gaze.

Prije nego što je izvedena operacija dizanja u zrak komunikacijskih uređaja u Libanu, pritisak na izraelskog premijera Benjamina Netanyahua rastao je i na vojnom i na političkom planu. Demonstracije protiv njega i njegove vlade, uz zahtjeve za postizanjem sporazuma o prekidu vatre i razmjeni zarobljenika, bile su u punom zamahu.

Ujedinjeni frontovi

Rat u Gazi je prvi put bio popraćen konceptom jedinstva frontova koji su prihvatile snage otpora u regiji. To je nešto što Izrael i Zapad nikada ranije nisu doživjeli i nastojali su to onemogućiti s obzirom na značajne implikacije koje ima na kolektivnu svijest. Naime, ujedinjenje nekoliko frontova moglo bi nanijeti velike gubitke, ako ne i poraz Izraelu i zapadnom savezu koji stoji uz njega.

Za razliku od ranijih rundi borbi, u kojima su se Palestinci sami suočavali s Izraelom, ovog puta Hamas uživa podršku ”osovine otpora”.

Sukob na više frontova prisilio je Izrael da rasporedi svoje snage između juga i sjevera, što je dovelo do evakuacije naselja u Gornjoj Galileji, uz stalno gađanje luke Eilat, te napade projektilima i dronovima iz Libana, Jemena i Iraka.

Izrael i Sjedinjene Američke Države su zbog toga nastojale razbiti jedinstvo frontova kako se takva situacija kasnije ne bi ponavljala. To se moglo zaključiti i iz američke ponude Libanu tokom posredničkih posjeta Amosa Hochsteina, izaslanika američkog predsjednika, Bejrutu.

Bijeg na sjever

U takvim okolnostima, kako bi odvratio pažnju s Gaze te izbjegao pritisak koji je na njega vršio Hamas, Netanyahu je bio primoran krenuti na sjever i otvoriti novi front protiv Hezbollaha, koji je primjenjivao strategiju ”kap po kap” u podršci otporu u Gazi. Ovakva strategija uvjerila je Netanyahua i Sjedinjene Američke Države koje ga podržavaju da Hezbollah i Iran ne žele rat.

Netanyahu je smatrao da su pogodne okolnosti za bombardiranje Libana s ciljem da se vrate izraelski doseljenici na sjever, smanje Hezbollahove sposobnosti i pokuša prikazati pobjeda koja bi Izraelu mogla vratiti dio izgubljene sposobnosti odgovora, ali i da Netanyahu bar malo popravi svoju reputaciju koju je izgubio nakon Potopa Al-Aksa.

Žurba s pokazivanjem pobjede potaknula je Netanyahua i njegovu vojsku da brzo otkriju svoje karte. Eksplozije pejdžera i voki-tokija bile su šok za Hezbollah, dok je Izrael uživao u onome što je postigao. Prema procurjelim informacijama, te eksplozije su bile dio dugoročnog plana, a Izrael ih je namjeravao aktivirati tokom sukoba s Hezbollahom kako bi zadao udarac ovoj organizaciji tokom borbe.

Svega nekoliko dana nakon tih eksplozija, uslijedio je atentat na generalnog sekretara Hezbollaha, Hassana Nasrallaha. Bio je to šok za ovu libansku grupu i njene pristalice, ostavljajući značajan utjecaj na stranku i njeno vodstvo.

Ovakav razvoj događaja potaknuo je Netanyahua na izjavu da “nema mjesta na Bliskom istoku do kojeg Izrael ne može doći, nema mjesta na koje nećemo otići kako bismo zaštitili svoje ljude i zaštitili svoju zemlju”.

Čini se da se Izrael kladio na stanje šoka i zbunjenosti koje bi moglo pogoditi stranku nakon svih ovih udara, smatrajući da će stranka ili pretjerano reagirati i ispaliti sve što ima na Izrael, čime bi uništila sve svoje adute, ili će tražiti povlačenje i prekid vatre.

No, svako ko je pratio dešavanja nakon toga primjećuje da je stranka, bar po onome što se čini, apsorbirala taj udarac i prilagodila se novoj situaciji. Zamjenik generalnog sekretara stranke Naeem Qassem izjavio je u svom govoru da ”stranka nastavlja s komandom i vođenjem u skladu sa svojim ustrojem”, dodajući da postoje alternative za svakog ”vođu koji je pogođen”.

Kako bi demonstrirao snagu i koheziju stranke, Qassem je istakao da su nakon ubistva Nasrallaha operacije otpora nastavljene istim tempom, pa čak intenzivnije, rekavši: “Napali smo Ma'ale Adumim i Haifu, i nastavljamo otpor.”

Nakon tvrdnji okupatora da su započeli kopnenu operaciju u Libanu, Hezbollah je odgovorio bombardiranjem Tel Aviva projektilima, a Željezna kupola im se nije uspjela suprotstaviti.

Hezbollah, čini se, želi da ovo bude dug rat s polaganom i postepenom eskalacijom kako bi dobio priliku konsolidirati svoje redove, nadoknaditi gubitke i iscrpiti Izrael.

Ističući da će stranka nastaviti svoju politiku jedinstvenog fronta na tim područjima, Qassem je rekao: “Nećemo odstupiti ni za milimetar od stavova  Sayyeda Nasrallaha.”

Iran i buđenje iz euforije

Prije nego što su se Netanyahu i izraelska vojska probudili iz euforije pobjede, čovjek se pojavio i mirno prošetao Tel Avivom kako bi pokazao da nije pod pritiskom poput snaga protiv kojih se bori.

Međutim, uslijedilo je iznenađenje nakon što je Iran lansirao gotovo 200 projektila koji su natjerali stanovnike Izraela da se sakriju u skloništa.

Mnogi Izraelci su zbog toga objavljivali na društvenim mrežama da je “oktobar za nas mjesec nesreća. Još uvijek nismo zaboravili 7. oktobar prošle godine, a danas su nas na to podsjetili Hamas i Iran”, aludirajući time na pucnjavu u Jaffi i iransko bombardiranje.

Mnogi posmatrači vjeruju da će na izraelski odgovor na iransko bombardiranje biti uzvraćeno salvom projektila i dronova iz Iraka, Libana, Jemena i Irana. Stoga se Saeed Ziad, analitičar za strateška pitanja, pita: ”Kakav bi bio stav Izraela u slučaju da bude izložen zajedničkom napadu Irana i Hezbollaha?”

Bez obzira kako će se stvari dalje razvijati, rat će se nastaviti i neće uskoro završiti. Mnogi posmatrači smatraju da će novu etapu karakterizirati ”strpljenje, postojanost, smirenost, trezvenost, iscrpljivanje i produženje borbe”.