Forenzičar iz Srebrenice: Straši me što srpsku djecu uče drugačijoj verziji historije

Dok god budem mogao, nastavit ću podizati svijest o onome što se dogodilo u Bosni i Hercegovini i na Kosovu tokom 1990-ih, kaže škotski forenzičar Robert McNeil.

Sve češće poricanje genocida, posebno od srpskih političara, vrlo je zabrinjavajući i deprimirajući trend, kaže McNeil (srebrenica.org.uk)

Poziv Ujedinjenih nacija za učešće u prikupljanju dokaza o zločinima u Srebrenici za potrebe Haškog tribunala, škotski forenzičar sa trodecenijskim iskustvom u policiji Glasgowa, Robert McNeil odlučio je prihvatiti. Ta odluka iz temelja mu je promijenila život.

Nije niti mogao slutiti kakav će biti epilog njegovog angažmana u lavirintu srebreničkih grobnica prepunih ostataka u genocidu pogubljenih Bošnjaka, otkrivenih na snimcima iz zraka.

A 30-ak godina poslije, McNeil i dalje vidi mučne slike terora koji su u području Srebrenice izvršile snage osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Slike razbacanih kostiju, dijelova tijela, uplakanih žena…, slike iskonskog zla koje je poharalo gradić na istoku Bosne, u koje se, kao ekspert UN-a, i sam uvjerio.

Slike terora nad ženama, djecom i starima

Sve te prizore sada 75-godišnji McNeil je decenijama poslije pretočio u umjetničke slike, sa prizorima koji su na njega ostavili dubok i doživotan trag. Prizori su to koji su iskusnog forenzičara transformisali u umjetnika koji svojim slikama širi istinu o golgoti koju je doživjela Srebrenica. Osim toga, napisao je knjigu Grave Faces, u kojoj je opisao svoj forenzički rad na prikupljanju dokaza o Srebrenici. Svojim radom, kako sam kaže, liječi emotivne ožiljke koji su ostali na njemu.

Uoči još jedne godišnjice genocida, 11. jula, McNeil je naslikao dva nova djela. „Žene Srebrenice“ i „Muškarci Srebrenice“ djela su koja je naslikao pred Sedmicu sjećanja na Srebrenicu u Velikoj Britaniji.

„Slikati sam počeo kada sam otišao u penziju kako bih se nosio sa PTSP-om. Slike koristim i kao pomoć u ilustriranju onoga što se dogodilo u Bosni i Hercegovini“, objašnjava McNeil za Al Jazeeru.

Nove slike McNeila imaju jasan cilj – posmatraču ukazati na strahotu srebreničkog genocida (srebrenica.org.uk)

Djela koja je naslikao imaju jasan cilj – posmatraču ukazati na strahotu srebreničkog genocida. Objašnjava i šta je želio pokazati njima.

„Slika pod nazivom ‘Žene Srebrenice’ predstavlja teror koji su proživjele muslimanske žene, djeca i stari ljudi dok su pokušavali pobjeći iz Srebrenice od vojske bosanskih Srba početkom jula 1995. Srbi su držali stanovništvo pod opsadom od 1993. a mnogi su patili od gladi i bolesti. Neki su bili pretučeni i seksualno zlostavljani. Potrčali su do sjedišta snaga Ujedinjenih naroda u Potočarima, ali umjesto da ih zaštite, vojnici UNPROFOR-a su ih predali Mladiću, koji im je rekao da moraju napustiti Srebrenicu i otići u sljedeću ‘zaštićenu zonu’ Tuzlu. Uvjeravao ih je da će njihovi ljudi biti ispitani i da će im se kasnije pridružiti. U sliku sam uključio malog poluizgladnjelog psa kako bih pokazao da su i voljeni kućni ljubimci bili bio etničkog čišćenja“, priča McNeil.

Tu sliku McNeil je poklonio Memorijalu Nirnburškog suđenja, gdje se, u njihovom Muzeju holokausta, nalazi i dio posvećen genocidu u Srebrenici.

‘Danonoćna ubijanja muškaraca i dječaka’

Drugu sliku, „Muškarci Srebrenice“, donirao je udruženju „Bosnia & Herzegovina UK Network“ iz Birminghama.

„Ta slika prikazuje sudbinu muškaraca koji su pobjegli u šumu u pokušaju da izbjegnu sigurnu smrt. Srbi su ih čekali, a većina muškaraca je odmah autobusima i kamionima odvezena na stratišta gdje su nakon premlaćivanja pogubljeni i bačeni u masovne grobnice. Ubijanje više od osam hiljada muškaraca i dječaka trajala su danonoćno tri-četiri dana. Cilj mi je bio prikazati nemilosrdnost pogubljenja“, nastavlja.

Kaže da ovaj period godine na njega utiče loše, ali i jača njegovu želju da nastavi sa angažmanom koji se tiče Srebrenice i Bosne i Hercegovine.

„U ovo doba godine, kako se približava Dan sjećanja, osjećam veliku tugu. Moj PTSP ponovo raste. Porodicama žrtava nikada nije pruženo olakšanje. Sada sam jako star, ali dokle god budem mogao, nadam se da ću nastaviti podizati svijest o onome što se dogodilo u Bosni i Hercegovini i na Kosovu tokom 1990-ih“, govori McNeil.

Ispočetka to nije mogao znati. Čekao je da završi posao i da se vrati u Škotsku. No, tek je tamo dobio spoznaju o tome koliko su zločini u Bosni i Hercegovini uticali na njega.

„Mislio sam da me čeka povratak normalnom životu i da je Bosna i Hercegovina ostala iza mene, ali sam se prevario. Govorili su mi da plačem u snu, ali sam shvatao da to nije ništa u poređenju sa noćnom morom u kojoj su živjele ili još uvijek žive žrtve i članovi njihovih porodica. Već 1997. sam se vratio u Bosnu i Hercegovinu i vraćao sam se nakon toga još mnogo puta“, govori.

‘Kako bismo svi mogli biti u krivu?’

Umjetničko stvaralaštvo bivšeg pripadnika britanske policije ima naročitu težinu ako se u vidu ima sve izraženiji trend negiranja srebreničkog genocida i relativizacije zločina koji se tamo desio.

Kao čovjek koji je sopstvenim radom za Haški tribunal pridonio tome da istina izađe na vidjelo, i svojim očima vidio užasne dimenzije pokolja, bori se protiv provođenja posljednjeg čina genocida – njegovog negiranja.

„Sve češće poricanje genocida, posebno od srpskih političara, vrlo je zabrinjavajući i deprimirajući trend. Ima tako demoralizirajući i bolan učinak na porodice mnogih žrtava. Straši me to što se generacija srpske djece uči drugačijoj verziji historije od one istinite. Forenzički stručnjaci bili su objektivni muškarci i žene svih religija iz 32 zemlje svijeta. Kako bismo svi mogli biti u krivu“, pita McNeil.

„Posao nam je bio da preuzmemo dokaze iz grobnica i prikupimo informacije koje bi mogle pomoći identifikaciji i eventualnom uručenju posmrtnih ostataka porodicama za dostojanstven ukop. Prikupili smo više nego dovoljno dokaza da tužilaštvo vodi slučaj. To je, uz dokaze preživjelih i drugih, pomoglo sudijama da donesu zaključak da je genocid, među mnogim drugim zločinima, zaista počinjen i u Bosni i Hercegovini, i na Kosovu.

Gledali smo strašne scene u kojima su žene Srebrenice dolazile u mrtvačnicu i cijepale plahte i pregledale dijelove odjeće, gubeći nadu da su njihovi muževi ili djeca još živi, No, koliko god da je bilo teško, nastojali smo ostati profesionalni“, kaže McNeil.

Više puta je dolazio u Potočare i poklonio se žrtvama genocida. Ove godine neće doći, ali sudjeluje u događajima u Ujedinjenom Kraljevstvu tokom sedmice komemoracije.

„Ipak volio bih se vratiti barem još jednom nego što budem prestar“, kaže. „Dugo sam osjećao krivicu što, poput mnogih ljudi iz Velike Britanije, nisam znao mnogo o tome što se zaista događali i o historiji konflikata na Balkanu. Ljudi iz Srebrenice s kojima sam bio u kontaktu pomogli su mi da naučim mnogo o toj divnoj zemlji koja me toliko podsjeća na Škotsku“, kaže McNeil.

Izvor: Al Jazeera