Karabegović: Porazno je da se ratni zločinci i dalje bave politikom

Osuđeni ratni zločinci i dalje se kandiduju, osvajaju pozicije i komentiraju razna zbivanja, ukazuje Dženeta Karabegović, istraživačica na Odsjeku za sociologiju Univerziteta u Salzburgu.

Birokratija i korupcija sprječavaju obične ljude da žive normalno u Bosni i Hercegovini, a kamoli one koji se malo odviknu od sistema koji načelno ne radi za njih, nego protiv njih, smatra dr. Karabegović (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Kod nas se etnonacionalističke politike hrane prvobitno mržnjom i netolerancijom i usporavaju ne samo demokratizaciju nego i kvalitet života u svakodnevnici“, kaže dr. Dženeta Karabegović, istraživačica i predavačica na Odsjeku za sociologiju pri Univerzitetu u Salzburgu.

„Ko god danas još misli da je retorika i vođenje politike na ovom planu ispravno i može da nas vodi ka nekom boljem putu živi u zabludi. Svaka od država na Zapadnom Balkanu su bile i ostale multinacionalne i šarolike i brisanje ili ignorisanje toga jednostavno ide protiv ljudskih vrijednosti i principa građanstva koji su osnovni za jedno zdravo demokratsko društvo“.

Ekspertiza dr. Karabegović obuhvata međunarodnu i komparativnu političku sociologiju sa posebnim fokusom na transnacionalizam, demokratizaciju, ljudska prava, migracije te tranzicionu pravdu.

Prema njenim riječima, glavni problem tranzicione pravde na Zapadnom Balkanu je to što nije provedena lustracija. Glavnom preprekom efektivnije demokratizacije smatra nedostatak ograničenja mandata u politici.

„Porazna je činjenica da se osuđeni ratni zločinci i dalje kandiduju, osvajaju pozicije, i(li) pojavljuju u javnom prostoru kao traženi komentatori raznih zbivanja. A svaka zdravija demokratska zemlja ima ograničen broj mandata u politici. Ne mora to da vrijedi za sve pozicije, o tome se može raspravljati, ali kontinuitet koji kod nas uživaju neki na pozicijama ne doprinosi procesima demokratizacije. Za lustraciju je sad možda prekasno, ali za promjene u vezi broja dozvoljenih mandata nije“, kaže sagovornica.

Nastavlja kako društvenim pitanjima pristupa iz perspektive intersekcionalnosti, razmatrajući kako se razni identiteti preklapaju sa pitanjima spola i roda, religije…, te na koji način pojedinci proživljavaju i percipiraju to što im se dešava.

„Moramo biti svjesni da se niko ne identificira isključivo jednim identitetom. Jedan od glavnih problema kod nas je da se nastoji taj neki identitet, na primjer etnonacionalni, osvojiti da se na osnovu toga onda kreiraju hijerarhije i da se na političkoj sceni takmičenja dešavaju ko je to ‘naj’ u tom nekom XY identitetu da bi mogao da predstavlja ‘narod’. Dovodimo se na taj način na to da ljudi postaju, primjera radi u Bosni i Hercegovini, kako često znam reći, ‘profesionalni Srbi’, ‘profesionalni Hrvati’ ili ‘profesionalni Bošnjaci.’ Činjenica jeste da su identiteti promjenjivi, da fokus na jedan ili drugi se ne poklapa sa svakodnevnicom“.

Aktivnog ‘guranja’ od EU neće biti

Dodaje i da ne postoji jedinstven evropski pogled prema Zapadnom Balkanu.

„Radi se tu o više stavova brojnih aktera koji se međusobno rijetko slažu po pitanjima proširenja Evropske unije, situacije na Zapadnom Balkanu ili našoj pripadnosti tom nekom obećanom, boljem, bliskom ali ipak dalekom zapadu. Ipak, nama su vrata otvorena bila i ostala, sad čak možda i malo više. Aktivnog ‘guranja’ od strane Evropske unije neće biti. Rad i promjene moramo sami ne samo pokrenuti nego i implementirati“, govori Karabegović.

Potom se prisjetila kada je Joseph Biden bio tek izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, kad su ljudi u Bosni i Hercegovini pretežno slavili, imajući neko očekivanje da će sve biti lakše.

„To je iluzija. Političari, pa tako i Biden, imaju zemlje u kojima služe svoje ograničene mandate u prvom planu. Oslanjanje, ali i osuđivanje ili očekivanje da vanjski akteri (bliski ili daleki) za nas teške korake postignu ka napretku zemlje nas drže u jednoj vrsti inercije. U istu ruku, osjećaj bespomoćnosti i apatije koji je zavladao kod velikog broja naših građana je zaista poražavajući. Zvuči banalno, ali uvijek ima nešto što se može uraditi, ili ne uraditi, kao na primjer ne bacati smeće po izletištima i time uljepšavati ili makar održavati prirodne ljepote ove zemlje“, kaže sagovornica.

Nedavno je, zajedno sa dr. Adnom Karamehić-Oates, objavila knjigu Bosnian Studies: Perspectives from an Emerging Field, kolekciju tekstova koji se bave načinima proučavanja Bosne i Hercegovine i relevantnim temama za ovu zemlju iz pretežno društvenih nauka.

„Prosljeđujemo argument da se bosanistika kao istraživačko polje u proteklih nekoliko decenija razvila velikim dijelom i od naučnica i naučnika koji su dio bosanskohercegovačke dijaspore, te da su prisilno raseljavanje, teme migracija, te genocida ključne u polju, kao jedna vrsta temelja od Bosnian Studies. Smatramo da nova generacija znanstvenika koji žive u dijaspori mogu, uz saradnju sa onima u Bosni i Hercegovini, da nastave razvijati ovo polje zajedno, te da djeluju na perspektive i mišljenja koji postoje o Bosni i Hercegovini, kreirajući nove ili alternativno narative o zemlji koji se razlikuju od onih koji se redovno čitaju u naučnim radovima“.

Dugo se bavi i pitanjima dijaspore, odnosno iseljeništvom koje danas više ne živi u Bosni i Hercegovini, ali smatra zemlju na jedan ili drugi način svojom.

„Kada govorimo o toj populaciji mislim da je baš to ključno, da ljudi smatraju zemlju svojom, a vidimo, na žalost, da se taj broj ljudi smanjuje iako je on realno iznimno visok imajući u vidu prisilne migracije tokom rata, te emigraciju pojedinaca i cijelih porodica u skorijem periodu na osnovu percepcija tmurne, da ne kažem mračne budućnosti u ovoj zemlji. Ne glasaju u broju u kojem bi mogli, odriču se državljanstva, prilikom odlaska za školovanje ili posao mnogi se ne planiraju vraćati“, govori Karabegović.

Birokratija i korupcija sprječavaju normalan život

Projekti koji se bave povratkom i investicijama dijaspore u Bosnu i Hercegovinu su prvobitno pokrenuti od stranih država, institucija, i organizacija, a odnos Bosne i Hercegovine u svemu tome je zanemariv.

„Birokratija i korupcija sprječavaju obične ljude da žive normalno u Bosni i Hercegovini, a kamoli one koji se malo odviknu od sistema koji načelno ne radi za njih, nego protiv njih. Političari i politika se ozbiljno trebaju okrenuti ka pitanjima migracije iz ove zemlje, nedostatka radne snage koja se već sada primijeti u nekoliko polja, potencijalne demografske katastrofe“, kaže sagovornica.

Osvrnula se i na ubijenu djecu u Srbiji, ubijenu djecu Sarajeva, ubijenu djecu Prijedora, i svu ubijenu djecu.

„Svi ti nevini životi su ugašeni, a djeca koja rastu i koja su rasla u posljednjih 30 godina nemaju prilike da realiziraju svoje potencijale zbog kulture nasilja i kulture negiranja tog istog nasilja u svakodnevnici, u društvu, u medijima, u prošlosti. Tu uključujem i pojedince moje generacije, nas koji smo odrasli tokom ‘90-ih. Militarizacija škola, društva i politike za koje će se sigurno lobirati nisu odgovor na to sve. Dužni smo da se suočimo sa kulturom nasilja u našoj svakodnevnici, u društvu, u medijima, u prošlosti i u politici i nastavimo suočavati da bi mogli da spriječimo da ponovno spominjemo ubijenu djecu, gdje god u regionu i u bilo kojim okolnostima“.

Zaključuje da bez aktivne saradnje i ujedinjenja ciljeva i planova (ne samo performativno) političara u regiji po pitanju Evropske unije, Sjevernoatlantskog saveza i drugih važnih geopolitičkih tema samo ćemo i dalje postajati nevažni u svijetu, signalizirajući da potencijal koji postoji ovdje se ne može na adekvatan način iskoristiti (niti od nas, niti i od drugih), da ima previše fluktuacija u sigurnosnom stanju za ulaganje od stranih investitora i da nismo u stanju o našoj budućnost sami odlučivati.

„Ovu sliku godinama goje glavne političke struje u regiji u njihovu korist, odnosno za njihovu održivost, a na račun običnih ljudi. Demokratija je iznimno zahtjevna, a ja ne vidim to zahtijevanje za promjenom ka savjesnijem medijskom prostoru, boljem obrazovanju, angažovanim načinu građanstva i odgovornom djelovanju javnih resursa na nivou društva u bilo kojoj od zemalja Zapadnog Balkana, nego od pojedinaca koji se ujedno hvale i koji su prepoznati u javnosti, a koji se istovremeno ignorišu, kao ulična rasvjeta koja svjetluca taman toliko da se ne bojimo mraka i ne osjećamo potrebu javiti nekoj službi da promjeni sijalicu – valjda je neko drugi nadležan za to. Ako se situacija nastavi ovako, neće se puno nešto promijeniti, nego ćemo samo osjetiti daljnju stagnaciju u regiji, iseljavanje i apatiju onih koji ostanu, a nisu dio vladajućih struktura“, zaključuje Karabegović.

Izvor: Al Jazeera