Morrison: SPC je efikasno sredstvo u projektu ‘srpskog sveta’

Teško je naglasiti koliko su zaista važni izbori u Crnoj Gori, kaže u razgovoru za Al Jazeeru Kenneth Morrison, profesor savremene historije Jugoistočne Evrope na britanskom Univerzitetu De Montfort.

“Predsjednički izbori – i prijevremeni parlamentarni izbori koji će biti održani u junu – ključni su, ne samo za Crnu Goru i Zapadni Balkan, već u širem geopolitičkom kontekstu”, dodaje.

Morrison je autor šest knjiga i brojnih članaka i poglavlja u knjigama čiji je fokus na savremenoj historiji i politici Zapadnog Balkana. Prethodno je bio stručni savjetnik Odbora za međunarodne odnose Doma Lordova za njihovo istraživanje Velika Britanija i budućnost Zapadnog Balkana.

U razgovoru za Al Jazeeru govori o predstojećim izborima u Crnoj Gori, analizi djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koju je objavio u koautorstvu sa Veskom Garčevićem i saradnji sa Atlantskom inicijativom, ali i o sudbini i prenamjeni hotela u ratu koju je u proteklom periodu istraživao.

• U publikaciji Pravoslavna crkva, Crna Gora i ‘Srpski svet’ analizirate SPC kao ‘produženu ruku države Srbije’, te kao ‘instrument putem kojeg se može kanalisati ruski utjecaj’. Je li SPC zaista instrument Kremlja i koja je njena uloga, naročito u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu?

-Duže od dvije decenije sam pomno pratio crnogorsku politiku i za to vrijeme sam posmatrao kako Srpska pravoslavna crkva (SPC) koristi svoju moć da oblikuje domaću politiku, uprkos tvrdnjama da se ne miješa u političke procese. Srpska pravoslavna crkva je uvijek bila bila značajan faktor u crnogorskoj politici, iako je njena uloga postala eksplicitnije politička nakon što je tadašnja vlast, predvođena Demokratskom partijom socijalista (DPS), pokušala donijeti Zakon o vjerskim slobodama 2019. godine, zakon koji je SPC vidjela kao prijetnju svojim interesima i (ne tako beznačajnoj) imovini. Crkva je bila ta koja je mobilizirala veliki broj ljudi da protestuju protiv predloženog zakona – i to je stvorilo zamah koji tadašnja opozicija nije mogla postići.

SPC je bila najveći pobjednik izbora u augustu 2020. godine, a potpisivanjem takozvanog “Temeljnog ugovora” u augustu 2022. nastavljen je, kako mnogi tvrde, proces klerikalizacije Crne Gore. Ali Crna Gora je samo dio te priče.

Šire gledano, SPC je više od jednostavnog instrumenta “meke moći”, ona je efikasno sredstvo u projektu “srpskog sveta”. Bila je ključni artikulator u promovisanju proruskih narativa i podržavanju ruske države i, naravno, Ruske pravoslavne crkve, s kojom je vrlo blisko povezana. Izvještaj koji smo objavili s Atlantskom inicijativom analizira ove procese, uzimajući u obzir utjecaj na Crnu Goru i Zapadni Balkan u kontekstu rata u Ukrajini i grozničavog, nestabilnog geopolitičkog okruženja.

• Pred nama je drugi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Šta možemo očekivati u slučaju pobjede Mile Đukanovića, odnosno Jakova Milatovića?

– Teško je naglasiti važnost ovih izbora. Predsjednički izbori – i prijevremeni parlamentarni izbori koji će biti održani u junu – ključni su, ne samo za Crnu Goru i Zapadni Balkan, već u širem geopolitičkom kontekstu. Njihov ishod će odrediti putanju crnogorske politike u narednim godinama.

Vlada koja je došla na vlast nakon parlamentarnih izbora u augustu 2020. bila je bliža Beogradu nego bilo koja vlada koju je vodio DPS i, naravno, bilo je nekih unutar te nove vladajuće koalicije koji su bili otvoreno protiv NATO-a, vodili su kampanju protiv pridruživanja savezu i imali bliske veze s Rusijom. Međutim, Milo Đukanović je kao predsjednik bio protuteža i nastavio je artikulirati vrlo jasnu pro-EU i pro-NATO liniju, što su pozdravili zapadni partneri Crne Gore.

Milatović i “Evropa danas” su još nepoznanica, s obzirom na to da oni do sada nisu bili dio vlasti, ali postoji značajna zabrinutost, posebno zapadnih partnera Crne Gore, da bi Đukanović mogao izgubiti, a da Milatović možda neće biti isto tako pouzdan partner, te da će DPS doživjeti težak poraz na predstojećim parlamentarnim izborima. Očekuje se da će Milatović uživati punu i nedvosmislenu podršku Demokratske fronte (DF) i onih stranaka koje su bile dio koalicije iz augusta 2020. koja je porazila DPS, a javno je poručio da smatra da ima dovoljnu podršku za pobjedu.

Evropski čelnici prilično otvoreno podržavaju Đukanovića jer je on kandidat koji promoviše proevropske vrijednosti i pro-NATO je orijentisan. Ali da bi pobijedio na izborima on mora smisliti kako da sustigne Milatovića do 2. aprila. Nejasno je može li osvojiti potreban broj glasova da zadrži mjesto predsjednika. Bez obzira na to ko pobijedi, Zapad se nada da Crna Gora neće odustati od “evroatlantskih vrijednosti”.

• Tema ‘Ratni hoteli’ – kojoj ste posvetili brojne članke, a u konačnici i knjigu na kojoj ste radili sa Abdallahom El Binnijem, a sve prati i Al Jazeerin dokumentarni serijal – bila je u fokusu predavanja kojeg ste nedavno održali na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Odakle uopće zanimanje za prenamjenu hotela u područjima zahvaćenim ratom?

– Nisam imao namjeru toliko dugo istraživati tu temu, ali projekt, koji je originalno bio studija o funkcionisanju sarajevskog hotela Holiday Inn tokom opsade, prerastao je u projekt o hotelima u područjima sukoba u mnogim drugim zemljama. Onda je došao Al Jazeerin dokumentarni serijal Ratni hoteli, međutim Abdallah i ja smo prikupili toliko materijala da smo odlučili sve sumirati u knjizi u kojoj smo dali detaljan prikaz hotela na koje smo se fokusirali – od Caravelle u Saigonu (Ho Chi Minh City) do Al Rasheeda u Bagdadu.

Hoteli su zanimljivi jer su veoma prilagodljivi prostori čija namjena može biti promijenjena u kriznim vremenima. U ratu se često koriste kao baze za novinare, ali također mogu biti pod zapovjedništvom vojnih i paravojnih grupa ili korišteni kao operativni stožeri ili zatvori. Često su to visoke zgrade koje u borbama kao takve mogu biti mjesta strateških položaja, kao naprimjer u slučaju “Bitke za hotele” u Bejrutu, Liban, 1975.

Kao “neutralni prostori” često se koriste kao mjesta za održavanje pregovora između zaraćenih strana ili frakcija. Naravno, često se koriste i kao mjesta za smještaj izbjeglica ili interno raseljenih osoba. Nedavno su hoteli bili dio mehanizama koje su vlade koristile za upravljanja krizama tokom pandemije COVID-19. Dakle, imaju bezbroj namjena u vremenu oružanih sukoba ili drugih kriza.

• Nerijetko ističete fascinaciju sarajevskim hotelom Holiday Inn koji je devedesetih bio baza ratnih novinara i reportera iz raznih krajeva svijeta. Šta je to što Holiday Inn izdvaja u odnosu na druge ratne hotele, ne samo u Sarajevu , nego i drugim gradovima koje ste pokrili svojim istraživanjem?

– Kada je riječ o konkretno toj zgradi, nisam se zainteresovao za nju samo zbog njene historije, već i arhitekture i unutrašnjeg dizajna. Naposljetku, to je jedinstvena građevina koja je mogla biti projektovana i izgrađena samo na određenom mjestu i u određenom kontekstu. Ali, da, bio sam fasciniran time kako hotel, koji nije bio samo unutar linija opsade, već nekoliko stotina metara od aktivne linije fronta, može efikasno funkcionisati u takvim uvjetima.

Neki od hotela o kojima smo pisali u knjizi Ratni hoteli bili su baza za novinare, ali su bili daleko od rata. Novinari bi hotel koristili kao bazu iz koje bi potom izašli na teren. No, kako je primijetio bivši dopisnik BBC-ja Martin Bell, “u sarajevskom Holiday Innu nisi morao izaći u rat, rat je dolazio tebi”. Zaista, Holiday Inn se nalazio u jednom od najopasnijih dijelova grada i njegova neposredna okolina bila je vrlo izložena. Ulazak i izlazak iz hotela zaista je bio veoma rizičan. Iz različitih razloga, hotel Evropa u Belfastu također je bio vrlo opasan jer je često bio na meti Irske republikanske armije (IRA). Hotel je bombardiran trideset i tri puta između 1971. i 1993. godine.

Naravno, kasnije ću, u knjizi Izvještavanju o opsadi Sarajeva, koju sam napisao u koautorstvu s akademikom i fotoreporterom Paulom Loweom, studiju proširiti i na strane dopisnike te način na koji su djelovali tokom opsade. Bilo je to vrijeme značajnih promjena za novinare, a tokom opsade Sarajeva i rata u Bosni i Hercegovini uvedene su prakse koje su postale standard – korištenje pancirnih prsluka, kaciga i oklopnih automobila postalo je sve češće jer je bilo opasno kretati se po Sarajevu. Također, digitalna tehnologija i pojava 24-satnog ciklusa vijesti promijenili su način novinarskog rada, a da budem iskren neke promjene nisu nužno bile bolje.

• Nedugo nakon publikacije knjige o ratnim hotela, Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu. Upravo time završavate dokumentarni serijal, donoseći publici uvid u to kako se hoteli prenamjenjuju danas. Da li se uloga hotela u međuvremenu promijenila, ako da na koji način, i u čemu se ona ogleda danas?

– Nekada su hoteli bili apsolutno vitalni dio novinarske infrastrukture jer novinari nisu trebali samo mjesto za boravak, već i mjesto gdje mogu postaviti svoju opremu. Nije bilo nimalo neobično da se novinski uredi smjeste u hotele jer su to ponekad bile jedine zgrade koje su mogle pružiti ono što im je potrebno – vodu, struju, hranu, relativnu sigurnost, lokalno znanje osoblja, podrume ili skloništa i generatore u slučaju nestanka struje. S teleks mašinama, a kasnije i sa satelitskim telefonima, novinari koji su radili za radio i štampu mogli su slati svoje priče urednicima, iako su filmske snimke, u slučaju Sarajeva, morale biti montirane i poslane putem satelitskog uplinka Evropske unije za emitovanje u TV stanici.

Brojne hotele koriste strani novinari koji prate rat u Ukrajini, naročito u Kijevu. Naravno, novinari i dalje trebaju bazu i često moraju biti u svojim hotelima prije početka noćnog policijskog sata. Ali napredak u digitalnoj tehnologiji znači da novinari mogu biti daleko mobilniji i mogu slati izvještaje s terena koristeći prenosne sisteme emitiranja poput “Aviwesta”, “Dejero Livea” ili “Live U-a” koji koristi ukrajinsku 4G infrastrukturu. Manji broj koristi prenosni satelitski sistem “Inmarsat BGAN”, iako je on podložniji vojnom ometanju. Neki dopisnici nemaju pratnju snimatelja i umjesto toga koriste svoje mobilne telefone za snimanje, montažu ili streaming. U tom smislu hotel nije vitalno komunikacijsko čvorište kao što je nekada bio, ali je ostao važan dio šire novinarske infrastrukture.