Šehić Relić: Priče iz prošlosti su važne, ali ne smijemo ostati zarobljeni u njima

Društveni kapital je u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, na vrlo niskoj razini zbog ukupne društvene, političke i ekonomske situacije, smatra Lejla Šehić Relić, predsjednica Evropskog volonterskog centra.

Porijeklom iz Prijedora, Lejla Šehić Relić je jedno je od vodećih hrvatskih i evropskih lica u svijetu volonterstva (Nikica Torbica / Ustupljeno Al Jazeeri)

Osječanka porijeklom iz Prijedora Lejla Šehić Relić život i karijeru je posvetila humanitarnom radu i razvoju volonterstva, a ta predanost prepoznata je i na međunarodnoj razini, pa je danas predsjednica Europskog volonterskog centra, ujedno i predsjednica izvršnog odbora Hrvatskog centra za razvoj volonterstva te izvršna direktorica DKolektiva – organizacije za društveni razvoj iz Osijeka. U razgovoru otkriva zašto ju je potresao nedavni marš navijača prijedorskim korzom; kako se nositi s ratnim traumama; zašto su joj volonterstvo i humanitarni rad životni poziv te kako nam solidarnost može pomoći da se nosimo sa životom u kriznim vremenima.

  • Protuustavna proslava ‘Dana Republike Srpske’ bila je praćena i maršom navijača, koji su veličali ratnog zločinca Ratka Mladića, ulicama Vašeg rodnog grada Prijedora. Kako ste to doživjeli?

– U svakoj prilici kad netko ljudima koji su izgubili brojne članove obitelji i imaju teško životno iskustvo šalje poruku da se to zapravo nije ni dogodilo ili da mu nije važno što im se dogodilo, jako teško to proživljavam jer reflektiram to kroz osobno iskustvo. Ali, u ovom slučaju mi je bilo još teže jer je riječ o mom rodnom gradu.

Snimka koja je kružila društvenim mrežama budi dvojake slike – jedna je da se radi o prijedorskom korzu, na kojem su generacije dijelile život, osjećaje, upoznavale se, razgovarale, zaljubljivale, i da je to srce grada u kojem smo odrasli, a druga je sjećanje na kolonu u kojoj smo prošli tim korzom kad smo protjerani. Poruka koju su poslali je da smo nevidljivi, da nam se to nije dogodilo, i svi mi, bez obzira koliko bili okrenuti budućnosti u svemu što radimo – ja to svakako jesam – osjećamo se povrijeđeno, ljuto i obeshrabreno.

  • Kako komentirate to da je riječ o mahom mladim ljudima, ali i činjenicu da su mladi u regiji i inače jako opterećeni ratom premda su rođeni nakon njega?

– Naši su prostori postkonfliktno područje na kojem oružani rat jest gotov, ali se nastavio voditi nekim drugim sredstvima i na nekim drugim društvenim područjima, pa se uporno inzistira na našim međusobnim razlikama. Rekla bih da smo nakon rata imali period u kojem su ljudi bili progresivni, više okrenuti miru i izgradnji mira, a sad smo opet ušli u fazu kad se ljude koji se trude graditi mir doživljava kao romantike. Mladima kroz obrazovanje nismo pružili dovoljno prilike da razumiju što znači biti aktivni i konstruktivni građanin niti smo im pružili dovoljno sadržaja koji su povezani s nenasiljem ili održivim razvojem, odnosno temama okrenutima budućnosti. Nismo im pružili dovoljno optimističnu sliku budućnosti u koju bi se zaljubili, prema kojoj bi težili, nego još uvijek nositelji političkih opcija na ovim područjima, u manjoj ili većoj mjeri, ističu naše razlike, podgrijavaju predrasude i inzistiraju na prošlosti, na konfliktima. Duboko sam uvjerena da tako ne možemo izgraditi progresivno društvo koje će omogućiti bolji život i razvoj svim građanima.

Ne kažem da ne treba postojati prostor za raspravu o prošlosti – mora postojati prostor u kojem će ljudi međusobno podijeliti svoje životne priče – ali ljudi misle da jedna teška priča poništava drugu strašnu priču. Sve su se te priče, nažalost, dogodile i to je tragedija naših prostora, ali mi ne uspijevamo na rat gledati iz osobnih perspektiva. Politička dimenzija ratova je važna, o njoj moraju govoriti povjesničari i lideri, ali druga je stvar naše osobno iskustvo, naše osobne priče koje se moraju ispričati, bez obzira s koje strane dolazili.

  • Odrasli ste u Prijedoru, a danas živite u Osijeku. Kako je išao Vaš put od Prijedora do centra Slavonije?

– Moja je obitelj morala otići iz Prijedora, tata je bio zatočenik logora Omarska i Manjača, a kad su pušteni, morali su otići na teritorij Hrvatske. Prijedor smo prvo napustili brat i ja, putujući danima uz pomoć znanih i neznanih, prelazeći granice teritorija i razuma. Tati koji je nakon Hrvatske smješten u Njemačkoj kasnije su se pridružili mama i brat. Oni i danas žive tamo. Imala sam tu privilegiju da sam imala rođake u Zagrebu kod kojih sam mogla biti, ali sam brzo poželjela graditi vlastiti život. Bila mi je 21 godina, javila sam se za volontiranje u izbjegličkom centru, u kojem su hrvatske i međunarodne organizacije pomagale izbjeglicama, i pokazalo se da je to bila jedna od odluka koje su bitno utjecale na moj život. Spoznaja da postoje ljudi koji dolaze iz ratom netaknutih područja kako bi iskazali solidarnost, koji provode tjedne u izbjegličkim centrima, slušaju ispovijesti ljudi i poučavaju njihovu djecu, bila mi je veliko otkriće. Tada sam shvatila koliko je to važno ljudima koji su utrnuli od osjećaja nesigurnosti i straha, a da istovremeno nemaju kome ni ispričati što im se dogodilo. Odlučila sam se time profesionalno baviti, kasnije sam završila i fakultet, a otad do danas sam ostala u civilnom društvu.

  • U kojoj je mjeri to Vama na osobnoj razini pomoglo da se nosite s posljedicama rata? Je li Vam pomoglo da se nosite s osobnim traumama?

– To je svakako bilo iscjeljujuće iskustvo jer sam aktivnim angažmanom, namjerom da sudjelujem ili pomognem na ublažavanju nekog problema koji je ljudima jako važan, nekako izborila i vlastito dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo je temelj ljudskih prava i danas to znam, a to tada nisam znala. Jako je važno učenje i okretanje produktivnom životu, a to mi je postalo jasno i kroz očev primjer. Unatoč svemu što je prošao, bio je stalno okrenut budućnosti. Imao je strašno iskustvo iz logora, ali smo o tome svemu pričali tako da ne ostanemo zarobljeni u toj priči. Njegova priča i naše priče su važne i prisutne i danas u našim životima, ali ne koče nas da razmišljamo o budućnosti i upravo to mi je pomoglo da svoj život okrenem u produktivnom smjeru i da društvu i zajednici u kojoj živim dam najbolje od sebe.

  • Zanimljivo je da ste novu životnu sreću pronašli baš u Osijeku, jednom od hrvatskih gradova najteže pogođenih ratom. Je li Vam bilo teško prilagoditi se novoj sredini, koja je i sama prošla kroz ratne traume?

– Doista nije bilo teško jer je Osijek grad u kojem se svatko može osjećati dobrodošlo jer je u kulturu grada duboko ugrađena tolerancija i multikulturalnost. Tu sam već 20 godina i moram reći da ni ratna stradanja nisu uspjela narušiti taj duh Osijeka do te mjere da se novi stanovnici ne bi osjećali dobrodošli. Nemam nijedno negativno iskustvo i stvarno mi je stalo da taj grad još ojača te svoje dimenzije multikulturalnosti i uključivosti.

  • Posjećujete li Prijedor? Kakvi su Vaši dojmovi o današnjem životu u toj nekad također multikulturalnoj sredini?

– Povremeno odemo, posebno ljeti na obiteljska okupljanja, premda je i to pandemija dosta prorijedila. Bilo je godina kad je bilo divno u Prijedoru provesti ljetne dane, kad bismo se sastali mi prijatelji iz mladosti i sve je opet izgledalo divno, kao da se ništa nije ni dogodilo. Iako svatko od nas nosi veliki životni teret, to su trenuci kad se radosno podsjetite koliko je život velik, važan i lijep.

  • Vjerujete li da je tamo, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini moguć zdrav suživot, bez stalnog zveckanja oružjem?

– Sad je moja domovina i Hrvatska, živim ovdje već 30 godina, ali tamo je moj zavičaj. Još uvijek vjerujem da Bosna i Hercegovina ima posebna bogatstva koje može ponuditi sebi i svijetu, ali je problem što je društveni kapital u Bosni i Hercegovini – kao i u Hrvatskoj – na vrlo niskoj razini zbog ukupne društvene, političke i ekonomske situacije. Ljudi su iscrpljeni i obeshrabreni od tereta prošlosti, od stalnih podjela, od kontinuirane neizvjesnosti i nemogućnosti da uspostave uređenu državu i budu njeni ravnopravni građani. Ne znam kako će se sve to politički rasplesti, ali vjerujem i znam da u Bosni i Hercegovini još uvijek ima dovoljno ljudi koji vjeruju da ta država ima budućnost i da će se uspjeti okrenuti idejama i temama budućnosti. Problem je što su sve javne politike trenutno svedene na pitanje kojoj naciji pripadate, a izgubljena je bit životnih politika. Što je sa zdravstvenim ili socijalnim politikama, što je s jednakosti, održivim razvojem, solidarnosti? To su važne teme, ali čini se da oni koji donose političke odluke u Bosni i Hercegovini nemaju ni viziju niti imaju u tom pogledu što ponuditi ljudima, a to je poražavajuće.

  • Ni u jednoj od naših država ljudi i potrebe građana nisu u prvom planu politike i to se baš jako dobro vidi na područjima stradalima od elementarnih nepogoda, poput Banije. Kako komentirate činjenicu da su na tim područjima puno više napravili volonteri nego vlasti?

– Dominantna politička kultura nije orijentirana na rješavanje društvenih problema i samu je sebe zarobila ultimativnim osvajanjem glasova i izbora. Sve je tome podređeno i zbog toga vlada opća površnost, previše je neprovjerenih ili lažnih informacija, cijele se kampanje i politički narativi grade na lažima, pa u tom smislu kao društva gubimo na ozbiljnosti i relevantnosti. To da volonteri čine više od vlasti na kriznim područjima je svjetski trend – još je 2018. godine UN objavio izvještaj koji je to pokazao, ali to ni ne čudi jer se volonteri mogu brže organizirati, fleksibilniji su i nisu toliko opterećeni administrativnim zahtjevima kao država. No, postoje zemlje u kojima vlasti to percipiraju kao prednost pa traže načine da postignu sinergiju civilne inicijative i državne administracije. Mi u tome nismo uspjeli, a nažalost nemamo ni ideju koliko je to važno.

  • Volontiranje podrazumijeva solidarnost i dobru volju da se pomogne drugome. Kako je danas pridobiti ljude za volonterstvo budući da živimo u izrazito materijalističkom svijetu?

– Taj materijalistički duh nije prisutan od jučer, ali ipak ne uspijeva do kraja obeshrabriti ljude koji žele dati nešto više. Volontiranje je društveni fenomen koji svijet čini boljim i omogućava produktivan život. Ako je novac sve što možete dobiti za svoj trud, onda vam to ne omogućava produktivan život jer i na plaćenom poslu tražite više od samog novca – tražite samorealizaciju, nova znanja i iskustva. Volonterstvo omogućava rad u produktivnoj atmosferi, imate priliku isprobati stečena znanja i vještine ili dobiti nove, ali i možda najvažnije, vidjeti kako drugi ljudi žive i s kakvim se problemima susreću. To je posebno važno u ovakvim kriznim vremenima, kad vlada i pandemija koja nas je udaljila od životnog realiteta. Sve se više ljudi osjeća usamljeno i ako se ozbiljno ne trgnemo i nešto ne napravimo možemo imati još teže posljedice.

  • Koje skupine danas najviše trebaju pomoć?

– Najviše su to siromašni ljudi ili ljudi koji žive na granici siromaštva, a njih je danas previše s obzirom na to gdje bismo mi kao zemlja trebali biti. Poseban problem je usamljenost i isključenost – jako puno ljudi živi u samačkim domaćinstvima, bez obzira na dob. Stariji ljudi su najugroženiji, ali i mladi danas trebaju puno više prilika za sudjelovanje u društvenom životu kako bismo od njih očekivali podršku i vodstvo u bolje društvo budućnosti. Narativ prema mladima je još uvijek patronizirajući i nedovoljno koristimo njihov potencijal.

  • Jeste li ikad požalili što ste život posvetili humanitarnom radu i razvoju volonterstva? To je ipak u ovim vremenima pomalo donkihotovski odabir.

– Nikad. Žao mi je samo što se ovdje civilno društvo i dalje tretira kao primatelje socijalne pomoći, a ne kao partnerski sektor koji pomaže izgradnji boljeg društva i boljih javnih politika. Sve razvijene i uspješne demokracije imaju jak civilni sektor jer shvaćaju koliko su važni društveni kapital i aktivna participacija građana. Nadam se da će i vlasti na našim prostorima to konačno shvatiti.

Izvor: Al Jazeera