Plaćanje poreza – samo obaveze bez prava na usluge

Na svakih zarađenih 500 eura neto plate, u Federaciji BiH treba uplatiti još 72 posto tog iznosa za poreze i doprinose; u Republici Srpskoj je opterećenje nešto niže i treba uplatiti 57 posto tog iznosa.

Ako niste prijavljeni, ne možete ostvariti staž i nemate pravo na korištenje penzije (Reuters - Ilustracija)

Plaćanje usluga koje se ne mogu koristiti nije ništa novo u Bosni i Hercegovini. Nekome prva asocijacija može biti da je u pitanju plaćanje usluga zdravstvenog osiguranja, a da nekada čekate više mjeseci kako bi došli na red za navedenu uslugu, istu tu uslugu koju možete dobiti isti dan u privatnoj zdravstvenoj ustanovi.

Zakonodavni okvir u Bosni i Hercegovini je regulisan na način da svoja prava iz radnih aktivnosti možete ostvariti samo putem plaćanja punih doprinosa iz radnog odnosa. Razlike između entiteta u Bosni i Hercegovini postoje u visini stope doprinosa koju plaćate kao obavezu da bi mogli koristiti određena prava. U Federaciji BiH, na svakih zarađenih 500 eura neto plate, potrebno je državi uplatiti još oko 72 posto ovog iznosa na ime različitih poreza i doprinosa. U Republici Srpskoj je opterećenje nešto niže, tako da za isti nivo plate, potrebno je uplatiti oko 57 posto ovog iznosa za različite poreze i doprinose.

Plaćanjem različitih poreskih obaveza, u ovom slučaju, ostvarujete i određena prava, a to su pravo na korištenje zdravstvene zaštite, pravo na novčanu naknadu u slučaju nezaposlenosti i naravno pravo na korištenje penzije jednog dana kada ispunite zakonske preduslove što se tiče minimalnog radnog vijeka i godina starosti.

Kada bi na kraju preračunali iznos koji država uzima sebi od zarade jednog radnika u toku mjeseca, a to je bruto plata iz koje se plaćaju porezi i doprinosi, onda se može vidjeti da oko 36 posto iznosa ostvarene bruto plate jednog radnika u Republici Srpskoj ide u budžete, dok je u Federaciji BiH taj iznos 42 posto.

Umjesto prijave, autorski i ugovori o djelu

Pored prava i obaveza koje dolaze iz klasičnog radnog odnosa u Bosni i Hercegovini, postoji niz drugih mogućnosti za ostvarivanje zarade, što koriste mnogi radnici zbog visokih stopa doprinosa na klasični radni odnos.

Određen broj poslodavaca svoje radnike, umjesto prijave u radni odnos, zapošljava radnike putem ugovora o djelu ili autorskih ugovora. Angažovanjem radnika na ovaj način, poslodavcu se pruža velika fleksibilnost u korištenju radnika i manjim poreskim obavezama prema državi.

Radnici pristaju da rade putem ovih ugovora, jer na ovaj način mogu imati veću neto platu nego da je to slučaj da su prijavljeni u puni radni odnos. Razlog je jednostavan, poslodavac ima određen iznos koji može platiti po radniku i koja se onda raspoređuje između bruto i neto plate radnika. U slučaju ugovora o djelu, radniku ostaje više novca kroz neto platu.

Obaveze prema državi

Ugovori o djelu i autorski ugovori, međutim imaju svoju i drugu stranu. Iako se na ove ugovore, prema zakonu, plaćaju doprinosi, koji su istina nešto niži u odnosu na puni radni odnos, radnik nema nikakvih apsolutno prava po osnovu plaćenih poreza i doprinosa, ali zato ima obaveze prema državi.

U ovu kategoriju možemo svrstati nekoliko različitih kategorija radnika koji ne mogu ostvariti određena prava. Prva kategorija su radnici koji rade i zarađuju svoju platu putem ugovora o djelu ili autorskih ugovora. Oni mogu biti na evidenciji službi za zapošljavanje i po tom osnovu ostvarivati pravo na korištenje usluga zdravstvenog osiguranja kao nezaposlene osobe. Druga mogućnost je da nisu na registrovani na evidenciji i u tom slučaju nemaju prava na korištenje usluga zdravstvenog osiguranja. Treća mogućnost je da su navedene osobe već negdje drugo zaposlene putem ugovora o radu i da imaju povremene aktivnosti putem povremenih aktivnosti.

U bilo kojoj od ovih opcija, osoba koja ostvaruje dohodak putem ovih ugovora plaća državi doprinose, ali od toga nema nikakve koristi. Kada je u pitanju plaćanje doprinosa za zdravstvo, ukoliko već ima ostvareno zdravstveno osiguranje, bilo po osnovu nezaposlenosti ili radnog odnosa, postavlja se pitanje, zbog čega osoba onda dodatno plaća uslugu koju već ima? Ako osoba nema zdravstveno osiguranje, onda se plaća usluga zdravstvenog osiguranja, koji se ne može koristiti. Da bi se mogla ova usluga koristiti, osoba mora plaćati dobrovoljno zdravstveno osiguranje, iako je isto već plaćeno.

Ako pitate donosioce odluka zbog čega je takvo stanje, dobit će te odgovor da je takav zakon i da samo poštuju zakon, bez obzira što je diskriminatoran i što se uzima novac za nešto što se ne može koristiti.

Bez prijave nema staža, a ni penzije

Dodatni problem predstavlja plaćanje doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje (PIO), koji prema zakonu trebaju ući u osnovicu za obračun penzije, međutim, zbog nedorečenosti samog zakona, to je u praksi neprevodljivo.

Kao primjer može se navesti jedna osoba koja cijeli radni vijek radi putem ugovora o djelu, možda čak i na dohotku, koji je veći od dohotka osobe koja radi u punom radnom vremenu. Čak i ako cijeli život uplaćuje doprinose za PIO putem ovih ugovora, ukoliko nema 15 godina ostvarenog radnog staža, neće moći koristiti prava putem penzije.

Staž se ostvaruje kroz radni odnos, a ne na osnovu radnog iskustva. Možete biti vrhunski stručnjak i ekspert, sa ogromnim radnim iskustvom. Ipak, ako niste prijavljeni, ne možete ostvariti staž i onda nemate pravo na korištenje penzije.

Zakon o radu ne prepoznaje freelancing

Postoji i treća kategorija radnika, koji ostvaruju dohodak putem uplata iz inostranstva, što je kod nas prepoznato kao freelancing. Ova kategorija stanovništva nije zakonski prepoznata uopšte u zakonu o radu. Međutim, dohodak ostvaren na ovaj način, iako vrsta rada nije prepoznata u zakonu o radu, je oporeziv. Nije bitno kako ste zaradili dohodak, sve dok državi plaćate porez i četiri posto po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje.

Država ima značajnu korist od ovakvog načina rada, što pokazuju i podaci da je u pet godina prijavljen dohodak u iznosu od oko 770 miliona maraka po osnovu ugovora o djelu i autorskih ugovora. Sve što je uplaćeno poreskih doprinosa na navedeni dohodak nije dalo nikakva prava radnicima, osim obaveza.

Nova zakonska rješenja u Federaciji BiH, koja se nalaze u parlamentarnoj proceduri, samo će dovesti u još teži položaj navedene kategorije, jer će se povećati stope doprinosa, bez bilo kakvog uređenja oblasti da se mogu koristiti prava. Osoba koja radi na ugovoru o djelu, ili je freelancer, plaćat će sada iste stope doprinosa kao i radnik u punom radnom odnosu, ali neće moći iste usluge koristiti.

Ako donosioci odluka misle da će takve osobe mirno sve prihvatiti, varaju se. Živimo u vremenu kada su informacije dostupne u svakom trenutku. Mnogi će napustiti državu i otići recimo u Hrvatsku gdje će biti digitalni nomadi.

Unatoč svemu, rješenja su jednostavna. Dovoljno je omogućiti da se može koristiti ono što se plaća i smanjiti poresko opterećenje, osim ako nema neke druge planove i ideje koje svi mi ostali građani i radnici u državi ne vidimo.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Zabrinutost se javlja i zbog očekivanja da bi inflacija mogla prisilno natjerati centralne banke mnogih zemalja da smanje pakete pomoći što može dovesti do nedovoljnog oporavka od uticaja pandemije.

Mišljenje autora
Published On 17 Oct 2021

U vrijeme izbijanja koronakrize vlasti u BiH predviđale su oštar pad poreznih prihoda, čak za petinu. Carinski i prihodi od PDV-a pali su za 10 posto i pokazali su pad ekonomije. Međutim, oni izravni, kojima se oporezuju plaće i dobit, pali su za tek 3 posto. Kako je samo u Federaciji više od 20.000 ljudi ostalo […]

Published On 24 Oct 2020

U vrijeme pandemije korona virusa iz Vlade Federacije Bosne i Hercegovine uporno ponavljaju kako rade na očuvanju ekonomske stabilnosti. Poslodavci, međutim, strahuju od potencijalnih novih nameta u situaciji kada žele zadržati poslovni proces.  

Published On 09 Dec 2020
Više iz rubrike TEME
POPULARNO