Hrvatski paradoks: Rastu plaće i tenzije

Piše: Damir Novotny

U proteklih desetak godina hrvatska ekonomija je obilježena snažnim rastom svih unutarnjih cijena, pa tako i je rasla i cijena rada, odnosno plaće zaposlenika, u javnom i privatnom sektoru. Nominalna prosječna neto plaća je porasla od oko 400 eura u 2000. godini na nešto više od 730 eura u 2011. godini. Prosječna plaća, odnosno ukupan trošak rada, tako je u Sloveniji i Hrvatskoj najviša u krugu zemalja središnje i istočne Europe.

Rast nominalnih prosječnih plaća u proteklom desetljeću je posljedica rasta produktivnosti rada i povećavanja potražnje za određenim profesijama na tržištu rada, posebno u građevinskom i financijskom sektoru, ali i povećanog učešća javnog i sektora usluga u strukturi raspoloživih radnih mjesta. U hrvatskoj ekonomiji je unazad deset godina posebno rasla produktivnost u sektoru usluga.

Prosječna plaća, odnosno ukupan trošak rada, u Sloveniji i Hrvatskoj najviša je u krugu zemalja središnje i istočne Europe.

Privatizacija hrvatskih banaka početkom 2000-tih omogućila je rast produktivnost i povećavanje plaća u ovom sektoru. Telekomunikacijske kompanije su u međuvremenu ulagale u tehnološku opremljenost, smanjivale broj radnih mjesta i time omogućile rast plaća. U sektoru građevinskih usluga također se dogodio snažan rast plaća, zahvaljujući velikim javnim investicijama u infrastrukturu i rastu potražnje za inženjerskim kadrovima i visokokvalificiranim radnicima.

Moćne sindikalne centrale

Hrvatska vlada je, pod pritiskom moćnih sindikalnih centrala koje su organizirale državne službenike, pristala na potpisivanje kolektivnih ugovora, koji su omogućili rast plaća zaposlenika u javnom sektoru. Vlada je u proteklom razdoblju vodila politiku rasta plaća, što je također utjecalo na porast plaća u privatnom sektoru. Ipak, privatna poduzeća nisu mogla pratiti povećavanje dohodaka zaposlenih u državnom sektoru, tako da su plaće u tim poduzećima niže nego u državnim kompanijama.

Visoke plaće, odnosno visoke cijene rada, nažalost su negativno utjecale na konkurentsku sposobnost hrvatskih poduzeća na međunarodnom tržištu. Cijene rada, kao i ostale cijene, nisu u skladu s ostvarenom razinom produktivnosti, pa su tako poduzeća nekonkurentna. Zbog toga je velika većina poduzeća bila u proteklom razdoblju orijentirana na domaće tržište. Velika poduzeća su nastojala stvarati monopole, ili oligopole, kako bi se kroz monopolističke i kartelske cijene osigurali visoki poslovni prihodi, potrebni za pokrivanje visokih plaća i drugih troškova.

Hrvatska vlada je, pod pritiskom moćnih sindikalnih centrala koje su organizirale državne službenike, pristala na potpisivanje kolektivnih ugovora, koji su omogućili rast plaća zaposlenika u javnom sektoru.

Financijska i ekonomska kriza je utjecala na promjenu trendova u području plaća u privatnom sektoru. Zaustavljanje javnih radova u 2010. i 2011. godini je smanjilo potražnju za radnom snagom u građevinskom sektoru. Smanjenja potražnja je plaće u tom sektoru za vrijeme ekonomske krize prepolovila. Izvozno orijentirana poduzeća su, zbog pada potražnje sa europskog tržišta, također bila prisiljena smanjivati plaće. Prilagođavanje krizi i očekivanju produljenog djelovanja recesijskih trendova prisililo je većinu privatnih poduzeća na smanjivanje razine troškova radne snage.

Sindikat kontra Vlade

Zbog čvrstih kolektivnih ugovora, u javnom sektoru plaće za vrijeme krize nisu se smanjivale. Vlada je pokušala u 2011. godini promijeniti Zakon o radu, kako bi mogla smanjiti prava zaposlenika u javnom sektoru, ali zbog velikog otpora sindikata, to se nije dogodilo. Nova hrvatska Vlada, koju je krajem 2011. godine formirala koalicija političkih stranaka predvođena Socijaldemokratskom partijom, najavila je promjene u radnom zakonodavstvu koje će omogućiti izmjene kolektivnih ugovora, pa time i smanjivanje plaća zaposlenika u javnom sektoru.

U hrvatskoj se javnosti u međuvremenu proširilo mišljenje kako bi smanjivanje plaća trebala biti jedna od žrtava koju bi hrvatski građani morali podnijeti s ciljem konačnog izlaska iz krize. S druge strane, građani su opterećeni visokim dugoročnim dugovima nastalim u vremenu prije krize i kao posljedica opće euforije potrošnje i kupnje stambenog prostora na visokoj razini cijena.

Građani su opterećeni visokim dugoročnim dugovima nastalim u vremenu prije krize i kao posljedica opće euforije potrošnje i kupnje stambenog prostora na visokoj razini cijena.

Pad opće razine plaća i usklađivanje s razinom plaća u drugim zemljama središnje i istočne Europe članicama Europske unije svakako je potreban zbog potrebe rasta konkurentnosti hrvatske nacionalne ekonomije nakon ulaska u EU 2013. godine. Međutim, visoka razina zaduženosti građana uz istovremeni opći pad plaća može rezultirati rastom socijalnih napetosti i mogućim sukobima između radnika, poslodavaca i Vlade, kakvu danas vidimo u prezaduženim zemljama članicama EU.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Al Jazeera