Netanyahuov veto i limiti američke moći

Donald Trump je izgradio veliki dio svog političkog identiteta oko jednostavnog stava: američki predsjednici su bili previše oprezni u korištenju američke moći. Saveznici, protivnici i birokrati, smatra on, naučili su ignorirati Washington jer je zaboravio kako natjerati ljude na posluh. Njegova inicijativa za Gazu trebala je pokazati suprotno. Trump bi nametnuo okvir, strane bi ga prihvatile, a Sjedinjene Američke Države bi konačno djelovale kao nezamjenjiva sila za koju tvrde da jesu.

Brzo odbacivanje tog okvira, koje je uradio Benjamin Netanyahu, nije bila samo pregovaračka taktika. To se svodilo na preventivni veto, osmišljen da oslabi inicijativu prije nego što dobije zamah. Primamljivo je prikazati spor kao svakodnevno neslaganje izraelskog premijera i američkog predsjednika, ali šira slika pokazuje drugačije stanje. Netanyahuovo insistiranje da se izraelsko povlačenje ne može realizirati dok se Hamas “istinski” ne razoruža direktno udara u srž Trumpovog prijedloga i postavlja pitanje koje Washington decenijama izbjegava: Šta se događa kada supersila dozvoli savezniku da diktira uvjete njene vlastite diplomatije?

Trumpov okvir od 15 tačaka zasniva se na recipročnim potezima. Hamas bi predao svoje oružje u okviru prelaznog aranžmana; počelo bi formiranje međunarodnog mehanizma stabilizacije i palestinske sigurnosne strukture; a izraelske snage bi se postepeno povlačile kako bi novi poredak postajao operativan.

Netanyahu je efektivno preinačio tu jednačinu. Izrael, tvrdi on, ne može izvršiti značajno povlačenje dok se Hamas potpuno ne razoruža. Na papiru to zvuči kao beskompromisan sigurnosni zahtjev. U praksi, to stvara stanje koje se može beskonačno odgađati. Ko određuje šta predstavlja potpuno razoružanje? Ko to potvrđuje? Šta se dešava kada Izrael tvrdi da je oružje ostalo skriveno ili da su se pojavile nove prijetnje? Ako odgovor na svako pitanje leži u Izraelskoj vladi, povlačenje postaje uvjetovano standardom koji samo Izrael može definirati i revidirati.

Ko kontrolira tranziciju

Stanje koje se ne može nezavisno mjeriti i verificirati nije sigurnosni zahtjev; to je politički izlaz za bijeg. U Netanyahuovim rukama razoružanje nije tek jedna komponenta pregovaračkog procesa, već trajni veto na sam proces.

Stoga, dublje pitanje nije treba li Hamas predati svoje oružje. Svaki kredibilan poslijeratni prijedlog pretpostavlja da ne može ostati nezavisna oružana vlast. Prava borba je oko toga ko kontrolira redoslijed i, stoga, ko kontrolira tranziciju.

Trump u svom okviru zahtijeva da Izrael preda dio kontrole međunarodnoj i palestinskoj tranzicijskoj strukturi. Netanyahuov stav daje Izraelu kontrolu nad time kada završava njegova vojna vlast. Ako Izrael sam određuje kada je prijetnja nestala, onda on sam određuje kada tranzicija može početi. Rezultat bi bilo njegovo otvoreno sigurnosno prisustvo, obučeno u jezik razoružanja.

Političko razilaženje dva čovjeka čini sukob oštrijim. Trumpu je potreban kraj rata u Gazi. On želi diplomatsko dostignuće označeno kao njegovo, dokaz da američka moć može uspjeti tamo gdje je konvencionalna diplomatija zakazala. Netanyahu se suočava s fundamentalno drugačijom računicom. Za njega je rat neodvojiv od definicije izraelske pobjede. Njegovi desničarski saveznici bi svaki aranžman koji okončava borbe, a ostavlja Hamasu preostale kapacitete ili prenosi značajnu vlast na Palestince i međunarodne aktere, mogli prikazati kao napuštanje temeljnih ciljeva rata.

Trump definira uspjeh transakcijski; Netanyahu ga definira maksimalistički. Njih dvojica su saveznici, ali ne dijele istu krajnju tačku, što stvara koliziju između predsjednika koji traži rješenje i premijera čiji politički opstanak zavisi od sprečavanja istog.

Ovdje se izraelska domaća politika sudara sa strateškim interesima SAD-a. Netanyahu vlada uz podršku snaga koje su neprijateljski nastrojene prema bilo kakvom aranžmanu koji jača palestinske institucije. Kompromis koji se može braniti u Washingtonu politički je opasan za Netanyahua. On razumije nešto što su uzastopne izraelske vlade naučile: crvene linije SAD-a često postaju predmet pregovora kada Izrael dovoljno snažno uzvrati. Poznati šablon je jednostavan: odugovlačiti, prigovarati, pozivati se na sigurnost, mobilizirati politički pritisak i čekati da se američki predsjednik povuče.

Neuspjeh administracije da djela prate njene riječi signalizira Netanyahuu da prkos izjavljenim ciljevima Washingtona ne nosi stvarnu cijenu. Pasivnost SAD-a nije neutralnost; to je poziv na kontinuiranu nepopustljivost.

Teško je ignorirati tu situaciju. Washington pruža Izraelu izvanrednu vojnu, diplomatsku i ekonomsku podršku. Ipak, uzastopne administracije su više puta upućivale apele, izdavale upozorenja i privatno se žalile, samo da bi na kraju udovoljile izraelskim vladama kada je politička cijena konfrontacije rasla. Rezultat je patologija: SAD finansira saveznika koji rutinski prkosi američkoj politici, dok privatne apele tretiraju kao zamjenu za značajan pritisak. Netanyahu računa na to da će se taj obrazac nastaviti.

Trump je obećao da će prekinuti tu vrstu političke inercije. Njegov brend se zasniva na stavu da je američka moć značajna jer je on spreman koristiti je. Ali Gaza otkriva jaz između retoričke čvrstoće i stvarnog utjecaja. Suočavanje s protivnikom je jedno; suočavanje s Izraelom drugo. To bi zahtijevalo izazivanje ne samo Netanyahua već i domaće političke infrastrukture koja je historijski činila održivi pritisak na izraelske vlade toliko teškim.

Neuspjeh administracije da djela prate njene riječi signalizira Netanyahuu da prkos izjavljenim ciljevima Washingtona ne nosi stvarnu cijenu. Pasivnost SAD-a nije neutralnost; to je poziv na kontinuiranu nepopustljivost.

Trump se sada suočava s izborom. On može mijenjati svoj okvir sve dok ga Netanyahu ne prihvati, čuvajući privid diplomatskog napretka dok Netanyahu definira granice Washingtona. Plan bi i dalje nosio njegovo ime, ali bi njegov centralni mehanizam bio ukinut.

Alternativa je značajnija. Ako Trump insistira na mehanizmu povlačenja u srži svog prijedloga, njegova administracija se konačno mora suočiti s pitanjem koje je do sada izbjegavala: Šta je Washington spreman učiniti ako Izrael odbije?

Ozbiljan odgovor zahtijevao bi korištenje poluge koju SAD već posjeduje: postavljanje uvjeta za vojnu pomoć, usporavanje transfera oružja ili jasno stavljanje do znanja da podrška ne može biti automatska kada izraelska politika direktno opstruira deklarirani cilj SAD-a. Bez određene spremnosti da se snosi politička cijena, jezik američkog vodstva postaje malo više od teatra.

Ovo je važno jer poznata tvrdnja da “Izrael ima pravo da se brani” gotovo ništa ne govori o tome šta bi Gaza trebala postati nakon rata. Uništavanje Hamasa je vojni cilj; izgradnja političkog poretka sposobnog da spriječi još jedan rat zahtijeva legitimnost, upravljanje i kredibilan palestinski ulog. Netanyahuov pristup ne nudi uvjerljiv odgovor. Ako Gaza ostane pod neograničenom izraelskom vojnom kontrolom dok su palestinske institucije oslabljene ili isključene, uvjeti koji su doveli do oružanog otpora neće nestati; oni će evoluirati.

Razotkrivena predstava

Zato je spor zbog redoslijeda toliko značajan. Washington smatra da rat mora završiti prelaskom na novi sigurnosni i upravljački aranžman. Netanyahu kaže da tranzicija ne može početi dok Izrael ne bude zadovoljan da je prijetnja eliminirana. Ta formulacija omogućava da Izrael  sam odluči kada tranzicija može početi. To nije istinska tranzicija; to je strategija trajnog odgađanja, ona koja može ubiti diplomatski proces dok njeni zagovornici tvrde da je nisu odbacili.

Trumpov se politički brend zasniva na tvrdnji da je predsjednička moć značajna kada daje rezultate. Gaza će testirati tu tvrdnju u odnosu u kojem su američki predsjednici historijski bili najnevoljniji da je demonstriraju.

Više nije pitanje može li Trump izvući ustupke od Hamasa. Teže je pitanje je li spreman reći izraelskom premijeru da strana vlada, čak ni izuzetno važan saveznik, ne može staviti veto na američku politiku.

Ako to ne može, lekcija će biti da izraelski lider može blokirati američku diplomatiju bez mnogo straha od značajnih posljedica i da predsjednik koji je obećao da će vratiti moć SAD-a može otkriti da njegovo najveće ograničenje nije nedostatak utjecaja, nego političke volje da je iskoristi. Moć bez spremnosti da se iskoristi je samo predstava. U Gazi je ta predstava sve više razotkrivena.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.