Superizborna 2024. godina kao uvertira u velike rasplete

U Hrvatskoj su mediji 2024. nazvali „superizbornom” godinom, misleći samo na izbore koji su tokom te godine održani u zemlji: izbori za Europski parlament, parlamentarni izbori i na kraju godine prvi krug predsjedničkih izbora. Godina iza nas, međutim, bila je „superizborna” i na globalnoj razini. Najviše pozornosti, naravno, bilo je posvećeno onom prvom utorku u novembru i predsjedničkim, ali i izborima za trećinu Senata i cijeli Predstavnički dom Kongresa, iako je uglavnom unaprijed bilo jasno kakav će biti ishod tih izbora.

Još manje od američkih izbora, iznenađenje su donijeli izbori koji niti nisu bili kompetitivni, oni za predsjednika Ruske Federacije, koje je 17. marta Vladimir Putin dobio sa 88 posto glasova, naravno, u uvjetima kad su svi relevantni potencijalni izborni konkurenti bili ili u gulagu, ili u emigraciji, ili pobijeni.

Oni koji se nadaju kako bi Europska unija mogla nestati kao integracija i posve izgubiti bilo kakvu ulogu u međunarodnim odnosima, nadali su se da bi u razdoblju od 6. do 9. juna Uniji bilo moguće zadati finalni udarac, da bi moglo doći do eksponencijalnog jačanja utjecaja stranaka koje su u vazalnom odnosu prema Vladimiru Putinu i zagovaraju kvazisuverenističke koncepte i razaranje europske integracije. To se, srećom, nije dogodilo i odnosi političkih snaga u Europskom parlamentu ostali su otprilike onakvi kakvi su bili i u prošlom mandatu, a tri ključne političke opcije, Europska pučka stranka, Socijalisti i demokrati i Zeleni, očuvali su stabilnu političku većinu. Europske institucije uspostavljene su relativno brzo i bez velikih potresa, iako je nova/stara predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bila primorana na kompromise sa Konzervativcima i reformistima, koji, možda, nisu po volji njenim socijaldemokratskim partnerima, ali nisu politička opcija koja bi ugrožavala Europu, razarala euroatlantizam i dovodila u pitanje temeljne vrijednosti europske integracije.

Putin ima razloga za zadovoljstvo

Iako je proces izgradnje europskih institucija obavljen relativno brzo i bez prevelikih problema, iako je sjajnim izborom Visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaje Kallas, ojačan „istočni bok” Unije jasnim stavom prema patogenim utjecajima totalitarnog režima Vladimira Putina, ni taj Putin nije nakon europskih izbora bio bez određenog razloga za zadovoljstvo. Njegova ključna europska klijentica već je dugo Marine Le Pen, a njena stranka, Nacionalno okupljanje, na izborima za Europski parlament osvojila je u Francuskoj čak 31 posto glasova, dakle samo dva posto manje nego što je 1933. na parlamentarnim izborima u Weimarskoj Njemačkoj osvojila Hitlerova NSDAP – i dobila mjesto kancelara. To je Nacionalnom okupljanju bilo dovoljno da dobije 30 mandata u Europskom parlamentu (od 81 frencuskog mandata), pa da Le Pen počne ozbiljno napadati Macronovu administraciju kao nelegitimnu.

Europski parlament biramo po izrazito lošem modelu, koji, za razliku od onih po kojima se biraju parlamenti u Francuskoj, Njemačkoj ili Velikoj Britaniji, ne stvara brane prodoru nesistemskih, radikalskih političkih opcija u parlamentarni život. Povijesna iskustva, prije svega ona s nestabilnošću iz tridesetih godina prošlog stoljeća i prodoru totalitarnih stranaka u demokratske poretke, dovela je u ozbiljnim europskim državama poslije Drugog svjetskog rata do stvaranja brana pred takvim organizacijama. Tako su i Le Pen, i njemački AfD, ali i najveća britanska štetočina Farage, utjecaj u svojim državama stvarali uz pomoć zastupljenosti u Europskom parlamentu.

Odmah nakon izbora za Europski parlament francuski predsjednik Emmanuel Macron odlučio se za manevar raspisivanja parlamentarnih izbora i tako privremeno onemogućio destruktivno djelovanje Nacionalnog okupljanja. Znao je da će na parlamentarnim izborima sljedbenici Le Pen relativno loše proći i da će izgubiti „politički momentum”. Ono na što, međutim, nije računao je činjenica da u Francuskoj više ne postoji bipolarni odnos lijevo-centrističkih socijalista i desno-centrističkih degolista, da su ove stranke dramatično oslabljene, da je umanjen i utjeraj njegovih liberala, a da Nepokorena Francuska i Jean-Luc Mélenchon, kojima se na ovim izborima otvorila niša za uspjeh, kao ni Nacionalno okupljanje, ne spadaju u ustavni luk. Iako je pohod na moć Marine Le Pen zaustavljen, Francuska i Macron su zapali u duboku političku krizu, a razmjeri te krize vidjet će se tek iduće godine.

Njemačka u ozbiljnoj krizi

Za Njemačku ishod izbora za Europski parlament nije bilo tako dramatičan kao za Francusku, ali 15 posto glasova za AfD i pritom dodatnih 6,2 posto glasova za kvazi-lijevu, proputinovsku populisticu Sahru Wagenknecht je ozbiljno upozorenje. Jasno je da je položaj kancelara Olafa Scholza odmah nakon tih izbora bio ozbiljno uzdrman, ali činjenica je da je prirodno njihanje klatna od lijevog prema desnom centru (dakle, slabljenje SPD i jačanje CDU/CSU) ipak daleko relevantnije od pomicanja biračkog tijela iz sfere ustavnog luka prema radikalskim marginama. Njemačka je u ozbiljnoj krizi, ali za razliku od Francuske, u kojoj je nakon izbora kriza postala „kronična”, u Njemačkoj postoje snažni izgledi da kriza bude prevladana parlamentarnim izborima iduće godine.

Putin je trijumfirao i u Austriji, ali srećom, u toj državi predsjednik Alexander van der Bellen sjajno obavlja posao kriznog upravljanja i osigurao je očuvanje demokratskog reljefa političke arene. Godina koja slijedi bit će, doduše, vrlo izazovna, jer bi se nova austrijska vlada mogla suočiti s ozbiljnom energetskom rizom, nakon što poslije Nove godine Austrija prestane dobivati ruski plin preko Ukrajine, a infrastruktura za austrijsko povezivanje na LNG terminale će biti dovršena tek iduće godine.

Unutar Europskog vijeća Putin sam ima dvojicu asistenata Dimitrija Peskova, glavnog glasnogovornika Kremlja. Naravno, osim mađarskog premijera Viktora Orbana, to je sada marljivo i slovački premijer Robert Fico, pa su sve odluke koje se moraju usvajati na Europskom vijeću, radi suzbijanja patogenog utjecaja Putinove diktature, sada još više otežane i usporene. Europska unija je zasnovana na ravnopravnom odlučivanju, na načelu suglasnosti, a kad nastanu ovako dramatične razlike u svjetonazorima, kad dvije države de facto ne prihvaćaju temeljne zajedničke vrijednosti Unije, odlučivanje postaje vrlo otežano, i valja očekivati da će u idućoj godini to predstavljati dramatičan problem za Uniju.

Ukrajina u velikim problemima

Činjenica da je očekivani trijumf nad Europskom unijom zapravo neuspio, da se Unija sve jasnije konsolidira u politici zaštite pred Putinovim pokušajem razaranja, nije jedini veliki neuspjeh Putinove Rusije u međunarodnim odnosima. Iako je velike nade polagao u summit u Kazanu, na kojem je okupljao zemlje BRICS i partnere, nadajući se da će stvoriti platformu za globalni udar na SAD i ulogu dolara, Putin je i na tom „domaćem terenu” poražen, a još je vidljiviji i teži poraz koji je pretrpjela njegova kolonijalna politika u Siriji, čime je počeo gubiti utjecaj na Bliskom Istoku, a možda to posljedično dovede i do gubitka uloge u Africi.

Godina koja ostaje iza nas bila je krajnje neugodna, kad govorimo o općoj agresiji Rusije na Ukrajinu. Ukrajinska obrana se počela slamati, a napadnuta država ima sve teže funkcionira kao država u pravom smislu riječi. Najmanji problem je kriza legitimiteta administracije u Ukrajini. Naime, Putin, koji je netom „pobijedio” na nečem što on zove predsjedničkim izborima, i time si osigurao vladavinu dulju od one njegova uzora Staljina, glasno ponavlja kako je u maju 2024. istekao petogodišnji predsjednički mandat Volodimira Zelenskog (pa najavljuje da Rusija s njim ne želi pregovarati o eventualnom miru).

Jasno je da se u uvjetima u kakvima je Ukrajina, koja u vrijeme agresije na praktički cijeli njen teritorij ne može provesti nikakve izbore, da država živi u izvandrednom stanju, i da se u takvim okolnostima zatečene institucije smatraju legitimnima, i u unutarnjim i u međunarodnim odnosima. Jasno je i to da je očekivano da se nakon praktički tri pune godine opće agresije počinju urušavati obrambene snage i državna organizacija, a i da linije obrane počinju pucati. Međutim, činjenica je da je u godini na isteku i ruska država zapala u ozbiljnu krizu i da dramatično gubi kapacitete. Naziru se visoka inflacija, pad industrijske proizvodnje, a u idućoj se godini očekuju i ubrzavanje inflacije, i oskudica na tržištu. Očito je i to da su upravljački kapaciteti države degradirani, a da jača „dinastička logika” i sve otvoreniji grabež državnih resursa.

‘Priprema za rasplet’

I na istoku Europe, odnosno u agresiji Rusije na Ukrajinu, tijekom 2024. ključna je, kao i u Europskoj uniji, bila „priprema za rasplet”. U europskom središtu taj je rasplet vezan uz uspostavljanje novih odnosa, kako onih unutar Unije, tako i novog aranžmana euro-atlantizma, a na istoku je ključno kako će se i pod kojim uvjetima okončati ruska agresija za Ukrajinu, u uvjetima kad Rusija gubi snagu za nastavak te agresije, a Ukrajina ostaje bez temeljnih obrambenih resursa. Uvjeti ukrajinskog mira ili zamrznutog konflikta bit će ključni u nalaženju odgovora na pitanje – hoće li preživjeti mirovna arhitektura u Europi, uspostavljena nakon II svjetskog rata i kako će se kraj razdoblja koji smo označavali kao „Pax Americana” odraziti na Europsku uniju.

U sjeni europskih i globalnih procesa, na Zapadnom Balkanu kao da se ništa nije pomaklo s mjesta. Doduše, u godini koja ostaje za nama izgleda da je definitivno propao patogeni projekt Otvorenog Balkana, koji je trebao biti okvirom za srpsku (i možda donekle albansku) hegemonističku ulogu u regiji. Umjesto propalog Otvorenog Balkana, na sreću, revitaliziran je Berlinski proces, a Unija je otvorila okno šanse za europeizaciju svoga susjedstva. Ipak, šansa je ostala minimalno iskorištena.

Doduše, Albanija je započela pristupne pregovore, ali Sjeverna Makedonija, koja je to odavno zaslužila svojim dobrim politikama (barem u vrijeme prethodne socijaldemokratske administracije) još uvijek nije, a Unija nije oslabjela bugarsku blokadu. Srbija sve više gradi autoritarni režim, sve više sliči na strukturu Putinove Rusije, pa su njeni pristupni pregovori i dalje duboko zamrznuti. To, međutim, niti ne interesira autoritarni režim Aleksandra Vučića, kojem odgovara da je barem dio europskih fondova otvoren Srbiji, a da on uspostavlja odnose s dijelom europskih sila, na sličan način na koje one grade odnose s postkolonijalističkim režima u Africi – razmjenjujući podršku režimu za različite koncesije tog režima njihovim privredama.

Na kraju godine je, doduše, korupcijom izazvana novosadska tragedija pokrenula socijalnu dinamiku u Srbiji, iz koje autoritarni režim ne vidi izlaz, ali europske države propuštaju podržati demokratsku opoziciju i studentski pokret, nego pragmatično pomažu nedemokratskom režimu. Tek aforistički, ako je godina za nama u Europi i svijetu bila „superizborna”, u Srbiji, u kojoj su izbori učestali, ove godine nije bilo izbora, što ne znači da već u prvim mjesecima iduće godine ne treba očekivati da će Vučić raspustiti vladu uspostavljenu na samom kraju aprila 2024, a na osnovu izbornih rezultata općih izbora u Srbiji u decembru 2023. Tek će se vidjeti hoće li ta duga i isprazna 2024. za regiju doista biti uvod u veliki rasplet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.