Može li Međunarodni krivični sud preživjeti naredne četiri godine

Jedini stalni međunarodni sud na svijetu ovlašten za procesuiranje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida suočava se s najvećim izazovom do sada. S novom Trumpovom administracijom koja uskoro dolazi i sankcijama koje se nadvijaju nad sudom i njegovim osobljem, nameće se jednostavno pitanje: može li Međunarodni krivični sud (ICC) preživjeti naredne četiri godine?

Postavljam ovo pitanje nakon što sam prisustvovao Skupštini država članica ICC-a, godišnjoj diplomatskoj konferenciji država članica Suda. Okupljanje se dešavalo dok su se mračni oblaci, i figurativno i doslovno, skupljali nad Hagom, gdje se nalazi sjedište ICC-a. Sankcije dolaze, i to možda prije nego kasnije.

Pojavio se podatak da Sjedinjene Američke Države, možda, neće čekati inauguraciju Donalda Trumpa da uvedu sankcije. Republikanci bi umjesto toga mogli priložiti sankcije uz Zakon o nacionalnoj odbrani, kojim se utvrđuje godišnji budžet za odbranu i izdatke Washingtona.

Pristalice suda se nadaju da će sankcije biti usmjerene na njegove visoke zvaničnike, a ne na sam sud. ICC može izdržati sankcije protiv nekoliko svojih zaposlenih. Ali, ako sankcije budu izrečene protiv same institucije, vjerovatno će imati mnogo veći i gori utjecaj. Kako bi istražitelji i zvaničnici ICC-a putovali? Kako bi sud plaćao svoje osoblje ako banke i finansijske institucije koje koristi strahuju da će biti proglašene neusklađenima sa sankcijama? Mogu li sudije uopće koristiti Microsoft Word za pisanje svojih presuda?

Ovo nije prvi put da se sud suočava s američkim sankcijama. U posljednjim mjesecima Trumpove administracije, sankcije su uvedene protiv nekoliko članova osoblja, uključujući tadašnju glavnu tužiteljicu Fatou Bensoudu iz Gambije. Ali sada se sud i njegove pristalice suočavaju s moguće četiri godine prisilnih mjera iz Washingtona. Čak i ako sankcije budu usmjerene protiv određenog osoblja ICC-a, one će razotkriti poznato diskriminatorno i rasističko razmišljanje unutar Trumpove administracije: osoblje ICC-a iz zemalja zapadnih saveznika daleko je bolje pozicionirano da uvjeri Trumpa da isključi njihove građane iz sankcija nego osoblje s Globalnog juga.

Sud se trenutno suočava s akutnim izazovom. Mora nekako izbjeći dodatnu eskalaciju sa SAD-om, a održati nezavisnost i sve vrijeme izbjegavati da normalizira ili legitimizira Trumpa.

U ovom trenutku teško je zamisliti kako je to moguće. Razmotrite sljedeći mogući razvoj događaja: u narednim sedmicama Trumpova administracija uvodi sankcije visokim zvaničnicima ICC-a. Sud radi ono što bi trebalo i insistira da će ostati nepokolebljiv. Države članice staju iza institucije. Rad suda se nastavlja, a tužitelj zahtijeva nalog za hapšenje izraelskog ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih na Zapadnoj obali. Taj potez slavi veći dio svijeta kao ispravan i očit postupak nezavisnog suda. Ali, uznemirena Bijela kuća izdaje nove sankcije protiv ICC-a kao institucije, i ide korak dalje, zahtijevajući da, ukoliko njeni saveznici također ne sankcionišu sud, nametne 30 posto carine na trgovinu s njima.

Takav scenarij je potpuno vjerovatan. Američki senator Lindsey Graham već je tvrdio da države poput Kanade, Francuske i Njemačke trebaju biti sankcionisane jer podržavaju ICC. Bi li sud mogao podnijeti takve pritiske? A države članice?

ICC je u prošlosti izdržao miješanje u svoj rad iz Washingtona, posebno na početku kada se suočavao s neprijateljskom administracijom predsjednika Georgea W. Busha. SAD je na kraju shvatio da je ICC predstavljao malu ili nikakvu prijetnju njegovim interesima kada je ciljao ljude poput vođe grupe Božija vojska otpora Josepha Konyja ili bivšeg predsjednika Sudana Omara al-Bashira; naprotiv, američki interesi bili su ugroženi bombastičnim protivljenjem SAD-a procesuiranju zloglasnih počinitelja zločina. Bivša državna sekretarka Condoleezza Rice čak je tvrdila da je pristup njene administracije ICC-u bio sličan „pucanju sebi u koljeno“.

Ali sada je ICC u direktnom sukobu s američkim interesima, posebno zbog izdavanja naloga za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta. Ti nalozi su i dalje otvoreni, kao i američko protivljenje.

Kako sud ovo preživljava?

Njegov opstanak će u konačnici zavisiti od država koje su ga prvobitno oformile. Prije svega, moraju prepoznati ovaj trenutak kao egzistencijalnu prijetnju za svoju instituciju. Trebalo bi prepoznati da su prijetnje koje dolaze iz Washingtona stvarne i da će ostati prisutne u doglednoj budućnosti, te odgovoriti proaktivnim mjerama za zaštitu suda. Te države, također, moraju podsjetiti SAD da sankcionisanje suda zbog naloga protiv Netanyahua i Gallanta suštinski podriva napore za pozivanje na odgovornost u onim situacijama u kojima su interesi SAD-a usklađeni sa ICC-om: Ukrajina, te Mijanmar i Venecuela koje podržava Kina. Svaki put kada se nametne nova prisilna mjera protiv ICC-a, američke kreatore politika trebalo bi natjerati da čuju glasove ukrajinskih, venecuelanskih i žrtava Rohinja koji su preživjeli zločine. I oni će ispaštati zbog sankcija ICC-u.

Kada je riječ o sudu, ne smije popustiti pred državom koja predugo pokušava odrediti održivost i odluke ove institucije. Ali, ICC može ostati postojan i suprotstaviti se američkom neprijateljstvu na strateške načine. Naprimjer, istražitelji bi trebali istražiti pokretanje slučajeva protiv iranskih čelnika zbog pomaganja i podržavanja Hamasa i njegovih zločina. To je ispravna stvar, a važna je i zato što otežava Trumpu, Grahamu i drugima da osuđuju sud u cjelini.

ICC će preživjeti naredne četiri godine. Hoće li iz tog izaći kao blijeda sjenka staroga sebe ili kao strateški kompetentan i efikasan međunarodni tribunal zavisi od njegovog vodstva i država koje tvrde da ga podržavaju, ali koje sada moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da to i dokažu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.