Prestanite nasilnicima dijeliti karte za izlazak iz zatvora

Američka feministkinja i društvena aktivistkinja Ellen Pence je 1980. godine osnovala novi programa u cilju zaštite žena od porodičnog nasilja u Duluthu, Minnesoti, pod nazivom Interventni program za nasilje nad ženama u porodici (DAIP). Baziran na međuagencijskom pristupu u kojem policija, različite službe, sudovi, socijalne službe i projekti koji zastupaju žene zajedničkim snagama pokušavaju zaštititi žrtve od kontinuiranog zlostavljanja rehabilitacijom počinioca, ubrzo je postao nacrt za rješavanje porodičnog nasilja širom Sjedinjenih Američkih Država.

U narednim godinama pojavile su se slične inicijative, koje su postale poznate kao Programi usmjereni na počinioce nasilja u porodici (DVPP) i koje su postale vodeća metoda rješavanja porodičnog nasilja u Ujedinjenom Kraljevstvu. Danas većina porodičnih nasilnika u Ujedinjenom Kraljevstvu ima mogućnost pohađanja DVPP-a, umjesto procesuiranja u kaznenopravni sistem.

S obzirom na to da mnogi počinioci nisu čak ni prijavljeni policiji, a kamoli izvedeni na optuženičku klupu ili osuđeni, zagovornici ovih programa tvrde da ove inicijative pomažu da se više nasilnih muškaraca pozove na odgovornost za svoja djela i da se više žena zaštiti. Osim toga, insistiraju na tezi da ti programi ni na koji način nisu zamjena za kaznenopravne sankcije.

Međutim, nakon razgovora sa žrtvama, socijalnim radnicima pa čak i onima koji vode DVPP, uvjerena sam da ti programi u većini slučajeva imaju veoma malo efekta, osim što pomažu nasilnim muškarcima da izbjegnu zatvor.

Alternativa mogućoj kazni

Upoznala sam Daveya – čovjeka koji je završio 12-sedmični program zbog porodičnog nasilja kao alternativu mogućoj tromjesečnoj kazni – nakon što sam prišla koordinatoru njegovog programa i pitla bi li neko od sudionika želio razgovarati sa mnom.

Tokom razgovora koji smo vodili u jednom kafiću u Londonu, rekao mi je da mu je “drago što se čuje [njegova] strana priče”.

“Moja supruga je pozvala policiju nakon što sam izgubio živce i ošamario je”, rekao mi je. Tvrdio je da u njihovoj vezi nema stvarne historije porodičnog zlostavljanje te da, iako bi povremeno izgubio živce i bacao predmete u zid, nikada ne bi gađao svoju suprugu. Priznao je da ju je povremeno gurao, tvrdeći da nikada nije uradio “nešto ekstremnije”.

Na pitanje zašto je onda policija pozvana više od desetak puta tokom pet godina koliko su zajedno, rekao je: “Komšije su se žalile na buku, a ona me je htjela naučiti pameti tako što bi pozvala policiju da riješi svađu”. Na kraju je priznao da je supruzi “slučajno” slomio nos te da ju je jednom i ošamario.

Ipak, tvrdi da ga je “kurs” kojeg je pohađao naučio “da nasilje ni u kojem slučaju nije rješenje te da nijedan muškarac ne bi trebao udariti ženu, bez obzira na to šta ona uradila da ga isprovocira”.

Supruga ga ‘isprovocirala’ da bude nasilan

Jasno je da čak ni nakon završetka programa nije u potpunosti priznao šta je uradio. Još uvijek je bio pod dojmom da nije u potpunosti kriv za svoje postupke i da ga je supruga “isprovocirala” da bude nasilan. Otvoreno je govorio kako je patrijarhalno viteštvo jedina stvar koja ga sprečava da ponovo naudi svojoj ženi.

Davey mi je tokom našeg razgovora rekao nešto još zabrinjavajuće – da smatra savršeno prihvatljivim imati seksualni odnos sa svojom suprugom dok ona spava, uprkos tome što je silovanje u braku kriminalizirano u Engleskoj i Walesu 1992. godine.

Bez sumnje, Davey je samo još jedan nasilnik među mnogima koji su izbjegli služenje kazne zbog svojih nasilnih postupaka zahvaljujući programu za porodično nasilje koji je usmjeren na “preodgoj” počinioca, umjesto na osiguravanje da neće moći nastaviti nanositi štetu ženama.

Mnoge žene žrtve porodičnog zlostavljanja odbijaju podržati takve programe koji njihovim zlostavljačima često služe kao karta za izlazak iz zatvora. Zgrožene su idejom da počinioci porodičnog zlostavljanja za svoja kaznena djela dobijaju “liječenje” i “savjetovanje”, umjesto služenja kazne u zatvoru.

Ipak, oni koji podržavaju takve programe uvjereni su da se radi o savršenom rješenju problema muškog nasilja. Izgleda da vjeruju da je, u nedostatku kaznenopravnog sistema koji bi učinkovito pozvao zlostavljače na odgovornost i zaštitio žrtve, ispravno sve napore i resurse usmjeriti na pokušaje rehabilitacije počinioca.

Čak i britanska Služba za savjetovanje i podršku dječjih i porodičnih sudova (CAFCASS), koja ima zadatak nezavisno savjetovati porodične sudove o tome šta je sigurno za djecu i šta je u njihovom najboljem interesu, savjetuje da se ovim nasilnicima omogući pohađanje ovakvih kurseva.

‘Nagrada’ za nasilnike

Dok CAFCASS tvrdi da počinioci koji pohađaju ove grupne sesije tokom šest mjeseci mogu napraviti “stvarnu razliku” u životima svih uključenih, među kojima su i djeca, ljudi koji rade na okončanju muškog nasilja uvjereni su da žene i djeca imaju malo koristi od tih programa koji služe samo smanjenju opterećenja sudova i uštede novca vlastima.

Naprimjer, Karen Ingala Smith, izvršna direktorica projekta NIA, feminističke inicijative posvećene okončanju muškog nasilja, veoma je zabrinuta zbog “normalizacije” programa za počinioce.

“Jedna od prvih stvari koje sam primijetila u vezi sa informacijama CAFCASS-a o njihovom DVPP-u jeste to da, čini se, nisu primijetili da nasilje i intimno zlostavljanje uglavnom vrše muškarci nad partnericama i djecom”, rekao mi je Smith. “To me zabrinjava, jer ovakvo rješenje je u biti neka vrsta nagrade za počinitelje dok su žrtve u najmanju ruku marginalizirane.

Branioci DVPP-a često mi govore da je primarni cilj takvih programa natjerati počinioce da se suoče s onim što su uradili. Međutim, postoji velik broj dokaza koji ukazuju na neučinkovitost DVPP-a u mijenjanju stavova počinilaca.

Naprimjer, 2015. godine je Projekt Mirabal – višestruka studija programa za počinioce porodičnog nasilja u Ujedinjenom Kraljevstvu koja uključuje intervjue sa 64 bijela britanska sudionika programa – pokazao da mnogi porodični zlostavljači odbijaju preuzeti punu odgovornost za svoje postupke čak i nakon završetka DVPP-a. Prema studiji, prije kursa je oko 90 posto ispitanika pokušavalo opravdati svoje nasilno ponašanje, a nakon završetka programa, najmanje tri četvrtine muškaraca nastavilo je s pravdanjem.

Mnoge žene nastavljaju živjeti u strahu

Projekt, koji je uključivao istraživanje u kojem je učestvovalo 100 žena čiji su partneri sudjelovali u DVPP-u, otkrio je i određene uspjehe takvih programa. Naprimjer, pokazalo se da je nešto više od polovine ispitanih žena reklo da se osjećaju “veoma sigurno” nakon programa, u poređenju s manje od jedne od 10 žena prije toga (51 posto u poređenju sa osam posto). Naravno, to još uvijek znači da su ti programi ostavili gotovo polovinu ispitanih žena da žive u strahu.

Neke žrtve preferiraju DVPP u odnosu na kazneni progon jer ne žele da njihov nasilni partner ili otac njihove djece bude u zatvoru. Oni samo žele da se oni promijene i zadovolje svoje kućanske i roditeljske obaveze. No, teško je shvatiti kako pohađanje kratkih, sedmičnih grupnih seansi u trajanju od samo šest mjeseci može poništiti cjeloživotno patrijarhalno uvjetovanje koje podržava nasilne, uvredljive i prisilne radnje muškaraca koji zlostavljaju svoje partnerice i djecu. Kao što istraživanja pokazuju, takvi programi ni na koji način nisu zlatna karta za zaustavljanje muškog nasilja.

Samo oštre kazne i sankcije mogu odvratiti nasilne muškarce i istinski zaštititi žrtve. Vlasti u Velikoj Britaniji, međutim, iznevjeravaju žene žrtve muškog nasilja. Stope prijavljivanja porodičnog zlostavljanja policiji rastu, ali samo trećina tih prijava završi hapšenjem. U međuvremenu, broj prijava koje policija podnosi tužilaštvu za podizanje optužnice opada. Javna tijela sve više prenose odgovornost za rješavanje problema porodičnog nasilja i sprečavanje budućeg zlostavljanja na DVPP-ove na štetu žrtava.

DVPP-ovi mogu imati određenu svrhu i prednosti, ali samo ako idu ruku pod ruku s učinkovitim i poštenim kaznama. Ako se vlasti ozbiljno žele pozabaviti muškim nasiljem, trebale bi prestati dijeliti kartice za izlazak iz zatvora počiniocima samo zato što je to lakše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.