Bojkotujte Putina, a ne Puškina

Otkako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, glavni grad Gruzije postao je jedno od najinteresantnijih mjesta na Zemlji. Veći dio ruske kulturne i intelektualne elite – umjetnici, pisci, novinari, glumci, režiseri, filozofi i profesori – slio se u ovaj grad. Kada uđete u kafić, sigurno ćete čuti ruski i prepoznati nekoga. Ugodan, pitoreskan Tbilisi je mali, sa svime nadohvat ruke. Tamo je bezbroj ukrajinskih zastava sa sloganima koji izražavaju podršku ovoj državi. A tu su i uvredljive poruke za Putina naškrabane na ogradama i zidovima kuća.

Odgovor ukrajinske granične straže na Zmijskom otoku u Crnom moru na ruski zahtjev da se predaju na početku rata – brzo je postao slogan otpora. Problem je u tome što sada sve Ruse osuđuju kao pristalice predsjednika Vladimira Putina, kao su oni bili na tom ratnom brodu.

Avionom sam došla u Tbilisi s djecom i mužem (glavnim urednikom na Dozhdu, nedavno zatvorenom nezavisnom ruskom televizijskom kanalu) nakon što se zadnji prozor za slobodu govora u Rusiji zatvorio. Čak i nakon što je ruska vlada proglasila da je ovaj kanal „strani agent“ u augustu 2021, mužu i meni je i dalje bilo dozvoljeno da radimo, jer je Putin smatrao nužnim da održi fasadu demokratije.

Ali invazija je to prekinula. Uprkos progonu opozicije i novinara, korumpiranim sudovima i autoritarizmu, Rusija prije 24. februara davala je mnogim liberalima neki prostor da dišu i čak da progovore. Ali sada Rusi mogu dobiti do 15 godina zatvora zbog izricanja ili dijeljenja istine o ratu. To je bilo posljednje upozorenje.

Putin je uništio naše živote

Nakon našeg poteza, koji se još ne usuđujem nazvati emigracijom, počelo smo uviđati: Putin nije uništio samo živote miliona Ukrajinaca, već i naše. Štaviše, uspio je postići nešto što je ranije bilo nezamislivo: civilizirani svijet, sa svojim vrijednostima humanizma i poštovanja za svakog pojedinca, odgovorio je na invaziju na Ukrajinu osudivši sve Ruse. Svi smo odgovorni za zločine Putinove vlade. Svi smo krivi.

Kolega iz Dozhda je u Tbilisiju ušao u taksi i pozdravio vozača na ruskom. Uslijedio je kratki razgovor na engleskom:

„Rus?“

„Da.“

„Doviđenja.“

Isto tako, kada sam nedavno gostovala u dijaloškoj emisiji na gruzijskoj omladinskoj televiziji, jedna od voditeljica tinejdžerki rekla mi je da bi bilo dobro kada bi Rusi koji dolaze u Gruziju otišli na Trg slobode u centru Tbilisija i glasno izrazili podršku za Ukrajinu. „Ja, naprimjer“, kazala je, „ne bih uslužila Ruse u kafiću dok se kažu svoj stav prema Putinu.“

S knedlom u grlu, promrmljala sam nešto o ljudskih pravima i demokratiji, da ne postoji nešto što se zove „svi Rusi“, i da ne predstavljamo Putina. Ali diskusija se nije nastavila.

Zapad je odbacio cijelu rusku naciju

Kako je Zapad odbacio cijelu naciju? Blokiranje, ili da upotrijebim moderan termin, „precrtavanje“ 145 miliona Rusa jednostavan je način izlaska iz trenutne situacije. To što Putin radi u Ukrajini je tragedija. Svaki dan vidimo potresne slike uništenih ukrajinskih gradova, mrtvih ljudi čija tijela leže nasred razorenih ulica, i ranjene djece bez udova. Kada sam pročitala da su ruske snage ubile tromjesečnu djevojčicu i njenu majku u Odesi, bila sam ispunjena bespomoćnim bijesom. Odgovorni moraju biti pozvani na odgovornost.

Nezavisni istraživači javnog mnijenja u Centru Levada navode da 83 posto Rusa odobrava Putinove postupke. Naravno da je tako, kaže ogorčeni zapadnjački laik: Rusi imaju imperijalizam i krvožednost u genima i vole diktatore. Oni su ipak odabrali Putina. Pa neka i plate. Uskratite Rusima vize. Zamrznite im bankovne račune. Spriječite ih da pohađaju prestižne univerzitete. Izbacite ih iz La Scale. Isključite ih iz Wimbledona. Neka Rusija postane kao Sjeverna Koreja. Zaboravimo da to mjesto postoji.

No, nemoguće je vjerovati anketama provedenim pod diktaturom, čak i kada se izvode iskreno i kompetentno. Zastrašeni ljudi ne odgovaraju na pitanja iskreno. Ne znamo koliko Rusa zaista podržava Putina. Znamo da je u 22 godine na vlasti uništio mogućnost izbora zatvaranjem ili protjerivanjem rivala i pretvorio izbore u farsu.

Slučaj Gruzija

Možda novija historija može pokazati put ka više iznijansiranom odgovoru na ruski narod. Rusija je 2008. izvršila invaziju na Gruziju. Taj rat je bio mnogo kraći, trajao je svega 5 dana, i rezultirao je time da je Rusija zauzela 20 posto gruzijske teritorije. Tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy posredovao je u mirovnim pregovorima. Iako Rusija nije ispunila svoje obaveze iz sporazuma koji je uslijedio, Francuska nije bila čak ni uvrijeđena, a druge zapadnjačke demokratije brzo su zaboravile ovu epizodu.

Također je korisno prisjetiti se postupaka tadašnjeg predsjednika Gruzije Mihaila Sakašvilija. Iako je bio jedan od Putinovih najbeskompromisnijih kritičara (jednom je omalenog ruskog lidera nazvao „Liliputin“), Sakašvili je ukinuo vize za ruske državljane tri i po godine nakon rata. „Nikada nećemo zatvoriti granicu za ruske biznismene i turiste, jer tamo gdje je aktivan biznis, nema mjesta za tenkove“, kazao je on.

Iako Gruzija i Rusija i dalje nemaju formalne diplomatske odnose, Sakašvilijeva odluka znači da su deseci hiljada Rusa danas našli utočište u državi koju je Rusija bombardovala prije 14 godina. Za mnoge stanovnike Gruzije, međutim, trauma te agresije i okupacije nije prevaziđena. Oni Putinovu invaziju na Ukrajinu doživljavaju kao drugi rat protiv njih, što djelimično objašnjava antiruski sentiment ovdje.

Nadajmo se da Zapad može usvojiti manje emotivan pristup i odbaciti izopačenu logiku kolektivne krivice. Umjesto precrtavanja svih Rusa, uključujući i one koje je protivljenje Putinu prisililo da napuste domovinu, zapadnjački zvaničnici bi trebali ispuniti zadatak ciljanja resursa, reputacije i prilika onih koji stvarno jesu odgovorni za ovu katastrofu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.