Zemljotres nije važan ako se fotelja ne trese
Označavanjima teritorija, pogotovo u Stocu gdje svaki izbori izazovu političke zemljotrese ili potrese glasačkih kutija, pokazalo se kako niti u nevoljama nismo skupa i kako gospoda kojoj smo dali naš novac i naše življenje na upravljanje ne žele imati veze s našim životom.
Pet dana trebalo je čelnim ljudima Hercegovačko-neretvanskog kantona u Bosni i Hercegovini, na čijem području se zbila serija potresa i gdje je jedna osoba izgubila život, da posjete pogođeno područje.
U međuvremenu, odaslalo se jedno priopćenje podrške i praćenja situacije, a onda kao da su ljudi koji ne vole da se išta ljulja i talasa, čekali da se uvjere da se tlo smirilo.
Kad su Hrvatsku zahvatili potresi u prosincu 2020. godine u javnost su isplivali do tada malo poznati likovi lokalne vlasti – od općinskih čelnika do župana. Bili su dostupni medijima, bili su na svim snimkama iz potresom zahvaćenih područja i bez njih nije moglo proći ništa. Davali su izjave, usmjeravali pomoć, stajali uz spasioce i radnike – zabrinuti, izmoreni, uplakani.
Doduše, kako su isplivali, tako su mnogi i potonuli. Neki i na samo političko dno zbog afera s kojeg se ne vraća.
Niti dolaska, niti slova
U Bosni i Hercegovini ništa nije ni slično. Osim afera… ali se ne tone. Srećom, potresi koji su Hercegovinu zadesili pretposljednjeg vikenda u travnju nisu imali posljedice kao oni na petrinjskom i zagrebačkom području. No, to nikako ne opravdava likove u izvršnoj vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona, na čijem području su se dogodili potresi i gdje su odnijeli jedan život, da ostanu na dnu svoje uljuljanosti u udobnost vlasti s koje ih ni izbori nisu makli.
Naime, iz kantonalne Vlade medijima nije moglo biti potvrđeno da je njezin predsjednik, osim pismenog obraćanja, fizički obišao potresom pogođena područja, umirio pučanstvo kojem kroji, uz lokalnu vlast, sudbinu i hvali se kako odlučno pomaže svojim podanicima. Odnosno, građanima.
Nije obišao ni stranačkog kolegu na mjestu prvog čovjeka Stoca u kojem je zbog pogibije djevojke u potresu proglašen i dan žalosti. Priopćio je kako prema “informacijama koje ima, potres bio jedan od pet najjačih potresa u Bosni i Hercegovini u posljednjih 50 godina”. A te informacije je pročitao u medijima.
Nije niti ministar obrazovanja obišao škole koje su oštećene u potresu. Nije rekao, ni napisao slova. Nije ministar gospodarstva priopćio da će, ako već neće obići ta područja, provjeriti je li stradalo neko poduzeće i je li mu ugrožen rad. Nije ni ministarstvo zdravstva procijedilo ni slova o tome da će provjeriti jesu li oštećene možda zdravstvene ustanove i treba li im neki vid pomoći. Nije se ministarstvo turizma i zaštite okoliša sjetilo provjeriti je li Vjetrenica stradala u potresu, jesu li Daorson i stećci na mjestu i jesu li turistički kapaciteti na broju. Nije ministarstvo prometa objavilo da je provjerilo prometnice niti je plasirano slovo iz ureda zaduženih za graditeljstvo i prostorno uređenje.
Nitko se, dakle, sa kantonalne razine, osim fino napisanog priopćenja, nije trznuo na trzanje tla koje se treslo najjačim intenzitetom u posljednjih pola stoljeća. Zato su građani pisali pisma javnosti da netko treba obratiti na stijene-ubojice koje vrebaju nove žrtve.
Maslačci umjesto posjete
Tek se Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona dosjetila, u sredini svojeg priopćenja sa sjednice, priopćiti da će pet dana nakon potresa izaći na teren, “kako bi se na licu mjesta upoznali s posljedicama potresa i potrebama građana na pogođenim područjima, Izaslanstvo Vlade kojega će predvoditi predsjednik dr. sc. Nevenko Herceg”… i da će posjetiti Stolac, Čapljinu i Ravno.
U međuvremenu, virkanjem u društvene mreže, može se vidjeti kako, umjesto lica mjesta, prvi čovjek Vlade uživa u maslačcima na selu i gdje je sa sigurne udaljenosti “razgovarao sa svim načelnicima i gradonačelnicima u županiji”.
Nije to poruka, a trebali bi to znati oni koji savjetuju i glade imidže likova u vlasti, kakvu treba poslati građanima kojima se neprestano prodaje priča kako su oni u vlasti uz njih. Puhanje u maslačke, naime, nema nikakve veze s puhanjem u strah kojeg se nisu mogli riješiti građani koje se prvi ljudi u vlasti nisu sjetili ni potapšati po ramenu.
“Vlada je prihvatila Informaciju o posljedicama potresa na području HNŽ za razdoblje od 23. do 25. travnja 2022. godine. Istaknuto je kako je na području Stoca stradala jedna osoba, a nekoliko je osoba zadobilo lakše povrede. Nastala je znatna materijalna šteta na stambenim i poslovnim objektima, a uočeni su i zastoji na putnim pravcima. Prijavljeno je 90 oštećenja stambenih objekata. Na području Grada Mostara nije bilo prijava materijalne štete.
Na području Grada Čapljine na više objekata je nastala materijalna šteta kao i na više parkiranih vozila uslijed pada crijepa, a medicinsku pomoć u Domu zdravlja Čapljina zatražile su četiri osobe s lakšim tjelesnim ozljedama. Završeno je saniranje dimnjaka i popravak krovišta na sedam stambenih zgrada i 54 obiteljske kuće”, stavljeno je u priopćenje kantonalne Vlade između “plana za razvoj braniteljskog poduzetništva” i “više odluka vezanih za lov”.
Niti u nevoljama nismo skupa
Prvog dana, na potresom pogođena mjesta pohitali su prvi članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Personu non grata na većinski hrvatskim područjima [Željka Komšića] i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH [Šefika Džaferovića], koji jednako smiješno izgleda u sportskom izdanju kao i u odijelu dok pozira, nije, međutim, dočekao domaćin. Gradonačelnik Stoca, Stjepan Bošković ili je imao pametnija posla, ili je jednostavno poslao poruku da ne želi biti uz Željka Komšića i Šefika Džaferovića. Treći član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, ponio se prema potresima preko entitetske granice kao i prema požarima kad Hercegovima gori.
Tim označavanjima teritorija, pogotovo u Stocu gdje svaki izbori izazovu političke zemljotrese ili potrese glasačkih kutija, pokazalo se kako niti u nevoljama nismo skupa i kako gospoda kojoj smo dali naš novac i naše življenje na upravljanje ne žele imati veze s našim životom.
Politički poen, jeftino zarađen, a koji nas skupo košta, poneka izlizana poruka i prešutno davanje do znanja političkim protivnicima, makar oni bili i dio drugačije stranačke struje, našim su upravljačima važniji od stvarnosti.
Biti uz narod, sa sigurne udaljenosti, pružajući im ruku izdaleka nije, niti smije biti poruka kakvu šalje prvi čovjek nečega. Dokaz je to da puhači svojih maslačaka i naših novaca žive u uvjerenju da su nedodirljivi i da se njihovi životi ne mogu stresti kad im se već stolica nikako ne trese.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.