Susreti Plenkovića i Čovića: Osmo povlačenje slamke spasa

“Na sastanku se razgovaralo o zastoju reforme izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine te aktualizaciji navedene problematike na europskoj i globalnoj razini u svjetlu zaštite stabilnosti, mira i napretka Bosne i Hercegovine…” “Sastanak je, pored ostaloga, obuhvatio teme stanja u regiji, aktualne situacije u Bosni i Hercegovini, kao i važnost usvajanja Strateškog kompasa Europske unije i zaključaka Europskog vijeća o Bosni i Hercegovini nakon rasprave na inicijativu Hrvatske…” “Na današnjem sastanku istaknuto je kako konačno rješenje mora rezultirati konkretnim političkim dogovorom…” “Naglašeno je kako je postizanje dogovora o Izbornom zakonu ključno za stabilnost i napredak Bosne i Hercegovine…”

Priopćenja su to, nalik jedno drugome, sa sastanaka dvaju predsjednika dvije Hrvatske demokratske zajednice, Dragana Čovića i Andreja Plenkovića, kojih je od početka godine, sudeći po službenim priopćenjima, bilo čak osam. Sastanci čelnika bosanskohercegovačkog i hrvatskog HDZ-a intenzivirali su se od sredine ožujka, pa su se Čović i Plenković od tada do danas sreli pet puta, a najveća razlika u tim sastancima bilo je je li između dva političara na slici lampa ili ne.

Pozivanje na Mostarski sporazum

Čelnik HDZ-a BiH, kad su propale sve nade u dogovore i pozivanja na obećanja da će dogovora o Izbornom zakonu doći, kad je ispucao sve adute, ako ih je uopće i imao, da će u sljedećem izbornom ciklusu (ili cirkusu), Hrvate učiniti jednakopravnijima i zaštićenijima od nametanja predstavnika političkim igrarijama brojnijih, okrenuo se slamci spasa zvanoj utjecaj hrvatskog premijera u Europskoj uniji.

Usput, svi su vidjeli da dogovora, po dobrom starom običaju, Stranke demokratske akicije i HDZ-a BiH neće doći, pa je dokaz i famozni Mostarski sporazum, na koji se Čović često poziva, a koji je pregažen na prvoj sjednici mostarskog Gradskog vijeća, na kojoj je, prema sporazumu, trebao biti izmijenjen i usvojen novi mostarski Statut. Tako se, ispada, Čović pozivao na propali dogovor, kojeg se nitko, eto, ne sjeti spomenuti u mostarskoj Vijećnici, u kojoj i terase ugostiteljskih objekata postaju veliki politički problemi.

U osam povlačenja za slamku spasa u vidu sastanka predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH, kako se to službenom priopćavalo, da bi valjda sastanci bili što zvučniji, osam puta je ponovljena ista priča. Uz nju se uvlačila priopćenja o nemogućnosti izbora, mogućem bojkotu, dok su se u kuloarima provlačila šuškanja o HDZ-ovim ozbiljnim pripremama za opće izbore koje Bosnu i Hercegovinu čekaju u listopadu. To kakva kriza poslije izbora čeka zemlju, to je već druga priča i priča za malo veće slamke.

Galama o Izbornom zakonu BiH

Potrošila se tako politička borba bh. Hrvata od 15. siječnja, kad je održan prvi sastanak ove godine, pa do 19. travnja, kad je održan posljednji (ako je vjerovati priopćenjima i brojanju autora, kojem ne idu baš brojevi) na sastančenje i polaganje nada u galamu Hrvatske o potrebama jednakopravnosti. Nije da se nije radilo ništa i u domaćem dvorištu, ali se priča uglavnom svodila na upozoravanje na tvrdoglavost bošnjačkih predstavnika, povlačenje linija ispod kojih se ne može ići, a uz sve to i na aktivno sudjelovanje u politikama na razinama vlasti gdje ni SDA-u ni u HDZ-u BiH ne smeta političko neprijateljstvo.

Navodno je – a gdje ima navodnog pronađu se i navodnici – nakon neuspjelih pregovora Čović rekao kako je Hrvatima u Bosni i Hercegovini jedini spas zalaganje Hrvatske i galama u Europi o Izbornom zakonu. To je jednim dijelom možda i prepoznato, jer se, iako Europa ima svojih, važnijih jada, počelo govoriti o Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, a europski dužnosnici pravili su se da razumiju bit problema u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, koji koči cijelu zemlju. No, čini se da je slamka bila tanja nego se očekivalo, pa se približava dan kad će se konačno morati podići ruke od njezina hvatanja, a izbori biti raspisani po starim pravilima.

Hvatanje za slamku utjecaja premijera države čije stanovnike ne zanimaju sunarodnjaci preko granice niti razumiju njihove probleme zabavljeni svojima izazvalo je samo nove unutarnje sukobe. Kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini se, umjesto o pluralizmu, govori o raskolu unutar hrvatskog tijela, dok se u vječito (po)dijeljenoj Hrvatskoj živo raspravljalo o nesposobnosti premijera da povuče svoje europske i američke prijatelje te da, kako je obećao, u godinu dana riješi hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Stoga su mu u Hrvatskom saboru upućene ozbiljne kritike, a zastupnik Nino Raspudić, u raspravi u kojoj su se nekim čudom javili i šutljivi zastupnici iz Bosne i Hercegovine, rekao kako je “anesteziolog ubijanja političkog tijela Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Svaljivanje krivice na opoziciju

Plenković je svu krivnju potom svalio na hrvatsku oporbu u Bosni i Hercegovini, koja je značajna kad treba svaliti krivnje, a beznačajna kad se priča o veličinama, te na hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, iskorištavajući svaku priliku za obračun s njim. Pa tako i kad se radi o pitanju koje je pitanje svih pitanja hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Tako je Plenković rekao da je Milanović, s kojim se Čović susreo tri puta od početka godine (ako je vjerovati priopćenjima i brojanju autora, kojem ne idu baš brojevi), kriv za propast lobiranja za Hrvate. Rekao je kako “štetu koju interesima Hrvata u Bosni i Hercegovini napravio karijes s Pantovčaka, kada je Bošnjacima rekao ‘prvo sapun, a onda parfem’, neće isprati ni mostarske kiše, niti Nijagarini vodopadi“.

I dok se veliki prepucavaju preko malih leđa najmalobrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini, kojeg obezglavljuju razni anesteziolozi praveći se da su vrhunski liječnici, najgore je onima o kojima se raspravlja. U moru galama, mostarskih kiša, ispraznih političkih vodopada i povlačenja slamki, zaboravila se famozna strategija posvećena demografiji Hrvata u Bosni i Hercegovini i tek je izneseno da je Hrvatski narodni sabor raspravljao o ekonomskom stanju. Bez obveza po ikog. A o ekonomskom stanju, odmahujući rukom na izbore ako ih javno poduzeće i iskaznica ne tjeraju na njih te o odlasku bezuspješno raspravljaju oni koje se, očito, ništa ne pita i koji nemaju nikakvu slamku, pa ni slamku spasa u svojim (izabranim) liderima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.