Evropa može pokazati da joj je stalo do demokratije tako što će pomoći Tunisu

Kriza demokratije u Tunisu mogla bi biti prilika za Evropu da pokaže kako je ozbiljna kada je u pitanju podržavanje vrijednosti, koje, kako kaže, predstavlja.

Demonstranti drže tunižansku državnu zastavu tokom protesta proti tunižanskog predsjednika Kaisa Saieda, koji je zaposjeo vladajuće ovlasti (Reuters)

Jedva dva mjeseca nakon što je američki predsjednik Joe Biden sazvao „samit o demokratiji“ da okupi svjetske demokratije protiv autoritarizma u porastu, autoritarna Rusija je izvršila invaziju na demokratsku Ukrajinu.

Od tada je priča o novom hladnom ratu postala svepristuna. Mnogi tvrde da je nova, globalna borba izmđu demokratije i autoritarizma u toku, i zahtijevaju da svi odaberu stranu. Takva priča je opasna – obim planetarnih izazova s kojima se čovječanstvo suočava ne dozvoljava nam luksuz takvog ideološkog fanatizma.

A ipak, za sve koji vjeruju da je demokratija najgori oblik uprave izuzev svih drugih koje smo probali, kako je Churchill slavno rekao, ostaje pitanje: Kako možemo podržati demokratiju u svijetu?

Odgovor se možda krije u državici daleko od frontova Ukrajine: Tunisu.

Vanredne ovlasti

U decembru 2010, tunižanski aktivista Mohamed Bouazizi zapalio se u činu otpora i začeo pokret koji je kasnije nazvan Arapsko proljeće. Za nekoliko mjeseci, ljudi, ne samo u Tunisu, već i u Libiji, Egitpu i Siriji, su se pobunili protiv autoritarnih režima u svojim državama. Protesti širom arapskog svijeta također su inspirisali pokrete Indignados i Occupy na Zapadu, i obećali globalno demokratsko buđenje koje je sezalo od Bliskog istoka do Sjeverne Amerike.

Deceniju kasnije, situacija je strašna. Egipat ima vojni režim, Sirijom – nakon decenije građanskog rata – još vlada al-Assad, Libija je zamijenila Gaddafijevu petrodolarsku administraciju za dvije korumpirane i suprotstavlje vlade u ratu jedna s drugom. Samo je država koja je pokrenula Arapsko proljeće, Tunis, koja je 2011. svrgnula diktatora Bena Alija, koga su podržavale Francuska i Italija, i danas demokratija. A i ona prolazi kroz usporeno urušavanje demokratije.

Prošlo ljeto, nakon optužbi za ekonomsko loše upravljanje, predsjednik Kais Saied je suspendovao tunižanski Parlament i preuzeo vanredne ovlasti. Prošli mjesec je raspustio Parlament i sada razmišlja da zabrani političkim protivnicima da se kandiduju na budućim izborima.

Sve ovo nije bilo nepredvidivo. Demokratija se zasniva na slobodnim i fer izborima, slobodi govora, poštivanju prava žena, manjina i organizovanom radu. Na svim ovim poljima, Tunis je ostvarivao nejednak, ali stalni napredak. Ali demokratije su također zasnovane na zajedničkom ekonomskom prosperitetu i vjerovanju u unapređenja izgleda. Na ovom su polju uspjesi Tunisa bili manje očiti. Tunižanska ekonomija, koja je ostala u hroničnom stanju krize decenijama zbog korupcije, klijentelizma i odsustva bilo kakvog oblika strateškog planiranja, konačno je potpuno krahirala nakon pandemije COVID-19. Sa nezaposlenošću koja je dostigla do tad neviđene nivoe, i stotinama hiljada Tunižana koji su jedva preživljavali ispod granice siromaštva, demokratske premise revolucije iz 2011. počele su gubiti svoju primamljivost.

Evropska unija, koja je djelovala sa iznenađujućom brzinom i integritetom u odbrani ukrajinske demokratije, mogla je lahko pomoći svom sjevernoafričkom susjedu u vremenu velike potrebe. Ali, nažalost, odabrala je da ne učini ništa kako bi pomogla Tunisu da usidri svoju demokratiju i izgradi prosperitetno, otvoreno društvo.

Uistinu, evropske prijestolnice nisu ponudile nikakve prilike ili podršku Tunižanima suočenim s problemima.

Utjecaj Kine

Naprotiv, EU je držala oštre vizne restrikcije i zatvorila je evropsko tržište rada i univerzitete za tunižanske mlade. Jeste donirala nešto viška doza vakcina protiv COVID-19, ali nije joj palo na pamet da uključi ovu krhku, mladu demokratiju u svoju postpandemijsku strategiju ekonomskog oporavka.

Ima, međutim, još vremena da Evropa ponudi ruku pomoći Tunisu i pokaže da može pomoći demokratski napredak ne samo tenkovima i bombama, već i investicijama i vizama.

I postoji mnogo razloga da Evropa i širi Zapad promijene kurs i daju prioritet svojim sposobnostima diplomatske moći u naporima da zaštite demokratije. U prošlom vijeku demokratija je u Evropi bila ukorijenjena upravo takvom diplomatskom moći nakon Drugog svjetskog rata. Kroz Marshallov plan, SAD je pomogao i pobjednicima i gubitnicima rata da obnove svoje ekonomije. Ovo je bilo više od američke velikodušnosti: bilo je jasno da će samo prosperitetna Evropa biti demokratska Evropa, a demokratska Evropa je u najboljem interesu SAD-a. Sama EU je kasnije pokrenula sličnu akciju za bivše komunističke zemlje u istočnoj Evropi, poput Poljske ili Rumunije, što je pomoglo u jačanju njihovih mladih demokratija.

U trenutku kada se čini kako su mnogi uvjereni da svjedočimo konačnom obračunu između demokratskih i autoritarnih sila svijeta, čini se očiglednim da bi Zapad trebao upotrijebiti svoju ogromnu diplomatsku moć da pomogne Tunisu – kao i svim ostalim novim i krhkim demokratijama.

Iznenađujuće, danas je jedino autoritarna Kina ta koja koristi svoju diplomatsku moć na tako ambiciozan način. Njena inicijativa Pojas i put, za koju se očekuje da će koštati više od hiljadu milijardi dolara, ima za cilj da uveže niz prijateljskih država i učini svijet sigurnim za kineski autoritarizam. Zašto ne postoji sličan nagon za podršku krhkim demokratijama?

Tunisu je sada potrebna politička i ekonomska podrška. Pa ipak, ambicija bi trebala biti da se pomakne dalje od prošlih modela razvojne pomoći – prečesto sramotno korištenih za pružanje podrške diktatorima prijateljskim Zapadu – i uspostavljanje novih struktura za zajednički prosperitet.

EU već ima šablon za to. Unija je, na primjer, prikupljala sredstva za oporavak nakon pandemije i ravnomjerno ih dijelila između svih svojih članica, od bogate Njemačke do osiromašene Grčke. Ovo je jedinstven model zajedničkog ulaganja koji je miljama daleko od tradicionalnog odnosa između donatora i primaoca.

Ovaj okvir solidarnosti može se proširiti izvan granica EU. Zamislite posebnu međunarodnu instituciju koja bi spojila bogate i siromašne demokratije. Takva institucija mogla bi iskoristiti kreditni rejting bogatih zemalja kako bi jeftino prikupila sredstva na međunarodnim tržištima, baš kao što je to učinila EU sa svojim obveznicama za pandemiju. Ova sredstva bi se mogla koristiti za podršku ekonomskom razvoju i ekološkoj transformaciji u zemljama koje poštuju demokratska i socijalna prava svojih građana. Takav aranžman bi mogao omogućiti demokratijama u problemima ili krhkim demokratijama da učestvuju u zajedničkim ulaganjima sa bogatijim nacijama, da se ne raspadnu tokom vanrednih situacija kao što je pandemija i, što je najvažnije, da uživaju u prednostima putovanja bez viza u druge prosperitetne, demokratske zemlje koje učestvuju u programu.

Takav plan bi mogao biti testiran u evropskom susjedstvu, od Zapadnog Balkana do Ukrajine, Moldavije i Gruzije.

Poruka svijetu

A Tunis, mala demokratija vezana za Evropu geografijom, historijom i kolonijalnom odgovornošću, je u odličnoj poziciji da bude test za jednu takvu politiku. Ako Evropa sada može pomoći Tunisu i spasiti njegovu demokratiju, ne tenkovima ili predavanjima, već istinskom ekonomskom solidarnošću, može pokazati da je ozbiljna u podržavanju demokratskih vrijednosti za koje s ponosom tvrdi da ih zastupa. Ovo bi također poslalo poruku svijetu da je demokratija i dalje sinonim za kolektivni procvat i međusobno poštovanje.

Ako Evropa i njeni saveznici ozbiljno misle da podrže demokratiju širom svijeta, trebali bi uložiti novac u ono o čemu govore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada