Kako se godišnjica HVO-a pretvorila u unutarhrvatski sukob

Dobar dio veteranske populacije, a tako je na svim stranama koje su se uzalud ubijale, ne vidi nikakvog razloga za slavlje, pogotovo ne ako ga predvode oni koji se guraju u prve redove.

Sve je prošlo kao još jedan događaj iskorišten za političke poene i poenčiće i sitne poruke koje niko niti sluša niti shvaća ozbiljno, piše autor (Pixsell)

Nije se u Mostaru dogodilo ništa posebno. Iako je jedna javnost u Bosni i Hercegovini – a to je zemlja s više javnosti i više istina, koje po nepisanom pravilu moraju biti kontra – prizivala kako će 30. obljetnica osnutka Hrvatskog vijeća obrane (HVO) završiti nekakvom vojnom pričuvom i zveckanjem oružjem, i iako je domaćin obljetnice najavio postrojavanje – nikakvih pokazivanja zubi nije bilo i nikakvog zveckanja.

Sve je prošlo kao još jedan događaj iskorišten za političke poene i poenčiće i sitne poruke koje nitko niti sluša niti shvaća ozbiljno.

Obilježavanje obljetnice osnutka vojske koja je kasnije postala dijelom Oružanih snaga BiH završilo je samo naslikavanjima, predizbornim priopćenjima s obje, federalne strane i mumljanjem u bradu nezadovoljnika koji su među herojima u kravatama vidjeli one što veze nemaju s obranama, puškama, rovovima i zaslugama. A neki jedva i s kravatama. Tiho i pretiho jedina je reakcija bila kako mnogima na svečanosti, koju nisu smjeli pratiti nego odabrani mediji, nije bilo mjesto.

Oni, koji su smatrali da im je tu mjesto, nakon prvih redova pred oltarom, mimohoda sa zastavama postrojbi koje su činile HVO, napunili su potom hram kulture u kojem nije bilo mjesta za sve medije. Bilo je to, poput nedavno održane sjednice Hrvatskog narodnog sabora, gotovo pa zatvoren događaj kojeg je javno prenosila Televizija Herceg-Bosne, dok su ostali mediji pratili događaj prateći prijenos.

Milanovićevo ponavljanje

Umjesto da “prkosno postrojava bojovnike”, kako to odzvoni u jednoj kolumni, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović održao je govore ponavljajući ono što ponavlja i kad je preko granice i napominjući kako zna da će mu uzeti za zlo sve što je rekao. Niti je koga postrojio, niti su njegove poruke odzvonile većim prkosom od onog prkosa koji mu se spočitava kad o Bosni i Hercegovini govori iz Zagreba.

Nije mu se, doduše, zapljeskalo ni kad je rekao da je kolege u Europskoj uniji ucijenio rekavši da nije dao zeleno svjetlo za podizanje rampe Ukrajini za ulazak u Europsku uniju i da je tražio da, ako se ta rampa diže, rampu treba dignuti i Bosni i Hercegovini.

“Ako može Ukrajina, onda može i Bosna i Hercegovina koja je usred Europe, koja je sigurna… Ja sam se onda zahvalio jer to nije prihvatljivo. Smatra li itko da se tako ponaša neprijatelj cjelovite Bosne i Hercegovine kao države”, poručio je Milanović zemlji koja čitavog svog postojanja nema sreće s prijateljima i umišlja neprijatelje.

Ponosni Čović

Njegov domaćin, čelnik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora (HNS), kojem se zamjera(la) njegova uloga i strana u početku rata, nije održao, kako rekoše neki analitičari, “loš govor”. Dragan Čović, koji se donedavno razbacivao optimizmom u izjavama, rekao je kako je ponosan što može stati pred okupljene.

Među okupljenima, očito, nije bilo onih koji bi govoranciju prekinuli kao što je to učinio ratni veteran u Kupresu uzvikujući da su oni koji slave rastjerali (njegovu) djecu u Njemačku. A teško i da smisla ima galamiti kad je samo mjesec dana nakon ovog krika s Kupresa, čelnik HDZ-a BiH dobio službenu podršku veterana toga grada.

Dakle, Čović je na obljetnici bio ponosan. No, rekao je i nešto što se rijetko od njega čuje, a to je da ga je stid.

“Stid me je reći da je Izborni zakon strateški projekt Hrvata. Potpuno smo se posvetili tome. U konačnici to nismo dobili, ali smo dali sve da dobijemo”, rekao je Čović i onda poručio, uz naglasak da ne želi govoriti o izborima, kako će Hrvati birati svoje predstavnike na svim razinama vlasti. Izbora će, dakle, biti. Odlaska onih koji nisu uspjeli, a čija bi leđa navodno i europska diplomacija voljela vidjeti, neće biti.

Godišnjica pretvorena u unutrašnji sukob

A onda je Čović uputio poruku onima koji ne misle kao Hrvatski narodni sabor, koji kad misli – ma koliko se govorilo o višeglasju – misli u sjeni HDZ-a. Poručio je kako “svi oni koji pokušavaju na bilo koji način razdijeliti hrvatsko biće u Bosni i Hercegovini, tko god da su, neće uspjeti”.

“Mi se nećemo baviti sami sobom i kroz HNS ćemo štiti sebe. U HNS-u neće biti onih koji razmišljaju drukčije nakon što se donese konačna zajednička odluka”, rekao je i time poslao poruku odmetnicima iz HNS-a.

A odmetnici su odgovorili. Tako je Hrvatska republikanska stranka, koja je napustila HNS, potegnula pitanje upravo Čovićeve uloge u početku rata, dok je zaboravljeni veteran jednoj strani, a drugoj zaboravljeni agresor, Živko Budimir, odgovorio Milanoviću da je odlikovao pogrešne jer “dvojica od četvorice zapovjednika koji su u petak […] primili odličje u ime odlikovanih zbornih područja nisu nikada bili zapovjednici zbornih područja”.

Tako se obljetnica u kojoj, za razliku od nekih drugih na nekim drugim stranama, nije bilo ratnih pokliča niti izložbe oružja i najnovijih borbenih vozila, ipak pretvorila u još jedan unutarnji sukob. Kroz slavlje, provukla se poruka oporbi, predizborno obećanje unatoč pričuvi sedme točke ako ne uspiju Izmjene izbornog zakona te još jedno njegovanje ega.

Dobar dio veteranske populacije, a tako je na svim stranama koje su se uzalud ubijale, ne vidi nikakvog razloga za slavlje, pogotovo ne ako ga predvode oni koji se guraju u prve redove. Znaju oni kako je puno stvari bilo uzalud i kako nitko nije ostvario svoj cilj osim onih što mogu doći do govornice i imaju pravo biti u izaslanstvima koje pale iz proračuna plaćene svijeće.

Kako oni žive najbolje govore službene novine koje popunjavaju oni što se guraju među prve. Jednokratna pomoć od 200 konvertibilnih maraka nekom veteranu iz proračuna iz kojeg se izvlače stotine tisuća za njegu ega nije stvar koju će netko spomenuti kao svoj sram i sram svih onih koji su na svečanosti zapljeskali još jednoj priči koja nije rekla ništa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera