Ravnodušnost prema ukrajinskoj patnji mogla bi skupo koštati Izrael

Od početka potpune ruske invazije na Ukrajinu, mnogi Izraelci strastveno protestuju protiv ove agresije i zahtijevaju da njihovi lideri urade više kako bi pomogli Ukrajincima.

Zaista, prema anketi koju je proveo Direct Polls početkom marta, 76 posto Izraelaca podržava Ukrajince, dok samo 10 posto podržava Ruse u aktuelnom sukobu. Dok je ista anketa pokzala da samo polovina izraelske populacije podržava vladinu odluku da ostane neutralna, prisutno je rašireno razočarenje u vezi tog kako se ova politika neutralnosti implementira.

Uistinu, odgovor izraleske vlade na ovu invazije od početka je zbunjujući.

Kako ne bi razljutio Rusiju, Izrael je odbio američki zahtjev da učestvuje u sponzoriranju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a od 25. februara kojom se osuđuje ruska invazija, što je izazvalo protest Bidenove administracije. Sedmicu kasnije, međutim, kada je postalo jasno da će velika većina svjetskih nacija osuditi rusku agresiju, predomislio se i glasao za sličnu rezoluciju Generalne skupštine UN-a.

Izrael je spremno dočekao ukrajinske jevrejske izbjeglice na svojim obalama, i kazao je da planira avionom evakuisati još hiljade njih. Ali povukao je dobrodošlicu kada su u pitanju ukrajinski nejevreji. Nakon što je ovaj diskriminatorski pristup azilu izazvao bijesnu reakciju, Izrael je kazao da će primiti maksimalno 25.000 izbjeglica, ali samo 5.000 nejevreja. Nadalje, najavili su da će ukrajinskim nejevrejima biti izdata tromjesečna viza ako plate 3.000 dolara koji će im biti vraćeni po odlasku iz države. Zamislite koliko izbjeglica koje su pobjegle sa jedva nešto više od odjeće na leđima, ima takvu sumu uz sebe. Nakon što se suočio sa raširenim kritikama ovog prijedloga, Izrael je povukao zahtjev za plaćanjem vize.

Zašto se Izrael tako spetljao u odgovoru na ovu krizu? Naravno, dobro je da izraelske vlasti pokušavaju pomoći Ukrajincima koji bježe od nasilja na neki način. Ali to što Izrael radi i što je obećao da će raditi u bliskoj budućnosti, teško se može porediti sa naporima Poljske i drugih evropskih država koje graniče s Ukrajinom, koje su odmah primile stotine hiljada izbjeglica.  Kao znak kojim je mahao službenik za imigraciju u jednom dijelu popularne izraelske satirične skeč komedije, Eretz Nehederet je rekao da izgleda da je kod Izraela „srce otvoreno, a granica zatvorena“.

Ukrajinske pozive za podrškom niko ne čuje

Do sada je izraelski premijer Naftali Bennett održavao radio šutnju po pitanju invazije (iako je ministar vanjskih poslova Yair Lapid to osudio). Kako bi objasnio svoj stav, Bennett je kazao da treba održati neutralnost kako bi posredovao između Rusije i Ukrajine, pa je čak i posjetio Moksvu kako bi razgovarao s Putinom za ovu svrhu.

Uprkos pokušaju izraelskog lidera da sačuva obraz rekavši da on samo radi kao državnik i radi da bi ostvario rezultate, veći dio međunarodne zajednice ga izgleda doživljava kao potrčka koji prenosi poruke između Putina i ukrajinskog predsjednika Zelenskog.

Ukrajina moli Izrael barem za moralnu podršku, ali njena zvanična politika je i dalje da ne radi niti govori išta značajno. Kada su ukrajinski lideri kritikovali očitu izraelsku ravnodušnost na nevolju koja je zadesila njihovu državu, izraelski zvaničnici su odgovorili rekavši da „neće tolerisati“ takvu nezahvalnost. Bennett je čak zaprijetio da više neće ni posredovati, kao da je Izrael činio uslugu Ukrajini. Ipak, izraelski lider je kasnije imao drskosti da kaže kako je „naša moralna dužnost“ da nastavimo sa posredovanjem.

Kako bi dodatno ilustrirali izralesku zvaničnu ambivalentnost prema ukrajinskoj nesreći, izraelski mediji su nedavno objavili da je ukrajinski predsjednik zahtijevao video obraćanje Knesetu tražeći da pomogne njegovoj državi. Umjesto da mu ponudi takvu platformu, izraelski Times je izvijestio: „[Predsjedavajući Kneseta] Levy je kazao da neće biti moguće ubijediti Kneset i sugerisao je…da Zelenski održi manju diskusiju preko Zooma sa nekim članovima Kneseta, ali ne sa punim plenumom…“

Razlog zbog kojeg se Kneset nije mogao sastati je taj što „ide na pauzu“ i zgradu „će renovirati“. Izgleda da je u očima izraelskih lidera, mjerenje novih zavjesa za Kneset važnije od nevolje miliona Ukrajinaca koji trpe neselektivno granatiranje.

Izraelsko služenje ruskim interesima

Jedan je glavni razlog iza izraelske zvanične ravnodušnosti prema ruskim postupcima u Ukrajini: da zaštiti vlastite interese u neposrednom susjedstvu, treba mu dobar odnos s Rusijom.

Bivši izraelski premijer Benjamin Netanyahu često je putovao u Kremlj tokom svog mandata kako bi razgovarao s Putinom o tome kako će se ove dvije države odnositi jedna s drugom u sirijskom kontekstu. Na kraju su smislili dosta čudan modus vivendi, u kojem je Izraelu dato zeleno svjetlo da napadne sve iranske i snage Hezbollaha u državi sve dok ne napada ruske trupe. Zauzvrat je Rusija radila na ostvarenju vlastitih vojnih ciljeva bez nanošenja štete izraelskim. U tom ratu, ruski primarni cilj je bio da sačuva i osnaži režim Bashara al-Assada, dok je cilj Izraela bio da ga potkopa. Ali nekako su uspjeli koegzistirati, a da ne stoje jedno drugome na putu.

Iako je Rusija reducirala svoj otisak u Siriji kako se umanjio antiasadovski oružani ustanak, i dalje održava znatno vojno prisustvo u državi. I Izrael nastavlja rutinski gađati vojne mete tamo. Pa kada Izrael vaga svoje interese u Ukrajini, mora uzeti u obzir pitanje mnogo bliže za njega i ključno za sigurnost ove države. Ne može priuštiti da naljuti Putina bez da rizikuje da naruši delikatnu ravnotežu u Siriji.

U ovom kontekstu, lako je uvidjeti da je Bennettova tvrdnja da ostaje neutralan kako bi bio posrednik prevara. Ipak, posredovanje ne može uspjeti kada navodno „neutralni“ posrednik ne može priuštiti da uznemiri jednu od zaraćenih strana.

Izraelski lider naprosto pokušava zaštititi svoj ugled u međunarodnoj areni, i pokazati izraleskim građanima, koji žele da njihova država nešto poduzme, da on doista nešto radi.

Mnogi Izraelci izgleda slijede svoje srce kada je u pitanju Ukrajina, ali izralesko vođstvo osjeća potrebu da napravi hladne, čvrste proračune.

Poređenje sa nacistima

Iako je moguće uvidjeti razloge zbog kojih izraelsko vođstvo želi ostati van ovog sukoba, njihova ravnodušnost na patnju Ukrajinaca zbog ruskog agresora izdaje historiju jevrejskog naroda i mogla bi im donijeti više štete nego koristi dugoročno.

Izrael je rođen u sjenci Holokausta. Stotine hiljada ljudi su pronašle sigurno utočište ovdje nakon nacističkog genocida.

Al Jazeera je na Twitteru nedavno objavila slike 91-godišnje Ukrajinke Jevrejke koja je preživjela Holokaust kao dijete u Odesi, gdje su nacisti i njihovi ukrajinski saradnici ubili 250.000 Jevreja tokom Drugog svjetskog rata.

Danas ona opet traži utočište, ovaj put pred ruskom prijetnjom po njen život. Izraelska javnost gleda ovu invaziju i bez sumnje uviđa paralele između današnjih dešavanja i njihove historije.

Iako je možda pretjerno porediti Putina sa Hitlerom, nije pretjerano porediti Putinov okrutni napad na Ukrajinu, brutalni pokolj bespomoćnih civila i milione izbjeglica koje je kreirala, sa nevoljom koju su donijeli nacisti, posebno Jevrejima i drugim viktimiziranim manjiinama.

Bez sumnje, Putinov cilj nije da desetkuje vjerske manjine ili da istrijebi cijele populacije, već prije da potčini i pripoji teritoriju, dovodeći je pod rusku sferu utjecaja. Pa ipak, trenutna situacija u Ukrajini duboko pogađa Izraelce, koji vide u Ukrajincima odraz svojih djedova i baka koji su preživjeli Holokaust. Dok na TV-u gledaju slike dugih redova ukrajinskih izbjeglica kako idu cestom do poljske granice, noseći sve što imaju u nekoliko kofera, ne mogu a da ne vide Jevreje kako bježe pred nacističkom invazijom Francuske, Poljske, Nizozemske ili Mađarske kada su Jevreji zbijeni u geta i prevezeni vozovima do koncentracionih logora.

Dvije neosporne paralele

Izraelska javnost sve ovo pomno prati i možda neće oprostiti svojim liderima ako ne učine napor i ne ponude stvarnu podršku onima koji pate pod Putinovom pesnicom.

Za veći dio međunarodne zajednice, jedina očita paralela u ovom sukobu nije između Putinovih žrtava i Hitlera.

Paralela između invazije ruskog diktatora na susjednu državu kako bi ispunio svoje imperijalne planove, i izraelska 70-godišnja historija nametanja vlastite volje Palestincima i susjednim arapskim državama, također je jasna većem dijelu svijeta.

Uistinu, i Rusija i Izrael osvajaju i pripajaju teritoriju svojih susjeda, čime krše međunarodni zakon. I jedna i druga država se suočavaju sa istragama u vezi navodnih ratnih zločina na Međunarodnom kaznenom sudu. Obje ove nacije zahtijevaju da im se rivali i neprijatelji poklone, ili da se suoče sa poništenjem. Obje su kreirale velike vojne mašine da postignu ove ciljeve. I u oba slučaja, postaje jasno da nema te vojne moći koja može potčiniti ljude koji odbijaju da budu pokoreni ili izbrisani.

Za sada, Bennett izgleda uvjeren da je najbolji i najlogičniji put za njegovu državu da ostane u dobrim odnosima s Putinom, i da zažmiri pred patnjom ukrajinskog naroda, dok nastavlja sa pričom o „posredovanju“. Dugoročno, međutim, ostanak na ovom putu bi mogao ne samo okrenuti javnost protiv njega, već i podsjetiti globalnu zajednicu na sličnost odvratnih postupaka i ambicija njegove države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.