Za Kremlj, ratni zločini nisu greške, već taktika

Ruska agresija u Ukrajini ima za cilj destabilizirati državu i uništiti njen put ka demokratiji.

Čuvari u zatvoru u Donjecku, 11. decembra 2014. godine [Reuters/Maxim Shemetov]

Godine 2014. su Izolaciju, jedini savremeni umjetnički centar u ukrajinskom gradu Donjecku, zauzeli militanti koje podržava Moskva i pretvorili ga u tajni zatvorski centar. Memoari ukrajinskog novinara Stanislava Asejeva, koji je proveo gotovo tri godine u toj ustanovi, nedavno su objavljeni na engleskom jeziku i bolno ih je čitati. Opisuje mučenje, silovanje i razne degradirajuće postupke kojima su Ukrajinci podvrgavani.

“Potpisao bih bilo kakvo priznanje koje bi stavili pred mene. Želio sam samo da me upucaju – takva je bila dubina mog očaja“, piše Asejev. Eto, to se dešava kada Rusija okupira vašu državu: živopisni javni prostori koji slave život i kulturu postaju crne rupe bola i patnje u kojima vlada bezakonje.

Brutalan tretman

Za Kremlj, ratni zločini nisu greške, već taktika. On stiče i zadržava kontrolu nad regijom tako što zatvara glasne manjine i izlaže ih brutalnom tretmanu. To šalje poruku pasivnoj većini da ostanu tihi. Svako ko bi mogao pokrenuti uzbunu, obično aktivisti za ljudska prava, prisiljen je da ide u egzil ili je u protvoru. Pokušajte pronaći bilo kakvu organizaciju za ljudska prava u Kremljevim klijentskim oblastima kao što su Transnistrija, Južna Osetija ili Krim, koji nisu mete sistematskog progona – nećete ih naći.

Naša organizacija, Centar za civilne slobode, bila je prisiljena da zaustavi posmatrački rad u okupiranim teritorijama u ljeto 2014. godine jer je visoki rizik za naše posmatrače i njihove sagovornike bio preveliki. Prije nego što smo obustavili naše aktivnosti tamo, kolege su nas obavijestile da su separatisti, koji se nazivaju “osloboditeljima“, uglavnom likovi poput svog zapovjednika Igora Strelkova, koji je učestvovao u krvavom nasilju u Transnistriji i Čečeniji 1990-ih. Pa ipak, razgovarali smo s ljudima koji su mučeni, silovani, unakaženi i od kojih su iznuđena lažna priznanja u tamnicama samoproglašenih narodnih republika Donjeck i Lugansk.

Također smo nastavili pratiti tragične sudbine civila uhapšenih i zlostavljanih u ilegalnim pritvornim centrima. Ljudmila Hesejnova, zagovornica prava djece, osumnjičena za proukrajinske simpatije, već treću godinu je zatvorena u nehumanim uslovima. Natalija Statsenko, doktorica koja je u zatvoru od 2019. godine zbog optužbi za špijunažu, trpi takve akutne bolove u kičmi da su njeni roditelji zabrinuti da će uskoro umrijeti ako ne dobije liječnički tretman.

Politički zatvorenici

Ovo je samo nekoliko od, kako se procjenjuje, 300 političkih zatvorenika držanih u teritorijama koje kontroliraju separatisti, prema ukrajinskim ombudsmanu. Ljudi koji žive u sivim zonama poput ove nemaju pristup pravnim mehanizmima da se brane. Ukrajinska vlada je stava da čak ni Međunaroni komitet Crvenog križa nema pristup zatvorenicima koji kopne u zatvorima u Donbasu.

Razumljivo, svijet se sada fokusira na rusku vojsku, koja se gomila na ukrajinskoj granici, okruživši ovu državu s oko 140.000 vojnika. Ali, važno je prisjetiti se da je od 2014. godine čitav komad ukrajinske teritorije odsječen od ostatka države željeznom zavjesom i njime upravljaju posredničke grupe koje finansira režim Vladimira Putina.

Trenutna dešavanja na ukrajinskoj granici ne tiču se “geopolitike“ – riječ je ovdje o odbrani demokratije i zaustavljanju širenja autoritarnog modela. Ukrajina se našla na pročelju ove bitke i potrebna joj je pomoć. Ako sada ne zaustavimo Putina, on će uskoro naći novu metu, možda u srcu Evropske unije.

U Donbasu svjedočimo turobnim posljedicama ruske agresije: zdravstvene i socijalne usluge propadaju, djecu u školama uče propagandi, roditelji kopne u zatvorima i stalno stanje bezakonja mori civilnu populaciju. Moskvu nije briga za dobrobit bilo koga u ovim teritorijama, bez obzira na njihovu “odanost“. Jedina svrha agresije je da posije podjele bude distrakcija za ukrajinsku vladu i iscrpi joj resurse dok se eventualno ne vrati u sferu ruskog utjecaja.

Kijev je ovih dana nadrealno mjesto. Pretvaramo se da živimo normalnim životom. Ljudi idu na posao, u kupovinu, u kino ili teretanu, a onda uvečer dolaze kući, sjedaju za večeru i objašnjavaju djeci šta da rade ako ih zaspu ruske bombe sutra. Civilno društvo je, također, mobiliziralo i počelo širiti informacije o tome šta treba raditi u slučaju evakuacije ili gašenja interneta.

Ukrajini treba pomoć

Ukrajinci su izdržljivi, ali im je potrebna pomoć. Ako Rusija zaista izvrši invaziju, SAD i Evropska unija bi smjesta trebali uvesti sveobuhvatne ekonomske sankcije, ciljajući na ruski finansijski sektor, sposobnost posuđivanja te na trgovinu energijom i robom. Dijalog je važan, iako ga Kremlj vidi kao znak slabosti. Putin u konačnici razumije samo jezik sile, pa ukrajinski evropski partneri moraju pokazati svoju spremnost da se suprotstave vojnim prijetnjama i povećaju cijenu invazije.

Jedan od ciljeva vojnih prijetnji Kremlja je da destabilizira ukrajinsku Vladu. Zato je ključno pružiti podršku ukrajinskoj ekonomiji, koja je već mnogo pretrpjela zbog ruske prijetnje agresijom. Ukrajina treba pomoć i sa svojom reformskom agendom. Nakon što je Majdanska revolucija 2014. godine svrgnula kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča, ova država je krenula putem transformacije prema demokratskom režimu, zasnovanom na vladavini zakona. Putin je izvršio invaziju na Ukrajinu kako bi poremetio ove napore. Ne brine njega širenje NATO-a; on mrzi ideju da bude okružen ljudima koji su slobodni da biraju svoju budućnost i da pozivaju elite na odgovornost.

Zbog toga je, također, važno da ukrajinska Vlada i institucije koje vode ovu reformsku agendu dobiju adekvatnu pomoć i podršku. Funkcionalna demokratija u Ukrajini prijetnja je za Putinov režim, jer bi ukrajinski prosperitet i blagostanje inspirirali Ruse da isto traže za sebe. Zato su, kada je u decembru ugašena ruska grupa za ljudska prava Memorial, a mi upitali kako im možemo pomoći, oni odgovorili: “Budite uspješni.“

Sudubine Rusije i Ukrajine izgledaju isprepletene, ali se kreću različitom brzinom. Svijet ne bi trebao čekati da se Rusija demokratizira i napusti Ukrajinu u međuvremenu. Naša država je već na pravom putu i treba biti podržana u svojim nastojanjima da izgradi uspješnu i naprednu demokratiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada