Ukrajina mora istražiti navodne ratne zločine svojih snaga

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, navodi da su ukrajinske snage počinile ratne zločine nad ruskim vojnicima i ratnim zarobljenicima se gomilaju.

Ukrajina može i treba biti spremna da se pozabavi svojim zločinima, piše autor (AP)

Iako nisu ni blizu u ravni ruskih zločina, sve je više dokaza da su ukrajinske snage počinile ratne zločine za vrijeme ukrajinsko-ruskog rata. Ovi navodi, i dokazi koji ih potkrepljuju, neće nestati. Sada je bitno kako će Ukrajina odgovoriti na njih. I njeni saveznici imaju svoju ulogu u oblikovanju tog odgovora. Za razliku od Moskve, Kijev može procesuirati zločine koje su počinile ukrajinske snage na svojim sudovima.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, navodi da su ukrajinske snage počinile ratne zločine nad ruskim vojnicima i ratnim zarobljenicima se gomilaju. Kontroverzni izvještaj Amnesty Internationala tvrdi da ukrajinska vojna taktika dovodi civile u opasnost. Pojavili su se videosnimci koji ukazuju na to da su ukrajinske snage možda pogubile ruske vojnike koji su se predali u selu Makijevki. Još 2019, Međunarodni kazneni sud je odredio da su ukrajinske snage počinile moguće ratne zločine nad ruskim vojnicima na istoku Ukrajine.

Da se razumijemo: nijedan od ovih navoda ne povlači moralnu ili pravnu jednakost između postupaka ukrajinskih i ruskih snaga. Svi navodni zločini koje su počinili ukrajinski vojnici blijede u poređenju sa agresijom i barbarstvom koje su ruske snage pokazale u Ukrajini. Ali za sve zločine treba odgovarati, ne samo za one koje su počinili neprijatelji.

U odgovoru na videosnimke koji prikazuju potencijalne ratne zločine ukrajinskih snaga, Ukrajina je najavila da će ih istražiti. Međutim, vlasti su kazale da će otvoriti istragu posebno o ratnom zločinu „podmukle prevare“, implicirajući da su ruski vojnici koji se vide na tim snimcima ubijeni nakon što su obmanuli ukrajinske snage pretvarajući se da se predaju.

Najava istrage dobar je prvi korak. Ali Ukrajina mora izbjeći izvlačenje zaključaka prije sprovedene istrage. Važno je izbjeći suženo posmatranje i dozvoliti da nepristrasna istraga govori za sebe. Kako primjećuje bivši direktor Human Rights Watcha Kenneth Roth: „Istraga je potrebna … Jedan Rus je pucao u Ukrajince koji su ga uhvatili, koji se možda pretvarao, ali to ne opravdava pogubljenje drugih vojnika ako nisu predstavljali neposrednu prijetnju.“

Pokretanje nezavisnih istraga

Poštujući navode o ratnim zločinima koje su počinile ukrajinske snage, saveznici Kijeva imaju svoju ulogu u svemu tome. Umjesto da osude Ukrajinu, trebaju je ohrabriti da preuzme odgovornost i pokrene nezavisne istrage. Ovo ohrabrivanje može poprimiti različite oblike.

Prije svega, međunarodni partneri Kijeva trebaju jasno i nedvosmisleno izjaviti da se međunarodni krivični zakon i međunarodno humanitarno pravo primjenjuju na sve strane u sukobu, a ne samo na neke. To važi čak i za ovakve nesimetrične ratove poput onog u Ukrajini.

Nisu sve države to uradile. Velika Britanija, Francuska i Kanada, između ostalih, upadljivo šute o ovom pitanju. Mogli bi, međutim, razmotriti primjer američke ambasadorice za globalnu krivičnu pravdu Beth Van Schaack, čvrste zagovornice nastojanja da se utvrdi odgovornost u Ukrajini. Van Schaack je nedavno izjavila da se „zakoni ratovanja primjenjuju na sve strane jednako: i na agresorsku i na stranu koja se brani i to u jednakoj mjeri … Sve strane u sukobu moraju poštovati međunarodni zakon ili se suočiti s posljedicama.“

Zatim, države mogu ponuditi pomoć Ukrajini da ispita optužbe protiv svojih oružanih snaga. London, Ottawa, i Pariz bi mogli poslati svoje istražitelje da pomognu Ukrajini da ispita navode protiv svojih vojnika. To ne bi pomoglo samo u provođenju istraga, već bi moglo dati kredibilitet, podjelu obaveza i nepristrasnost bilo kakvoj istrazi. To bi moglo pomoći u ublažavanju pritiska na političke vlasti u Ukrajini da optužbe protiv vojske gurnu pod tepih.

Zatim, saveznici Ukrajine bi trebali podstaknuti Kijev da ratificira Rimski status Međunarodnog krivičnog suda. S obzirom na nivo aktivnosti ICC-a u Ukrajini, posmatračima se može oprostiti što nisu shvatili da ova država nije članica ICC-a. Višestruki su razlozi za ovo, ali nijedan dovoljno dobar da opravda izostanak iz sistema Rimskog statuta. Članstvo u ICC-u moglo bi pomoći da se ojačaju i unaprijede istinski domaći napori za utvrđivanje odgovornosti.

Pozabaviti se svojim zločinima

U konačnici, saveznici Ukrajine bi trebali jasno dati do znanja da je istraga navodnih zločina u interesu Kijeva. Ukrajina se dosljedno predstavlja kao država na čijoj je strani međunarodni zakon. Ako istraži i procesuira svoje navodne počinitelje, Ukrajina može dokazati to što tvrdi i pokazati da neće tolerisati kršenja međunarodnog zakona bez obzira ko ih počini.

Kako sada stvari stoje, Rusija je koristila navode o ukrajinskim ratnim zločinima da plasira prazna opravdanja za svoje zločine. Kada su ga suočili sa dokazima o ruskim ratnim zločinima, ruski ambasador u Velikoj Britaniji izbjegao je odgovor potegavši pitanje izvještaja Amnesty Internationala o navodnim ratnim zločinima protiv ruskih vojnika. Rusija je također planirala brojna namještena suđenja ukrajinskim ratnim zarobljenicima po izmišljenim optužbama. Ukrajina ne može zaustaviti ove cinične smicalice, ali može smanjiti njihov utjecaj na javno mnijenje tako što će nezavisno i nepristrasno istražiti navode protiv svojih vojnika.

Ukrajina može i treba biti spremna da se pozabavi svojim zločinima. Wayne Jordash, advokat za međunarodno krivično pravo koji podržava istrage ukrajinskih ratnih zločina, izjavio je da su ukrajinske pravne vlasti „veoma oprezne da pokušaju osigurati pravedno suđenje i da ne postoji kultura osvete. Vidim riješenost da se ljudi pozovu na odgovornost na način koji je vjerodostojan.“ Za Moskvu važi sasvim suprotno.

Ako ste na strani međunarodnog prava i pravde to znači da prihvatate da sve, a ne samo neke, žrtve zločina zaslužuju pravdu. Ukrajina ovo može dokazati. Uz pomoć saveznika bi trebala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera