Metode uništavanja BiH: Od genocida do priprema za novi genocid

Vodstvo Republike Srpske samo je jednom tijekom svog postojanja smoglo hrabrosti izreći da je devet dana jula srebreničke tragedije crna strana istorije srpskog naroda.

Politički čelnici Republike Srpske i Srbije tokom proslave 9. januara u Banja Luci, entitetskog praznika kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim ( Dejan Rakita/PIXSELL)

Mogao bi tkogod pomisliti kako je neprimjereno manji bosanskohercegovački entitet nazivati “genocidnom tvorevinom” jer, reći će, to vrijeđa osjećaje njegovih građana, no nisu građani nazvani genocidnima (premda je dio njih, aktivno i nikad kažnjeno, sudjelovao u provođenju genocida), nego entitet.

Vodstvo Republike Srpske samo je jednom tijekom svog postojanja smoglo hrabrosti izreći da je “devet dana jula srebreničke tragedije crna strana istorije srpskog naroda”. Učinio je to 22. juna 2004. ondašnji predsjednik Dragan Čavić obraćajući se svojim sugrađanima na Radio Televiziji RS povodom Izvještaja Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995., dodajući kako se “učesnici ovog zločina ne mogu opravdati nikome i ničim”.

No, cijena ovog obraćanja za njega nije bila mala, izgubio je izbore 2006., doživio poraz u SDS-u, smijenjen je s mjesta predsjednika stranke i izgubio političku moć.

Na kraju se, 2018. Čavić odrekao Izvještaja Komisije za Srebrenicu, kojeg su prethodno odbacile i Narodna skupština i Vlada RS.

Vidjevši kako je prošao Čavić, više nikome iz vodstva Republike Srpske nije bilo ni na kraj pameti izricati ikakvo žaljenje zbog počinjenih zločina, osuđivati počinitelje, moliti oprost niti obećavati kako će učiniti sve da se užasi rata više ne ponove. Baš nasuprot.

‘Srpski svet’

Dvadeset i šest godina nakon počinjenja genocida, “srpski svet” poziva na nova klanja. I upravo to je razlog zbog kojeg taj, takozvani, manji entitet valja precizno nazvati onim što u samoj svojoj srži i jest. Ako izgleda kao genocidna tvorevina, glasa se kao genocidna tvorevina i smrdi kao genocidna tvorevina, onda i jest genocidna tvorevina.

No, Republika Srpska nije genocidna tek u realizaciji, organiziranju i provođenju sustavnog mučenja i masakriranja Bošnjaka, ona je već prije toga, u samoj ideji, osmišljena kao instrument podjele BiH i pripojenja dijela teritorija Republici Srbiji. Pa, nije li upravo njeno političko vodstvo 12. maja 1992. usvojilo Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, koje je ustanovio Radovan Karadžić, a koja će postati temeljem za izvršenje genocida? To što je Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. Republika Srpska legalizirana u svrhu okončanja ratnih sukoba, ne mijenja njen osnovni karakter.

Cijeli vojni i politički vrh ovog entiteta pravomoćno je osuđen za genocid, od Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radislava Krstića, Drage Nikolića, Zdravka Tolimira, Ljubiše Beare, Milorada Trbića, Radomira Vukovića i Vujadina Popovića pa sve do manje proslavljenih članova istog kulturno-umjetničkog društva čije današnje članstvo voli, u trenutcima opuštanja, izvikivati “Nož, žica, Srebrenica” pozivajući na oživljavanje stare tradicije novim klanjima.

Genocidna je ova tvorevina zato što je, svim raspoloživim sredstvima, pokušala izbrisati postojanje Bošnjaka. A “sva raspoloživa sredstva” obuhvaćala su masovna strijeljanja (poput onoga u Petkovcima), ubijanje djece i staraca, silovanje žena i muškaraca, žive lomače na Bikavcu i u Višegradu, opsadu Sarajeva, rušenje 534 džamije, strijeljanje logoraša na Vlašiću, 8.372 žrtve ubijene u Srebrenici i nebrojene u Prijedoru, Bijeljini, Zvorniku, Foči, Bratuncu…

Pa zašto se onda “srpski svet” danas izmotava negiranjem kad je njegov “heroj” Ratko Mladić nedvosmislenom jasnoćom, ovjekovječenom na video snimci, objasnio: “To je, ljudi, genocid!”, a isto 2007. ponovio i tadašnji premijer RS, Milorad Dodik govoreći: “Ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici”?

Sve je pogrešno već od samog naziva

I sve je tu pogrešno već od samog nezgrapnog naziva Republika Srpska, kao da republika može biti etnička pa onda još i jednoetnička, a ne građanska. Ta bolesna ideja prvi se put javila 1992. u kolektivnim mokrim snovima Karadžića i Mladića, njihovog mentora i mecene Slobodana Miloševića i nekoliko tisuća ostrašćenih krvoloka spremnih za provođenje ideje u djelo.

U trideset godina svog postojanja, od 1992. do današnjeg dana, niti jednog jedinog trenutka Republika Srpska nije bila ništa drugo doli projekt kontinuiranog pokušaja uništenja Bosne i Hercegovine, u ono vrijeme socijalističke republike, a danas cjelovite i suverene države.

Metode su se tijekom godina ciklički ponavljale, u širokom rasponu od uvjeravanja, prijetnji, zastrašivanja, obmanjivanja, vojne agresije, ratnih zločina, genocida, pa onda opet ismijavanja, omalovažavanja, besramnog laganja i priprema za novu agresiju i novi genocid. I sve tako vjerujući da će u jednom trenutku povijesti svi ti napori dovesti do “konačnog rješenja” eliminacije Bošnjaka koji su se, riječima Save Kneževića iz 1993., “rasrbili. I iako su nekada bili Srbi, više nisu dostojni da se zovu ovim imenom… Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo… Oni su nekakva niža kategorija” (Nedostaje još samo da spomene sapun i parfem?).

Taj je cilj formuliran kao rješenje “muslimanskog problema” radi homogenizacije europskih desničara islamofobijom te nesmetanog ostvarenja najzloćudnije od svih zloćudnih balkanskih ideja, “velike Srbije” osuvremenjene novim imenom “srpskog sveta” i neznatnom modifikacijom sadržaja. Taj “svet” neće imati mira, niti dopustiti susjednim državama da ga imaju, dogod se ne realizira. Postavljen kao sveti cilj koji opravdava sva sredstva, regrutira stalno nove pristaše othranjene snagom mitologije te faslifikatima povijesti i vjere.

I mnogo je toga ovdje potpuno nerazumno i nelogično, poput istovremenog negiranja genocida i prijetnji da će se taj isti genocid, koji se “nije dogodio”, ponoviti. Ali razum ionako nikad nije imao šanse protiv bezumne strasti. Tako su politički vođe Republike Srpske još jednom proslavili utemeljenje genocidne tvorevine kao da tu ima ičega što bi se moglo slaviti, svakom svojom riječju dodatno vrijeđajući i uznemirujući iscrpljeno susjedstvo i vlastite građane.

No, sve je to očekivano i već mnogo puta viđeno, dugo već Milorad Dodik priprema teren. Godinama malo po malo pomiče prag tolerancije, sve gledajući hoće li ga tko zaustaviti. Ovakav mimohod službenih policijskih postrojbi uz pjevanje “Srba ima kao lista, nema više komunista. Za krst, za krst, Nemanjića, za slavu, za slavu, Obilića”, još samo prije koju godinu ne bi bio zamisliv.

Jesu li državne institucije Bosne i Hercegovine još davno trebale reagirati na ova uporno ponavljajuća i provocirajuća protuustavna i protuzakonita postupanja?

Ponekad djeluje kao da je Dodik i sam zatečen mlakom ili nikakvom reakcijom.

Moguće da mu namjera nije bila dovesti situaciju do točke usijanja, nego učvrstiti vlastitu političku poziciju radi osiguranja pobjede na oktobarskim izborima. Možda je u to ukalkulirao i kakvu manju packu SIPA-e, koja bi dobro došla u promotivne svrhe budući da stradalnici za “našu stvar” uvijek mogu računati na koji bonus glas. Ali institucije su ostale uspavane i nijeme, a on u nevjerici nastavio očekujući da će ga zaustaviti.

Bosna na rubu novog rata

No, sad je pitanje ima li više mogućnosti za povratak na staro. Ne samo da bi time izgubio kredibilitet među ljubiteljima srpske mitomanije, koje je do te mjere opasno uspalio da nije sigurno može li ih više uopće kontrolirati, već bi bio u situaciji da na teži način mora osigurati pobjedu izbornim prevarama, krađom ili kupovinom glasova. A to zahtijeva velik napor s krajnje neizvjesnim ishodom.

Druga je mogućnost da, kršenjem zabrane Ustavnog suda iz 2018., namjerno pokušava isprovocirati vlastito hapšenje, koje bi ujedno moglo biti neposredan povod novom ratnom sukobu. No, opasna je to igra i pitanje je li joj dorastao. Ovaj scenarij pretpostavlja da računa na ozbiljnu pomoć saveznika, od Srbije do Rusije.

Na kraju krajeva, moguće da je riječ o skretanju pažnje javnosti s vlastitih koruptivnih i kriminalnih afera budući da je i ranije, primjerice 2009., kad bi pravosudni organi otvorili istragu, fokus prebacio na referendum o otcjepljenju. Sve je moguće, ali nije jednako vjerojatno.

Da nam je netko 95-te rekao kako će za dvadeset i šest godina Bosna opet biti na rubu novog rata, rekli bismo mu nek’ ne budali, da je i ovaj rat kojeg smo netom proživjeli previše za jedan kratkotrajan ljudski život i da se to sigurno neće dogoditi. A vidi nas sad. Kako smo dopustili da prijetnja postane tako moguća?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera