Đoković nije žrtva pravila australske Vlade
To kroz šta je Đoković prošao nije ni djelić patnje koju su osjetili tražitelji azila koji pokušavaju doći do Australije.
Sav metež oko tog hoće li Novaku Đokoviću biti dozvoljeno da se takmiči na Australian Openu suprotstavio je srbijansku tenisku zvijezdu i skeptika prema vakcinama Vladi Australije. Ali Đoković nije žrtva, a Vlada nije heroj.
Fokus i buka koja okružuje bitku Đokovića protiv australske Vlade su distrakcija od nevolje hiljada tražitelja azila kojima je odbijen ulazak u Australiju i koji su nagomilani u otočne zatvorske kampove koje vode privatne zaštitarske firme. Kada je u pitanju Australija i migracija, trebali bismo se fokusirati na njihovu nevolju, a ne na onu bogatih i privilegovanih sportskih zvijezda.
Zloglasni otoci
Tokom protekle decenije, Australija je entuzijastično provodila pristup nulte tolerancije prema tražiteljima azila koji pokušavaju doći do njenih obala. Ukratko, Australija hvata nedokumentovane ljude koji uđu u državu kao i one koji pokušavaju ući brodom. Potom ih prebacuje u privatne procesne centre u trećim državama, od kojih su najzloglasniji otoci Nauru i Manus, Papua Nova Gvineja, s kojima Australija ima sporazume.
Kada se jednom nađu u pritvoru, tražitelji azila imaju tri opcije: vratiti se u svoju državu porijekla (bez obzira na nevolje s kojima se pritom mogu suočiti); pronaći treću državu koja će ih prihvatiti; ili ostati u kampovima u nadi da će njihov zahtjev obraditi Australija. Ukoliko zatvoreni tražitelji azila odaberu ostanak, u ovim centrima mogu biti zatvoreni neodređen period. Kako vlada priznaje: „Nema ograničenja u zakonu ili politici kada je u pitanju dužina vremena tokom kojeg osoba može biti zatvorena.“
Ništa od ovog Australiji ne štedi novac. Troškovi za pritvorne objekte na otocima iznose milijarde dolara godišnje, a prosječni trošak za držanje tražitelja azila u jednom od otočnih objekata košta Australiju blizu duplo u odnosu na zatvorenika na obali.
Uslovi u kampovima mogu biti smrtonosni. Uzmite u obzir priču Reze Baratija, koji je dospio u Australiju 2013. Dolazak na australsko tlo ovog 23-godišnjeg iranskog Kurda uslijedio je nekoliko dana nakon usvajanja Regionalnog sporazuma o preseljavanju između Australije i Papue Nove Gvineje, koji dozvoljava autralskim vlastima da prebace tražitelje azila poput njega iz Australije na otok Manus. Svega šest mjeseci nakon prebacivanja, ubili su ga čuvari tokom pobune.
Nasilje čuvara
Reza Barati nije bio „ništa više od običnog mladića sa snovima koje svaki mladić iz svake kulture ima za svoju budućnost“. Ali ubili su ga privatni čuvari koje je unajmila Australija da kontrolišu zatvorenike. Svjedoci su tvrdili da je najmanje 13 čuvara nogama udaralo Baratija u glavu. Jedan je ispustio veliki kamen na Baratijevu glavu dok je on ležao na podu.
Dvojica privatnih čuvara iz Papue Nove Gvineje su osuđena za Baratijevo ubistvo; čuvari iz Australije i drugih država nikada nisu procesuirani zbog svoje umiješanosti.
Nisu sva kršenja prava u pritvornim centrima na otocima tako očita kao Baratijeva smrt, ali nisu ništa manje razorna. U 2017. je Nai Jit Lam, UNHCR-ov zamjenik regionalnog predstavnika u Canberri, posjetio otok Manus i ono što je tamo vidio nazvao je „humanitarnom krizom koju je stvorio čovjek i koja se mogla spriječiti“ i „ozbiljnom optužbom politike namijenjene da izbjegne međunarodne obaveze Australije“. Prema riječima bivšeg menadžera pritvornog centra za migrante: „U Australiji, ova ustanova ne bi mogla poslužiti ni kao štenara. Vlasnici bi bili zatvoreni.“
Na Manusu i Nauruu, zatvorena djeca crtaju autoportrete sebe u kavezima, dok im se suze slijevaju niz obraze. Neke izbjeglice ostaju godinama, u kampu koji više liči na zatvor Guantanamo na otvorenom nego centar za procesiranje migranata. Grupe za ljudska prava su opisale „epidemiju nanošenja štete sebi“ na otoku, kao i institucionalni neuspjeh da se spriječe nasilni napadi na tražitelje azila od strane lokalne populacije.
Djeca na otoku suočavaju se sa brojnim problemima s mentalnim zdravljem, dok se australska vlada bori na sudu da im uskrati medicinsku njegu. Iz razloga što se ovi problemi dešavaju u privatnim ustanovama, teško je pozvati nekoga na odgovornost; pravda za kršenja migrantskih i ljudskih prava je učinjena udaljenijom, baš kao što australska vlada i želi da bude.
Na nivou međunarodnih zločina
Mnogi međunarodni advokati vjeruju da su uslovi u australskim pritvornim centrima na otocima na nivou međunarodnih zločina.
U 2017. je tužitelju Međunarodnog krivičnog suda (ICC) dostavljeno saopštenje u kojem se tvrdi da su zlodjela počinjena protiv tražitelja azila od strane Australije i korporativnih privatnih kompanija s kojima ima potpisane ugovore u pritvornim ustanovama na otocima – uključujući zatvaranje, mučenje, deportaciju i progon – na nivou zločina protiv čovječnosti.
U 2020. je tužitelj ICC-a odgovorio da iako ova kršenja prava nisu zadovoljila prag ozbiljnosti koji propisuje sud i sud ne može nastaviti sa istragom, australski režim pritvornih centara na otocima predstavlja „okrutan, nehuman ili degradirajući tretman“ i druge moguće zločine protiv čovječnosti.
Zahvaljujući radu advokata, u 2017, Australiji je naređeno da plati odštetu tražiteljima azila držanim u njenim pritvornim centrima na otocima. Ova odluka je došla kao odgovor na grupnu tužbu 1905 tražitelja azila na otoku Manusu koji su naveli nemar i ilegalno zatvaranje od strane Australije. Daljnje grupne tužbe su u toku na australskim sudovima.
Đoković može otići, migranti ne
Đoković je možda prekršio autralska pravila o prelasku granice zbog legitimnih mjera kontrole COVID-19, ali to kroz šta je on prošao nije ni djelić patnje koju su osjetili tražitelji azila koji pokušavaju doći do Australije. Ironija je u tome da je Đoković držan u hotelu u Melbourneu u kojem su neki tražitelji azila proveli godine, u uslovima koje je njegova majka opisala kao zatvorske. Đoković može otići; ovi migranti ne mogu.
Ljudi u pokretu širom svijeta suočavaju se sa užasnim uslovima kao direktnim rezultatom politika država koje ih vide kao zlo koje treba kontrolisati preko privatnih zaštitarskih kompanija, i neugodnost koju treba premjestiti u kampove na otocima sa užasnim uslovima.
Australski migrantski pritvorni cntri su utjelovljenja ovog nasilnog, diskriminatorskog i ilegalnog pristupa.
Više tražitelja azila vjerovatno pati i umre zbog ovih drakonskih politika nego zbog bilo kakve inherentne opasnosti same migracije.
Ovi ljudi su stvarne žrtve australske Vlade. Oni zaslužuju našu pažnju i suosjećanje, a ne đokovići ovog svijeta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.