Zašto na ‘mapi’ Evropske unije više nema Zapadnog Balkana

Neke zemlje članice, poput Njemačke, Mađarske, Grčke, Rumunije i Bugarske, smatraju da ključeve regionalne sigurnosti i dinamike procesa integracija drži Srbija.

Ni ovoga puta Zapadni Balkan se nije našao među najvažnijim godišnjim prioritetima evropskih institucija, piše autor (Arhiva)

Teatralni govor o stanju Evropske unije koji je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen održala prošle srijede na plenumu Evropskog parlamenta drugo je njeno obraćanje ove vrste od kraja novembra 2019. godine, kada je izabrana na ovu visoku poziciju. Ni ovoga puta Zapadni Balkan se nije našao među najvažnijim godišnjim prioritetima evropskih institucija.

Ništa neobično. Od kako je ovakav format obraćanja evropskim parlamentarcima uveden u praksu 2010. godine, politika proširenja i Zapadni Balkan su oduvijek bili identificirani kao jedno od važnijih tematskih područja u godišnjim planovima EK-a i EP-a. U praktičnom djelovanju, međutim, proširenje kao jedna od strateških politika Unije nije bila ni među prvih pet-šest preokupacija evropskih institucija u posljednjih deset godina.

Izazovi od kojih možda ovisi budućnost Unije

Imajući u vidu koncentraciju i kompleksnost trenutnih unutarevropskih i globalnih problema, nije teško razumjeti da su aktuelna pandemija korona virusa i njene ekonomske, zdravstvene i socijalne posljedice; neuspjeh evropske geopolitike; planovi o stvaranju struktura zajedničke odbrane; klimatske katastrofe; migracije; terorizam; pitanje globalnog liderstva nakon neoliberalnog debakla u Afganistanu; sve dublji jaz između pojedinih članica Unije; odlazak sa političke pozornice njemačke kancelarke Angele Merkel, kao autoritativne moderatorke evropskih politika… krupni izazovi od kojih ovisi ne samo kredibilitet, već možda i budućnost Unije.

Ali, ako je u svom prvom govoru o stanju Unije prije godinu dana doista iskreno mislila da će “budućnost EU-a biti onakva kakvom je stvorimo, a Evropa onakva kakvu želimo“, logičnim se onda čini pitanje zašto u srednjoročnim vizijama o EU i Evropi nema istinski integralističkog pristupa prema Zapadnom Balkanu, koji je de facto geografski, historijski, kulturološki i na svaki drugi način neodvojivi dio civilizacijskog prostora o kojem Von der Leyen govori.

Zajednički zaključak brojnih posmatrača, analitičara, bivših i sadašnjih sudionika u stvaranju evropskih politika je da se Unija nalazi na historijski pogrešnom putu. O tome je u srijedu govorio i neočekivano veliki broj evropskih zastupnika, ukazujući na robovanje starim paradigmama, na manjak liderske hrabrosti i na sve veću unutarnju neslogu o svim globalnim pitanjima – od ekologije i “zelenog plana“, fenomenologije migracija i stvaranja evropskih snaga zajedničke odbrane, do politike proširenja.

‘Individualni’ ili ‘kolektivni’ put ka Briselu

Deklarativno, dakle, Unija jeste opredijeljena za proširenje jer, kako je nedavno na Bladu rekao i sam predsjednik EP-a David Sassoli, “bez zemalja Zapadnog Balkana nema ni mirne, stabilne, demokratske i prosperitetne Evrope“. Problem nastaje u realizaciji takvih opredjeljenja, jer sve zemlje članice, pa čak ni evropska “lokomotiva” (Njemačka i Francuska) nemaju uvijek usaglašene stavove o prijemu novih članica. Najveće okršaje među članicama izaziva ipak dilema oko “individualnog“ ili “kolektivnog“ puta ka Briselu, a zbrku izaziva i rasprava o rokovima potencijalnih proširenja, ključnim uslovima i favoritima za prijem u Uniju.

Neke zemlje članice, poput Njemačke, Mađarske, Grčke, Rumunije i Bugarske, smatraju da ključeve regionalne sigurnosti i dinamike procesa integracija drži Srbija. Kao argumenti se navode njen geostrateški položaj, dužina i važnost njene sjeverozapadne granice s Unijom. Francuska, Hrvatska, Slovenija, Austrija, Belgija i većina baltičkih zemalja prednost daju izvornim kriterijima o proširenju iz 1993. godine, po kojima je pristupanje Uniji reverzibilan proces, u kojem se i dobri i loši koraci moraju precizno mjeriti i pravedno valorizirati. Ako toga nema, krivda ne bi smjela biti samo na strani zemalja koje pretendiraju, već i na zemljama članicama i njihovim zajedničkim institucijama koje procesom upravljaju.

Prema slovu aktuelne evropske strategije o proširenju poštena i stroga uvjetovanost u svim fazama pregovora sa zemljama kandidatkinjama nema alternativu, a svaka zemlja kandidat ili potencijalni kandidat mora biti posmatrana pojedinačno, ne u krdu. Po principu uvjetovanosti, po činjenici da je Crna Gora već članica NATO-a, ali i po tome što je od ukupno 33 pregovaračka poglavlja sredinom prošle godine otvorila i posljednje (Osmo poglavlje o tržišnom natjecanju), Crna Gora je daleko ispred Srbije i većine zemalja Balkana, a slijede je Albanija i Sjeverna Makedonija.

Odobrene milijarde eura, ali novac nije sve

Za razliku od “simpatizera“ Crne Gore – Vijeće, Komisija i Parlament nisu zadovoljni dostignutim nivoom parlamentarne demokratije u toj zemlji, slobodom medija, transparentnošću u radu državnih institucija, efektima u borbi protiv korupcije, niti vladavinom prava, iako je u pravosuđe samo u zadnjih pet godina uloženo više od 70 miliona eura. Generalno pozitivnu sliku kvari i sve očiglednija institucionalno-politička, etnička i crkvena kriza, koja bi, nastavi li se u žešćem obliku, mogla privremeno blokirati integracioni proces u ovoj zemlji, a krivicu bi morale preuzeti i institucije Unije, zbog vlastite šutnje i oportunizma.

U posljednjem govoru predsjednice Evropske komisije o stanju Unije o Zapadnom Balkanu je izgovoreno tek nekoliko motivirajućih rečenica, u čijem fokusu su bili mladi, “koji vjeruju u budućnost Unije“. Kao i u prvom govoru ovog formata iz septembra prošle godine, Von der Leyen je i ovoga puta apostrofirala da je “ulaganje u budućnost Zapadnog Balkana ulaganje u budućnost Unije“.

Najavljujući novi paket finansijske pomoći balkanskim zemljama od 14,2 milijardi eura do 2027. godine (koji je istog dana Evropski parlament odobrio), predsjednica EK-a je potvrdila da će 28. i 29. ovog mjeseca posjetiti zemlje regije, kako bi i na ovaj način pokazala privrženost Unije politici proširenja.

Ima li razloga za strah od novog Afaganistana

Zastupnici u Evropskom parlamentu, međutim, smatraju da se demokratija, ljudska prava i vladavina zakona ne mogu kupiti novcem. Nužne su reforme, a u Uniji bi se napokon moralo znati, smatra njemački zastupnik Jorg Meuthen, da nije moguće uvijek imati “i ovce i novce”, već se mora znati šta je od toga važnije i kako se do cilja dolazi. Tokom žustre parlamentarne rasprave, od Komisije i Vijeća je zatraženo da do kraja svojih mandata, konačno, “sa obećanja pređu na rezultate“.

Predsjednik Evropskog parlamenta Sassoli je uvjerenja da je došao posljednji trenutak za suvislu evropsku politiku proširenja, “jer ostali veliki igrači ne spavaju… Ako Unija i dalje bude oklijevala, morat će biti spremna snositi posljedice turskog, kineskog, ruskog i ko zna čijih još geopolitičkih planova na Balkanu“. U slučaju takvog scenarija zajednička odbrambena politika o kojoj se govori od daleke 1953. godine postala bi zauvijek samo iluzija, granice Unije bi postale nesigurnije nego ikada, a evropska geopolitika bi bila srozana gore nego u Afganistanu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U fokusu ovogodišnjeg Bledskog strateškog foruma, koji se održava u srijedu i četvrtak bit će budućnost Evrope i njena otpornost na izazove.

Published On 01 Sep 2021
Više iz rubrike Piše
POPULARNO