Kada sam se probudio, talibani su hodali mojim gradom

Prvo sam vijest čuo od sestre. Njeno lice bilo je blijedo i zabrinuto, dok je utrčavala u moju sobu da mi kaže da su talibani ušli u Kabul. Nakon 20 godina duge borbe da preuzmu afganistanski glavni grad, talibani su ga zauzeli za nekoliko sati,15. augusta.

Tog popodneva odlučio da prošetati okolo, da vidim reakciju svojih sugrađana, ali sam zatekao prazne ulice. Prodavnice i tržnice bile su zatvorene. Jedva sam vidio poneku ženu, koje bi u ovo doba dana normalno hodale ulicom, kupujući ili obavljajući svoju dnevnu rutinu. Prizor pustih ulica bio je depresivan.

Shvatio sam da djevojke i žene više neće moći hodati ulicama nakarminane, sa slatkim mirisima i visokim potpeticama. Njihov smijeh možda više neće odjekivati šoping centrima, marketima ili salonima ljepote.

Moje misli prekinuo je snažan zvuk borbenog lovca na nebu. Mogao sam čuti pucnjavu u daljini, ali na ulicama nisam nikakve borbe. Bilo je to mirno preuzimanje, bez krvi.

Teško je s nadom gledati u budućnost

Hodao sam prema Pul-e-Surkhu, populatnoj zoni s luksuznim kafanama i restoranima, gdje hiljade mladih Afganistanada običava jesti, uključujući parove. To me podsjetilo na ljubav i prvi susret koji sam imao u jednoj od tih kafana. Njen slatki osmijeh i vatrene oči prošli su mi kroz glavu.

U trećem distriktu vidio sam gomilu ljudi. Iz znatiželje sam prišao i primijetio da neki mladi ljudi prave selfije s talibanskim borcima, koji su okupirali policijsku stanicu. Obučeni u šalvare, s dugim kosama i automatskim puškama, talibani su veselo pozirali za fotografiranje.

Vijest o talibanskom preuzimanju Kabula dominirala je u novinskim naslovima širom globusa. Zasuli su me poruke i telefonski pozivi, od Kine do Indije, od Kambodže do Šri Lanke, od Bangladeša do Izraela, od Kenije do Egipta i od Ruande do Zambije. Prijatelji iz različitih etničkih i vjerskih grupa pokazali su zabrinutost i molili se za moju sigurnost, što mi je dalo neku utjehu u ovom teškom trenutku.

Ostati miran i s nadom gledati u budućnost bilo je teško. Strah i tjeskoba u očima građana Kabula bili su opipljivi. Djevojke i žene bile su posebno prestravljene, jer se mnoge još sjećaju drakonskih pravila koja je nametnuo prethodni talibanski režim. Devedesetih godina afganistanskim djevojkama i ženama nije bilo dopušteno ići u školu ili na fakultet, izlaziti iz svojih domova bez muških pratioca, ići u kozmetičke salone ili raditi u javnim prostorima s muškarcima.

Tokom prethodnih dana primao sam poruke ženskih rođaka i studenata, uplašenih zbog vijesti o dolasku talibana. Strah i razočaranje bili su očiti u tim porukama. Pokušao sam ih smiriti, ali bilo je teško.

Ljudi su to zvali ‘tranzicijom vlasti’

Bio sam posebno zabrinut svog svoje djevojke, što je za talibane tabu riječ. Pisao sam joj da mi Kabul ne znači ništa ako tu nema nje. Zamišljao sam da je disati u istom gradu zajedno s njom jedini razlog za mene da ostanem. Ona je odgovorila da je strašno uplašena. Pokušao sam je smiriti i poželio sam biti uz nju.

Prijateljstvo sa osobama suprotnog spola je teško u tradicionalnom afganistanskom društvu, pa smo svoju ljubav morali skrivati od članova porodice, prijatelja i komšija. Uz prisutnost talibana u Kabulu, prijateljstvo sa suprotnim spolom vjerovatno će postati nemoguće, pa čak i kažnjivo bičevanjem.

Ona i ja vjerovatno više nećemo moći popiti kafu i podijeliti romantiku sjedeći u kafani u Pul-e-Surkhu jedno nasuprot drugog.

I dok sam hodao ulicama, čuo sam muziku u izvođenju šiitske vjerske grupe. Ljudi su nosili religiozne stravi, u sklopu Ashure, kojom žale smrt Imama Husseina, unuka Poslanika Muhameda.

Zadubljen u tegobne misli, navečer sam se vratio kući. Odlučio sam provjeriti šta ljudi govore na društvenim mrežama. Prelistavao sam Facebook i Twitter kako bih vidio reakciju javnosti. Nisam primijetio ništa osim straha i žalosti. Ljudi su bili iznenađeni dolaskom teško naoružanih talibanskih boraca u Kabul.

Ljudi su to zvali “tranzicijom vlasti“, govoreći da su predsjednik Ashraf Ghani i neki od njegovih bliskih saradnika napustili Kabul, čak iako prije toga nije formalno podnio ostavku. Neki su krivili SAD za napuštanje zemlje i haos. Pregledao sam tvit Ghanijevog prvog zamjenika Amrullaha Saleha, u kojem piše: “Nikada, nikada i ni u kojim okolnostima neću se pokloniti talibanskim teroristima. Nikada neću izdati dušu i naslijeđe svog heroja Ahmada Shaha Masouda, komandanta, legende i vodiča. Neću razočarati milione koji su me slušali. Nikada neću biti pod istim krovom s talibanima. NIKADA.“

Cenzura je počela ulaskom talibana

Kasno navečer talibanski glasnogovornik Zabihullah Mujahid dao je kratak intervju afganistanskim medijima, govoreći da talibani neće povrijediti civile ili vojno osoblje. Uvjeravao je posmatrače da će grupa održati sigurnost u zemlji.

Ali, primijetio sam da su lokalne televizije cenzurirale svoje programe i nisu prenosile neke od svojih uobičajenih inostranih emisija. Također sam ranije primijetio da su neke radnje uklanjale slike djevojaka bez marama. Ukratko, cenzura je počela čim su talibani ušli u Kabul.

Sljedećeg dana ponovo sam izašao i zatekao nešto prometnije ulice. Brojne radnje bile su otvorene, a gradski saobraćaj je ponovo bio u funkciji.

Pred ručak otišao sam u restoran s prijateljem u Gula-i-Dawakhanu, oko 15 minuta hoda od Pul-e-Surkha. Tamo sam vidio malu grupu naoružanih talibanskih boraca, koji su također jeli. Ljudi su buljili u njih.

Dok sam ručao, primio sam poruku od svoje ljubavi, koja mi je rekla da će otputovati u Indiju i predati zahtjev za azil u drugoj zemlji. Čitajući to, osjećao sam kao da se svijet oko mene počinje okretati. “Ti si bila jedini razlog mog ostanka u Kabulu“, odgovorio sam i dodao, “Jučer nisam bio uplašen zbog dolaska talibana u Kabul koliko sam sada uplašen zbog tvog odsustva i svoje usamljenosti.“

Nnaša nacionalna zastava je naš identitet

Znao sam da će mi mnogo nedostajati, ali sam želio da ode iz ovog grada zbog svoje sigurnosti. Hiljade ljudi poput nje traže da napuste državu, a veliki broj parova i porodica bit će rastrgan.

Danas, 19. augusta, proslavili smo Dan nezavisnosti Afganistana. Brojni stanovnici Kabula, muškarci i žene, obilježili su ga protestima. Skandirajući “Živio Afganistan, naša nacionalna zastava je naš identitet!“, demonstranti su mahali afganistanskom trobojkom, a ne talibanskom bijelom zastavom.

To govori o tome da Afganistanci podržavaju sistem republike i nastoje sačuvati napredak koji su načinili i za koji su u protekla dva desetljeća platili visoku cijenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.