O pitanju ‘moralne ekvivalencije’

Ranije ovog mjeseca se zastupnica Ilhan Omar, jedna od tri muslimanska člana američkog Zatupničkog doma i članica progresivnog „odreda“, ponovo našla u žiži političke pažnje nakon što je državnom sekretaru Antonyju Blinkenu postavila fer i jednostavno pitanje o upornom američkom protivljenju istragama Međunarodnog krivičnog suda (ICC) navodnih ratnih zločina u Izraelu i Afganistanu.

Na virtualnom saslušanju 7. juna, ona je kazala „Vidjeli smo nezamisliva zvjerstva koja su počinili SAD, Hamas, Izrael, Afganistan i talibani“ i pitala je Blinkena gdje će žrtve ovih zločina tražiti pravdu, ako ne na ICC-ju.

Iako je ona samo iznijela činjenicu – zvjerstva koja su počinili ne samo Hamas i talibani, već i SAD i Izrael su dobro dokumentirana – njeni su komentari razbijesnili mnoge od njenih kolega u Kongresu.

Optužena je da je „antisemit“ i „protiv Amerike“ – neosnovane optužbe s kojima se u više navrata suočava od početka svog mandata u Kongresu jer se zauzima za Palestince i kritikuje američke vanjskopolitičke strategije. Štaviše, osudili su je jer je navodno „izjednačila SAD i Izrael sa Hamasom i talibanima“.

Iako su ovi napadi, kao i mnogi prije njih, prvenstveno imali za cilj da ućutkaju Omar i njene kritike upućene Izraelu i SAD-u, imali su i još jednu svrhu: spriječiti ljude, uključujući zastupnike u Kongresu, da dovode u pitanje duboko ukorijenjeno uvjerenje da je svo državno nasilje inherentno legitimno, dok je nasilje koje počine nedržavni akteri inherentno kriminalno ili terorističko.

Ovo uvjerenje osigurava da nasilje od strane države ostaje kategorički neuporedivo sa drugim oblicima nasilja, i najvažnije, dalje od moralnog prijekora.

Javno priznavši da su ne samo Hamas i talibani, već i SAD i Izrael počinili „nezamisliva zvjerstva“, Omar je kreirala priliku da legitimnost državnog nasilja bude dovedena u pitanje, i stoga se našla na meti napada političara koji su fokusirani na zadržavanje statusa quo.

Najnovija kontroverza koja okružuje Omarinu izjavu nije prvi put da je argument „lažne moralne ekvivalencije“ iskorišten od strane državnih aktera da se izbjegne odgovornost. Godinama su političari iz SAD-a, Izraela i šire pokušavali da zaštite sebe i svoje države od ispitivanja tvrdnjama da se nasilje državnih aktera nikada ne bi trebalo porediti sa nasiljem „terorističkih grupa“.

Ali šta zapravo čini državno nasilje moralnijim ili legitimnijim od nasilja nedržavnih aktera osim tvrdnje moćnika da je ovo činjenica? U svjetlu upornih tvrdnji da ne može postojati moralna ekvivalencija između državnih postupaka i terorističkih činova, važno je pitati šta je moralna ekvivalencija tačno i šta bi činilo ova dva tipa nasilja moralno ekvivalentnim.

Da bismo odredili može li postojati moralna ekvivalencija između ove dvije stvari, prvo treba odrediti da li se ove dvije stvari mogu uistinu empirijski porediti koristeći set varijabli koji je primjenjiv na obje.

Kada je u pitanju državno i nedržavno nasilje, možemo identifikovati specifične tačke poređenja u odnosu na koje se oba oblika nasilja mogu odvagati. Možemo, naprimjer, koristiti sljedeće kriterije da odredimo može li nasilje koje čine države biti legitimno poređeno sa nasiljem nedržavnih aktera:

1. Meta nasilja
2. Rezon za nasilje
3. Broj civilnih žrtava

Kada se porede koristeći ove kriterije – a ima i mnogo drugih koji mogu biti iskorišteni za istu svrhu – postaje veoma teško zastupati stav da se ne mogu porediti ili da ne postoji moralna ekvivalencija između nasilnih postupaka državnih aktera kao što su Izrael i SAD, i nedržavnih tijela kao što su Hamas i talibani.

Pa ipak, državni akteri uporno odbijaju ukazati na specifične kriterije za poređenje kada tvrde da kategorički ne može postojati „moralna ekvivalencija“ između njihovih postupaka i postupaka njihovih nedržavnih neprijatelja. I to s dobrim razlogom.

Osiguravši da ne postoje kriteriji za usporedbu ova dva oblika nasilja, oni garantuju da se neće suočiti sa ispitivanjem niti da će ih cenzurisati međunarodna zajednica kada bez razlike ubijaju, sakate i muče civile kako bi ostvarili svoje interese i zaštitili svoju prevlast – kako bi se logički mogle izjednačiti dvije strane kada nisu postavljeni kriteriji za usporedbu?

SAD je ozakonila duboko neustavne politike, opravdala taktike koje su neizbježno dovele do zloupotrebe i u konačnici usmrtile milione muslimanskih civila u toku svog tzv. „rata protiv terorizma“. Ali nije se suočila sa cenzurom ili osudom međunaordne zajednice – žrtvama ovog rata uskraćena je pravda zato što ih je ubila država koja navodno koristi svoju legitimnu moć, a ne „teroristička grupa“.

Ovo je možda najproblematičniji aspekt retoričke taktike kategoričkog poricanja bilo kakve mogućnosti moralnog izjednačavanja državnog i nedržavnog nasilja. To vodi ka tome da se vrijednost života žrtava određuje statusom aktera koji ih je ubio ili ranio – oni koje su ubili „teroristi“ zaslužuju pravdu, ali oni koje ubije država su samo fusnote u historiji.

Zato mnogi izraelske nasilne postupke i politike protiv Palestinaca, koji su rezultirali desecima hiljada ubijenih civila i neizmjernom ljudskom patnjom tokom godina, vide kao moralno prihvatljivije od Hamasovih znatno manje razornih „terorističkih napada“ na Izrael.

Oni koji su optužili zastupnicu Omar „da je lažno izjednačila SAD i Izrael sa Hamasom i talibanima“ žele ućutkati njenu kritiku SAD-a i Izraela.

Ali u tom su procesu oni nenamjerno otvorili vrata za empirijske usporedbe između nasilja državnih i nedržavnih aktera. Iako takva poređenja – koja se rade koristeći dobro definisane, standardizirane i logičke kriterije – mogu pomoći da se pruži izvjesna pravda mnogim žrtvama državnog nasilja, oni će isto tako pomoći da se dokaže kako ne postoji moralna ekvivalencija između nasilja SAD-a i Izraela i nasilja terorističkih grupa.

Nasilje Izraela i SAD-a je uistinu jedinstveno – ono je bez ograničenja, nesmetano, neograničeno u obimu i neusporedivno u pogledu smrti i uništenja.

Nema moralne ekvivalencije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.