Mitovi o britanskoj imperijalnoj dobronamjernosti i Palestini

Izraelsko nasilje u Gazi nije puka samoodbrana već dio duže priče o doseljeničkom kolonijalizmu koji datira iz perioda vrhunca evropskog kolonijalizma.

Balfourova deklaracija je jedno od nekoliko strateških „obećanja“ koje su Britanci dali tokom Prvog svjetskog rata u vezi teritorija Osmanskog carstva (Getty)

Prošli mjesec, dok je izraelska artiljerija uništavala zgrade u Gazi, jednom od dva komadića teritorije u koje su Palestinci ugurani tokom proteklog stoljeća, britanska vlada je ponovo potvrđivala dobronamjernost svoje imperijalne prošlosti protiv onih koji zahtijevaju obračun sa njenim zlodjelima. Hešteg #BritishEmpire bio je zastupljen na Twitteru dok je Gaza gorjela.

Ove pojave su povezane: uporno uljepšavanje britanske imperijalne historije osigurava da osude izraelskih postupaka kao „doseljeničkog kolonijalizma“ ne rezoniraju moralno u mnogim predjelima. Daleko od tog da ukaljaju izraelsko porijeklo, britanske preteče ove države su posmatrane kao valjane. Balfourova deklaracija britanske vlade koja proklamuje podršku za „uspostavljanje u Palestini nacionalnog doma za jevrejski narod“ 1917. je mitologizirana kao da je postavila temelje za jevrejsku državu na Bliskom istoku i na taj način je dala međunarodni legitmitet za kreiranje države Izrael. Svjesnost o moralno kompromitovanom porijeklu ove deklaracije mogla bi pomoći da probije zapetljane mitove britanske imperijalne dobronamjernosti i izraelskog benignog prisustva u Palestini.

Balfourova deklaracija je jedno od nekoliko strateških „obećanja“ koje su Britanci dali tokom Prvog svjetskog rata u vezi teritorija Osmanskog carstva, dok su ga Britanci užurbano rasparčavali u ime zaštite puta za Indiju i za naftom bogati Zaljev. Kako bi pridobili arapsku populaciju ove regije na svoju stranu, obećali su šarifijskim vladarima Hidžasa, na Arapskom poluotoku, nezavisno kraljevstvo koje je proteže kroz Palestinu do Damaska. U isto vrijeme, u tajnim pregovorima sa Francuzima i Rusima da podijele regiju, obećali su da će učiniti Palestinu međunarodnom teritorijom. Kada se Rusija povuka iz rata u oktobru 1917, vidjeli su hitnu potrebu da osiguraju britansku poziciju na Bliskom istoku sa svježim obećanjem, ovaj put cionističkom pokretu. Palestina je stoga postala triput obećana zemlja, što je dovoljan razlog da se sumnja u svetost bilo kojeg od ovih obećanja.

Novo obećanje

Novo obećanje je zvanično skovao britanski ministar vanjskih poslova, vodeći konzervativac Arthur James Balfour. Poznat kao „krvavi Balfour“ zbog suzbijanja irskih zahtjeva za veću nezavisnost kao glavni ministar za Irsku, Balfour je bio riješeni imperijalista. Bio je i filozof amater koji je sumnjao u razum i bio privučen okultnom – i ideji okultne moći određenih grupa. Ideja da će obećanje cionistima osigurati Bliski istok za njih izrodila se dijelom iz njegove antisemitske pretpostavke, koju su dijelili i drugi utjecajni britanski političari, da su Jevreji kontrolisali javno mnijenje i globalne finansije. Balfour je proračunao da će njegova propagandna izjava okupiti američko i njemačko jevrejsko mišljenje oko savezničke stvari, dok će istovremeno okončati priliv neželjenih istočnoevropskih Jevreja u Veliku Britaniju.

Ova deklaracija bila je u skladu sa tipom britanskog doseljeničkog kolonijalizma koji je oblikovao historije nasilnog razbaštinjavanja u Keniji i drugim kolonijama. Činjenica da su Britanci mislili kako je Palestina nešto što mogu obećati bilo kojoj grupi bez konsultovanja njene populacije tipična je imperijalna pretpostavka. Ovdje je razlika bila u tome da su jevrejski doseljenici a ne britanski preuzeli na sebe „misiju civiliziranja“ – i djelovali kao odano prisustvo blizu Sueckog kanala. Ova deklaracija je implicirala da su Jevreji rasno i kulturološki superiorniji od starosjedilačke palestinske populacije, čak iako je implicirala da Jevreji nisu pripadali Evropi i da su posjedovali zavjereničke moći.

Nisu svi u britanskoj vladi dijelili ove poglede. Državni ministar za Indiju Edwin Montagu, bio je Jevrej i smatrao je ovu deklaraciju iznimno antisemitskom. „Jevreji će nakon ovog biti tretirani kao stranci u svakoj državi osim u Palestini“, strahovao je on. On je insistirao na tome da članovi njegove porodice nemaju nužnu „zajednicu istog pogleda“ sa jevrejskim porodicama iz drugih krajeva: „To je isto kao kada biste rekli da su Englez kršćanin i Francuz kršćanin iste nacije.“ Montagu se pribojavao da će deklaracija značiti da „Jevreji trebaju biti stavljeni u sve pozicije preferencije“ u Palestini i da će muslimani i kršćani morati „praviti prostor za Jevreje“. On je predvidio: „Kada se Jevrejima kaže da je Palestina njihov nacionalni dom, svaka država će se odmah htjeti otarasiti svojih jevrejskih građana i populacija u Palestini će istjerati njene sadašnje stanovnike.“

Montagu je upravo tada formulisao Montaguovu deklaraciju, obećavajući Indijcima veću samoupravu kako bi osigurao njihovu lojalnost u ratu. Konzervativci, a posebno Balfour, usprotivili su se ovom ustupku antikolonijalizmu, tvrdeći da Indijci nisu sposobni za takvu samoupravu. Takav je imperijalista bio Balfour.

Opozvana sva ratna obećanja

Nakon rata su Britanci opozvali sva ratna obećanja o Bliskom istoku: prvo su izdali aranžmane sa Francuzima dozvolivši šarifijskom princu Faisalu da uspostavi vladu u Damasku, a potom su dozvolili da Francuzi istjeraju Faisala u zamjenu za slobodno korištenje nafte u naftom bogatom Mosulu. Faisal je umjesto tog krunisan kao kralj Iraka pod britanskom vlašću – uprkos ratnim obećanjima nezavisnosti za Iračane. Velika Britanija je preuzela direktnu kontrolu nad Palestinom (bez međunarodne teritorije) – potvrdivši da višeznačno obećanje Balfourove delaracije o nacionalnom domu nije sadržavalo nikakve implikacije o jevrejskoj političkoj kontroli.  Velika Britanija je 1921. izdvojila Jordan iz Palestine bez osjećaja da je narušila jevrejski nacionalni dom. Cionističke reakcije su prislile britansku vladu da povuče ovaj dokument.

Kada je Hitler došao na vlast, stotine hiljada očajnih evropskih Jevreja koji su naišli na zatvorena vrata u Velikoj Britaniji i SAD-u, stigli su u Palestinu. Sve više razbaštinjeni i osiromašeni, Palestinci su se pobunili 1936. Britanci su se okrenuli ka brutalnim, terorizirajućim i antipobunjeničkim metodama razvijenim u Irskoj i Iraku, koje su oblikovale prakse izraelske vojske kasnije.

Britanci su promijenili politiku 1937. i 1939, naizmjenično favorizirajući Jevreje i Arape. Upravo je u sklopu savjetovanja politike o Palestini Winston Churchill izrekao svoju eugenističku odbranu doseljeničkog kolonijalizma uopće 1937: „Ne priznajem…da je veliko zlo načinjeno crvenim Indijancima u Americi, ili crncima u Australiji…zbog činjenice da je snažnija rasa, nadmoćnija rasa…došla i zauzela njihovo mjesto.“ On je vidio jevrejsko naseljavanje Palestine kao analogno tim ranijim slučejvima, uključujući i njihove genocidne implikacije.

U to vrijeme Hitler je također posmatrao genocid američkih Indijanaca kao model za njegovu koncepciju Lebensrauma (životnog prostora) i počeo je primjenjivati nasilnu logiku doseljeničkog kolonijalizma u Evropi. Churchill se divio Hitleru, i posvetio mi je poglavlje u svojoj knjizi Veliki savremenici iz 1937. Iako Britanci danas slave Churchilla jer je porazio nacizam, oni još nisu jasno osudili doseljeničko-kolonijalnu ideologiju na kojoj je nacizam bio zasnovan.

Apologete za britanski imperijalizam umjesto tog svoju energiju usmjeravaju na odbranu Cecila Rhodesa, još jednog promotora doseljeničkog kolonijalizma, čak i nakon što je pažljiva komisija preporučila da se ukloni njegov kip u Oriel Collegeu u Oxfordu. Rhodes je pisao: „Mi smo najfinija rasa u svijetu i…što više svijeta mi budemo naseljavali to bolje po ljudsku rasu.“ Njegova privatna kompanija je ubila desetke hiljada pripadnika naroda Matabele tokom osnivanja doseljeničke kolonije Rodezije. Kao premijer kolonije Cape, on je također uspostavio osnove za južnoafrički aparthejd, s kojim često porede trenutni izraelski režim, ukinuvši nebijelim ljudima pravo glasa i oduzevši im zemlju. Čak su i njegovi britanski savremenici bili zgroženi njegovim postupcima.

Apologete doseljeničkog kolonijalizma

Nedavno, nakon što je bivši američki senator Rick Santorum tvrdio na CNN-u da su doseljenici kreirali SAD „iz ničega…ničega nije bilo ovdje“, izbrišavši ne samo postojanje starosjedilačke američke kulture i života i već i uspomenu na veliko doseljeničko nasilje protiv njih, CNN je raskrstio puteve s njim, odgovorivši na veliki pritisak javnosti, uključujući i od Udruženja novinara američkih starosjedilaca.

Vodeći britanski mediji kao što je The Times, međutim, i dalje velikodušno pružaju prostor apologetama doseljeničkog kolonijalizma. Prošli mjesec je Guardian formalno zažalio zbog svoje podrške Balfourovoj deklaraciji iz 1917, kada je njihov urednik napisao: „Postojeća arapska populacija Palestine je…na niskom stepenu civilizacije.“ Vrijeme je za širu, nedvosmislenu osudu njegovog lažnog obećanja i doseljeničko kolonijalne ideologije na kojoj je zasnovan.

Britanska ratna obećanja nisu zasnovana na principu već su data zbog koristoljublja i zasnovana na rasističkim idejama – što baš i nije osnova za svetost. Štaviše, deklaracija je uključivala samonegirajuči jezik uvjeravajući da „ništa neće biti urađeno što bi moglo stvoriti predrasudu prema građanskim i vjerskim pravima postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini.“ Balfourov konzervativizam je bio sadržan u izbjegavanju radikalne promjene.  Ova deklaracija je sročena neodređeno da bi mogla biti prekršena, kao ratna obećanja dinastiji Šarifija. Malo je tog u njenom porijeklu u koristoljubivosti, kolonijalnoj pretpostavci i

antisemitizmu da bi joj dalo auru legitimnosti, a pogotovo ne svetosti, koju ima na nekim mjestima danas.

Britanci su pokrenuli doseljenički kolonijalizam u Palestini bezbrižno i nesmotreno kao i u Australiji i na Novom Zelandu, i u Keniji i Rodeziji. Izraelsko nasilje u Gazi nije puka samoodbrana već dio duže priče doseljeničkog kolonijalizma koji datira iz perioda vrhunca evropskog kolonijalizma. Suprotno britanskim mitovima, doseljenički kolonijalizam je bio agresivni proces etničkog čišćenja utemeljen u rasizmu. Američka podrška izraelskom zalaženju u palestinsku teritoriju je podrška jedne doseljeničko kolonijalne nacije koju su stvorili Britanci drugoj. Nije slučajnost da je ova podrška postala posebno darežljiva tokom Trumpove administracije, koja je također bila otvoreno ponosna na bjelačku nadmoć u Sjevernoj Americi. Obračun sa historijom kolonijalizma ključan je za obračun sa samim kolonijalizmom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera