Šta je sveto pismo: Biblija ili ćirilica?

Borba protiv ugroženosti u Srbiji nikada ne prestaje, jer stanovništvo treba neprestano držati u strahu. Među ugroženim nacionalnim svetinjama posljednjih godina ističe se žalostiva ćirilica.

Nema boljeg dokaza da se vaskoliki zapadni svijet urotio protiv Srba od uvođenja riječi kao što su filozofkinja, diplomatkinja, psihološkinja ili oficirka. (Getty)

Otkad su najumnije srpske glave, plaćene da misle za sve nas nišče duhom, 1986. godine u Memorandumu SANU obznanile otkrovenje o ugroženosti srpskog naroda, to osećanje postalo je nepresušni resurs koji neprestano proizvodi nove branitelje srpske nacije, srpskog jezika, nacionalnog identiteta i sličnih ugroženih entiteta.

Pojavila se čitava bulumenta ličnih telohranitelja nacionalnih svetinja koji svoj zaštitarski posao vide kao božansko poslanje. U međuvremenu je njihov voljeni narod preživeo sve moguće kataklizme i sramote, a za to vreme su branitelji nacije i nacionalističke naracije napravili ozbiljne karijere, stekli pozamašne lične imetke, uspinjali su se na društvenoj lestvici i postali ugledni članovi i stubovi jednog raspalog društva.

Borba protiv ugroženosti nikada ne prestaje, jer stanovništvo treba neprestano držati u strahu i drhtanju, u stanju neposredne opasnosti, kako nikad ne bismo izašli iz ovog tamnog vilajeta u neki malo slobodniji prostor, pogodan za nesmetan lični razvoj svakog pojedinca. Uopšte, pojedinac je omražena reč u vokabularu naših samozvanih telohranitelja nacije, oni na takve tričarije poput živog čoveka ne obraćaju pažnju, već se bave isključivo kolektivima i masama, takoreći čitavim narodom.

Među ugroženim nacionalnim svetinjama poslednjih godina ističe se žalostiva ćirilica u čiju odbranu svaki čas staju čete intelektualaca. Večernje novosti koje vodi Milorad Vučelić, šef Miloševićeve ratne propagande, započele su kampanju pod nazivom “Zašto država ne štiti ćirilicu”, u okviru koje objavljuju tekstove i vapaje uglednih pisaca, lingvista, univerzitetskih profesora i intelektualaca uvek spremnih da dodatno raspiruju osećanje ugroženosti u srpskoj javnosti.

Racionalni argumenti stručnjaka

Povod za kampanju je to što država nikako da usvoji izmene i dopune Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama. Strpljenje je izdalo dobrovoljno patriotsko društvo, pa su njegovi ugledni članovi krenuli u akciju. Uzalud ozbiljni naučnici već godinama upozoravaju da bi predložene izmene zakona dovele do favorizovanja ćirilice, što je direktno kršenje Ustava, zapenušane rodoljube za to nije briga.

Ranko Bugarski je više puta pisao i govorio o tome, na primer: “Predlog upravo drastično krši isti taj Ustav, koji eksplicitno zabranjuje ‘svaku posrednu ili neposrednu diskriminaciju po bilo kom osnovu’, a naročito po osnovu nacionalne pripadnosti, veroispovesti i nekoliko drugih obeležja, među kojima se izričito navodi i jezik (čl. 21). A kako je pismo deo jezika, svako ozakonjeno favorizovanje jednog od pisama već je po sebi diskriminatorno u odnosu na ono drugo, dok je propisivanje kazni zbog ‘nedozvoljene’ upotrebe tog drugog pisma očito još viši stepen diskriminacije. Prema tome, Predlog je protivustavan.”

Takođe, profesor Bugarski je pozivao na zdrav razum i smirivanje strasti: “Milioni Srba, u matičnoj zemlji i izvan nje, normalno smatraju svojim i koriste oba pisma srpskog jezika, ocenjujući da njihovo naporedno postojanje predstavlja bogatstvo a ne prokletstvo. Oni nemaju nikakve potrebe za ideologijom opsednutim nacionalnim dušebrižnicima koji će ih podučavati da je samo ćirilica njihovo pismo, dok se ‘tuđinske’ latinice moraju kloniti ako ne žele da ih njihova država udara, ako ne baš pendrekom, a ono po džepu.”

U jednom intervjuu je jezgrovito objasnio zašto je priča o ugroženosti ćirilice čista laž: „Koliko ovo pismo nije ugroženo dovoljno vam govore dve činjenice: Ustavom je zaštićeno kao prvo pismo u našoj zemlji i ne možete završiti osnovnu školu ako ne znate ćirilicu“.

Uzalud, rodoljube slabo zanimaju racionalni argumenti, oni bi da se sve knjige štampaju ćirilicom, te da ćirilica postane jedino pismo koje se koristi u školskim ustanovama, u medijima, u nazivima firmi, u oglasima, na svakom mogućem i nemogućem mestu. Uostalom, ko je taj Ranko Bugarski?

Profesor Filološkog fakulteta, autor brojnih važnih lingvističkih studija, bivši predsednik Evropskog lingvističkog društva, član Evropske akademije nauka i umetnosti, ekspert Saveta Evrope za regionalne ili manjinske jezike. Kao da su to neke reference. Šta on uopšte zna o jeziku? I odakle mu pravo da govori o ćirilici kad nije pripadnik patriotskog kulta?

A i njegov međunarodni ugled je dovoljan razlog za sumnju, ne bi mrski Zapad prihvatio našeg čoveka ako nije izdajnik srpstva. Džaba znanje i stručnost, to su nebitne stvari, busanje u patriotska prsa je na mnogo većoj ceni. Zato nam je ovako divno i krasno, a sva je prilika da će nam biti još bolje i lepše, sve do konačne propasti.

Krleža, pisac srpskoga jezika

Dobro, svako ima pravo da iznosi svoje mišljenje i da brani ono u šta veruje, da se služi najboljim argumentima kako bi i druge privoleo da prihvate njegov stav. Pa da vidimo kakve to argumente nude dežurni branitelji svega što su proglasili za ugroženo.

Milan Ružić, mlada nada patriotske književnosti i novinarstva, otkriva da je podela upotrebe jezika na službenu i javnu najobičnija podvala, i to „stara komunistička, pre možda hrvatska (opet, u pitanju su skoro sinonimi)”.

Dakle, komunističko i hrvatsko su sinonimi (piše lepo u rečniku), jer je komunizam Srbima nametnut od zlog Hrvata Tita kako bi uništio srpski narod. Mlada nada tu ne staje, već se poziva na prof. dr. Miloša Kovačevića koji veli: “Ćirilica je srpsko pismo, a latinica je pismo srpskog jezika. Kao što Krleža nije srpski pisac, ali je pisac srpskoga jezika, tako ni latinica nije srpsko pismo nego je pismo srpskog jezika.”

Jasno, Krleža je pisao na srpskom jeziku (koji su nam oteli Hrvati), što je očigledno u svakom njegovom retku, na primer u stihovima: „Kaj hočeju ti fratri, kervavi černorisci, / karvopije karvolubne, karvoločni karvolisci? / Kak žena karvohodša kervarim tu pred njimi, / a drob mi se kak canjek vu kominu dimi”.

Da je Krleža pisac srpskog jezika još je vidljivije iz sledećeg distiha: „Kmet ne zna zakaj tak baš mora biti, / da su kmeti gladni, a tabornjiki siti”. Ne moraju kmetovi sve da znaju, a pogotovo ne moraju znati zašto su gladni, poniženi i potlačeni, dok su tabornjiki (stara srpska reč, znači general, što zna svaki srpski patriota) vazda siti, napiti i bogati. I ne samo tabornjiki, već i patriotski intelektualci koji lepo i ugodno žive od brige za svoje gladne kmetove.

Unutrašnji neprijatelji ćirilice

Zoran Avramović, radikalsko-naprednjački kadar, sociolog kulture za specijalne operacije, autor knjige najurnebesnijeg naslova“Rodoljupci i rodomrsci”, dakle Sterijin rodoljubac – objavio je tekst indikativnog naslova “Napad na srpsko pismo i jezik dolazi iznutra, iz Srbije!“

U tekstu se bavi veštinom koju je usavršio kroz višedecenijsku praksu: otkrivanjem unutrašnih neprijatelja i domaćih izdajnika. Avramović sluti apokalipsu i upozorava: “Ako se dogodi da ćirilica nestane pred naletom latinice, ko će biti odgovoran u Republici Srbiji? Vlast? Autokolonisti, autošovinisti, rodomrsci što uporno forsiraju latinicu i govore o srpskohrvatskom jeziku? I prvi i drugi nisu spolja pritisnuti da potiskuju ćirilicu. Napad dolazi iznutra, iz srpske političke i kulturne sfere.”

Unutrašnji neprijatelj nikad ne spava, već danonoćno udara na temelje srpstva, a ovog puta se ostrvio na ćirilicu. Širenje paranoje i nije baš neki argument, ali treba razumeti nacionalističke umnike: nacionalizam je ideologija banalnosti i raspolaže izuzetno ograničenim opsegom predstava i mogućnosti. Zato ne treba zamerati nacionalnim dušebrižnicima što ne pokazuju više inventivnosti ili ubedljivosti, to je u njihovoj ideološkoj sferi jednostavno nemoguće.

Na istoj liniji nalazi se i Dragan Hamović, pesnik i književni kritičar, čovek nebrojenih funkcija – urednik programa Sajma knjiga, viši naučni saradnik na Institutu za književnost i umetnost, član silnih žirija, arbitar u stvarima književnim, nekadašnji savetnik ministra kulture za odbranu i zaštitu identitetskih skalamerija.

Hamović se žali na nerazumevanje državnih organa: “Dok drugi, novostvoreni narodi u okruženju sklapaju svoje identitete otimanjem od srpske baštine, dok se olako priznaju novi politički jezici na vukovskom jezičkom tlu, srpska država godinama ignoriše preporuke Odbora za standardizaciju srpskog jezika.”

Novostvoreni narodi su, pretpostavljam, Bošnjaci i Crnogorci, a novi jezici bosanski, crnogorski, možda i hrvatski. A sve su to, zapravo, Srbi koji govore srpskim jezikom. Kako da vam kažem, Hamoviću, pokušaji asimilacije i genocid nisu baš najbolji metod da nekog ubedite da je srpske nacionalnosti ili šta god da su planirali izvođači krvavih radova juče u Bosni, ili ovi što danas “oćiriličuju” Crnu Goru, kako reče ministarka svega i ničega Vesna Bratić.

Ako nemate neki bolji argument od papagajskog ponavljanja oveštalih floskula jedne propale, ubilačke i samoubilačke ideologije, možda da probate da radite nešto drugo. Ko zna, možda ste za nešto i talentovani, nikad nije kasno da se to otkrije.

Sveto pismo

Univerzitetski profesor, proučavalac književnosti Aleksandar Jovanović otisnuo se u teološke vode u tekstu “Sveto, a nesveto”, pišući kako nam kulturna (samosvest) “ne bi dopuštala da idemo mimo svoje kulture, da sveto zamenimo nesvetim”. Drugim rečima, ćirilica je božanstvo, a latinica profana stvar.

Šteta što se pisci Biblije nisu toga dosetili, ni reč da prozbore o svetosti ćirilice, biće da je u pitanju neko apokrifno predanje. Za naše nacionaliste koji se predstavljaju i kao vernici Biblija nije Sveto pismo, jedino sveto pismo za njih je – ćirilica.

Jovanović je i duhovit, doduše nehotično, ali daj šta daš, humoru se u zube ne gleda: “Naravno, i dela štampana latinicom pripadaju srpskoj književnosti, ali na jedan ipak drugi način. (…) Lično žalim što nismo imali mogućnosti da nekoliko vrsnih romana savremene srpske književnosti čitamo na ćirilici: bio bi to njihov puni dijalog sa sopstvenom kulturom i potpuna predanost njoj”.

Svaki iole pažljiv čitalac je primetio čudnovat fenomen: književno delo štampano ćirilicom neuporedivo je bolje od istog književnog dela štampanog mrskog latinicom. Ne zna se šta je razlog ove mistične, neobjašnjive pojave, možda to što latinica kvari oči, a ćirilica ih otvara, što će vam potvrditi svaki čestit oftalmolog koji više veruje srpskim umnim glavama nego sopstvenoj struci i rođenim očima.

Ugledni pisac Nikola Malović svedočio je o pomenutom fenomenu u čiju se istinitost uverio na ličnom primeru. Veli da je dugo pisao na latinici, ali onda je napisao jedan roman ćirilicom i evo do kakvog je zaključka došao: “Ustanovio sam da isti pisac ne razmišlja na isti način piše li latinicom ili ćirilicom.

Pisati na ćirilici znači i misliti na ćirilici, znači pronalaziti stalno način kako da more onoga što je determinisano latinicom objasnimo ćiriličnim pismom”. Kako se misli na ćirilici nije detaljno objasnio, šteta, jer bi takvo otkriće značajno unapredilo brojne naučne discipline.

Svetska zavera protiv pisma i Srba

Ipak, u širenju paranoje najdalje je otišao prof. dr Sreto Tanasić koji veli: “Snaga jednog naroda je u snazi njegove kulture. Srpski jezik i ćirilica su u srcu srpske kulture. To dobro znaju naručioci razaranja srpskog kulturnog identiteta”.

Zavera protiv Srba i svega srpskog je u punoj snazi, iz zlog sveta dolaze naručioci razaranja, a domaće sluge sprovode u delo opaki plan uništenja srpske nacije, jezika, pisma i identiteta. Nije ovo nikakva fikcija, već gola realnost za koju Tanasić iznosi konkretne dokaze – usvajanje Zakona o rodnoj ravnopravnosti koji preporučuje upotrebu rodno senzitivnog jezika.

Nema boljeg dokaza da se vaskoliki zapadni svet urotio protiv Srba od uvođenja reči kao što su filozofkinja, diplomatkinja, psihološkinja ili oficirka. Kad ove i mnoge slične reči uđu u masovnu upotrebu, biće to kraj srpskog naroda. Što bi rekao pesnik – ubiše me prejake reči: moćnica, direktorka, šefica, vladarka, vizuelna umetnica.

Naravno, sve su ovo tlapnje nacionalnih dušebrižnika koji neumorno ponavljaju opšta mesta nacionalističke ideologije, sve to nema mnogo veze s realnošću i životom. Koga zaista zanima jezička tematika, taj će čitati ozbiljne autore, poput navedenog Ranka Bugarskog. Da sam na mestu ćirilice, ozbiljno bih se zabrinuo za sebe.

Šta god su citirana gospoda branila, propalo je i otišlo u nepovrat. Na ugrožavanju i devastaciji ove zemlje i naroda udarnički rade upravo oni koji se kunu u nacionalne svetinje, oni koji navodno brane te svoje omiljene fetiše. I nemaju nameru da prestanu, jer je uništenje njihov jedini credo, drugu religiju i zakon ne poznaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera