Čitava kulturna infrastruktura Srbije upregnuta je u poricanje zločina, glorifikaciju ubica, propagiranje krvavog patriotizma i lažiranje realnosti.
Jedno od polazišta ‘Strategije’ je briga o srpskom narodu van granica ‘matice’ te da je zaštita srpskog naroda gdje god on živi uslov opstanka Srbije.
Matrica je uvijek bila ista, vojska bi granatirala selo, sravnila mnoge kuće sa zemljom, a potom bi upali, ubijali, pljačkali, palili kuće i džamije, i odvodili ljude u koncentracione logore.
Dovoljno je ovlaš pogledati naslovne strane tabloida da bismo osjetili mučnu, prijeteću atmosferu koja je zavladala srpskim društvom.
Ponovo je na stolu ideja stvaranja ‘velike Srbije’, samo se sad zove malo drugačije, jer je dotični pojam ozloglašen i neraskidivo povezan s jezivim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom.
Vladimir Lazarević postao je počasni građanin opštine Pantelej u Nišu, iako ga je Haški tribunal osudio na 14 godina zatvora za zločine na Kosovu.
Penzioneri koji su odbili da budu statisti u Vučićevoj šaradi u Busijama su mali, ali pouzdan vjesnik neumitne promjene.
Kamberi nije samo personalna, već suštinska opozicija Aleksandru Vučiću i svemu što on predstavlja.
Izvještaj o stanju u ustanovama socijalne zaštite u Srbiji pokazuje da su djeca godinama sistematski emotivno i fizički zanemarivana, da žive u neljudskim uslovima i da mnoga od njih umiru.
Prošlost ne da nije prošla, već vlada Srbijom; Aleksandar Vučić je čedo i akter radikalske ratne politike, kao i mnogi njegovi kadrovi, a ideologija je nepromijenjena.