Nacionalistički marš u Podunavlju

Već nekoliko dana bilo je jasno da će se u Borovom selu ove godine dogoditi nešto neugodno.

Nacionalistički radikali imali su svoj dan, piše autor (Al Jazeera)
Nacionalistički radikali imali su svoj dan, piše autor (Al Jazeera)

Na Balkanu se, kao što nam je još davno objasnio Winston Churchill, stvara više povijesti nego što je ovdašnji stanovnici mogu podnijeti. Datum 2. svibnja u Hrvatskoj je svake godine vezan uz dvije komemoracije: one posvećene masakru nad 12 policajaca u Borovom Selu kod Vukovara 1991 godine, i one posvećene civilnim žrtvama raketiranja Zagreba, što ga je kao odmazdu za poraz u operaciji Bljesak, dan prije, 1995. godine naredio osuđeni ratni zločinac Mile Martić. Uz sve to, ove godine je Uskrs prema Julijanskom kalendaru, dakle, onako kako ga slave pravoslavni Srbi, pao upravo na ovaj datum.

Već nekoliko dana bilo je jasno da će se u Borovom selu ove godine dogoditi nešto neugodno. Nije samo riječ o tome da je ove godine 30. godišnjica ubojstva 12 policajaca, koja nikad nije do kraja razjašnjena i nikad nije raščišćeno je li njihova pogibija bila izazvana avanturističkom igrom radikala, koji su unutar hrvatskih institucija pokušavali preuzeti kontrolu u području Podunavlja, obilježenoga i nacionalno mješovitim stanovništvom, a i kontaktno je područje s Republikom Srbijom.

Ove godine je 2. svibnja i početak formalne izborne kampanje za lokalne izbore, a nacionalistički radikali priželjkuju da se u Vukovaru i Podunavlju, i u gradu i u županiji, odigra možda ključni izborni sraz, borba između umjerene demokratske opcije i nacionalističkih populista. Iako stalno govore o “dignitetu Domovinskog rata”, pijetet prema žrtvama za njih je tek kulisa koja omogućuje političke napetosti i pokretanje socijalne dinamike, barem u mjeri u kojoj je to moguće u pandemijsko vrijeme.

Vlada pod udarom desnih radikala

Hrvatski premijer Andrej Planković snažno se trudi osnažiti koalicijsku suradnju sa svim zastupnicima nacionalnih manjina u parlamentu, a posebice s troje zastupnika srpske nacionalne zajednice, odnosno Samostalne srpske demokratske stranke. Zbog toga, ali prije svega zato što je pri formiranju parlamentarne većine koalicijsku suradnju s manjinskim zastupnicima pretpostavio mogućnosti političke suradnje s nacionalističkim radikalima, koji su ostali u opoziciji, Plenković i Hrvatska demokratska zajednica su od formiranja ove Vlade pod udarom desnih radikala zbog “trgovačke koalicije” s SDSS-om.

Protiv takvog obrasca politike, kojim se nastoji integrirati manjinska zajednica, među prvima se unutar HDZ-a pobunio trenutni vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji u nacionalno složenom gradu cijeli ovaj, a i dio prethodnog mandata (kad je, usred mandatnog razdoblja, pao gradonačelnik Željko Sabo iz Socijaldemokratske partije, a Penava pobijedio na prijevremenim izborima), vodi nacionalno isključivu politiku i nastoji što je više moguće potisnuti srpsku zajednicu. Sad se on i njegovi kamarati bore za novi mandat u Vukovaru, ali i za upravljanje županijom.

Malo je vjerojatno da mogu pobijediti HDZ, koji s novim ljudima kreće u borbu za lokalnu i regionalnu vlast, u za sada tihoj koaliciji s SDSS-om, kao i na nacionalnoj razini, a nasuprot takvoj političkoj ponudi nacionalistički radikali jednostavno nemaju šansi, jer umjereno biračko tijelo u obje velike nacionalne zajednice logično mora biti daleko veće nego radikalsko u samo jednoj.

Gubitnička pozicija nacionalističke radikale samo dodatno radikalizira, pa je posve jasno da marš, što ga je organizirala jedna skupina sudionika komemoracije za 12 vinkovačkih specijalnih policajaca, poginulih 1991. u Borovu selu, kroz to naselje s većinom srpskog stanovništva, upravo na “pravoslavni Uskrs”, predstavlja planirani incident, kojem je cilj radikalizirati politički život u Hrvatskoj pred lokalne izbore.

Kao marševi Oranskog reda u Belfastu

Iako se sad interpretira da je riječ o incidentu navijačke skupine, a i ikonografija i retorika s nečuvenim zagovaranjem nasilja i poticanjem mržnje prema u Borovu selu većinske ranjive skupine, jasno je da se radi o igrokazu nacionalističkih radikala, organiziranom zbog izbora u Vukovaru, a neodgovornom upravo onoliko, koliko je i inače radikalska nacionalistička politika neodgovorna.

Zanemarimo li vulgarnost, ta je ikonografija podsjećala na marševe Oranskog reda u Belfastu na godišnjicu bitke kod Boyne 12. srpnja 1690. godine. Vehementno unionističko slavljenje pobjede Williama III. Oranskog nad svrgnutim kraljem Jamesom II. bilo je zamišljeno kao provokacija većinskom irskom katoličkom stanovništvu. Tek su mirovni proces i početak uspostave sustava diobe vlasti u Irskoj doveli do umirivanja strasti i smanjivanja napetosti što ih izazivali redoviti godišnji marševi Oranskog reda.

Nije ova manifestacija navodne nadmoći nacionalističkih radikala nad tamošnjim srpskim stanovništvom jedino što stanje u Podunavlju čini sličnim procesima koji su se događali u Irskoj. Hrvatsko Podunavlje, što je uključeno u hrvatski državni sustav mirnom reintegracijom, koja je trajala od 1996. do 1998. godine, jedini je dio Hrvatske u kojem srpska zajednica nije doživjela ozbiljnu demografsku devastaciju i Srbi su ostali znatan dio stanovništva.

Sporazumom o mirnoj reintegraciji izbjegli su i socijalnu isključenost, jer su ostali zaposleni u javnim institucijama, upravi i javnim i državnim poduzećima, razmjerno zastupljenosti u stanovništvu, ali su i nakon integracije ostali živjeti segregirano. Uspostavljene su dvije nacionalne zajednice, koje ne žive jedna s drugom, nego jedna pored druge, a razdvojene su od dječjeg vrtića nadalje.

Ustavni patriotizam i daleka periferija

Racionalnim ljudima s hrvatske strane jasno je da je segregacija opasna, prije svega za hrvatsku zajednicu i za dugoročnu stabilnost hrvatske države na tom području. Jasno je da je Podunavlje za Hrvatsku daleka periferija, a da je to područje uz Dunav, naslonjeno na onaj dio susjedne Srbije, koji u toj državi živi najintenzivnijim životom.

Dugoročni demografski trendovi za hrvatsku se zajednicu mogu odvijati upravo onako kako su se odvijali za protestante u Sjevernoj Irskoj. Dugotrajna radikalska politika, koju su vodili tamošnji unionisti, povezana s provokacijama prema irskim katolicima, dovela ih je u neugodnu manjinsku poziciju, a izlazak Velike Britanije iz Europske unije mogao bi samo ubrzati procese i dovesti u pitanje opstanak Velike Britanije na području Sjeverne Irske.

U Hrvatskoj danas bilo kakvo zagovaranje nacionalističkog radikalizma usmjerenog protiv srpske zajednice nije samo protivno demokratskim načelima, nego i zdravoj pameti. Vodstvo srpske zajednice, na čelu s Miloradom Pupovcem, definira svoju poziciju pojmom ustavnoga (konstitucionalnog) patriotizma, što znači da jasno naglašavaju kako probleme svoje zajednice, kao građana Hrvatske, prije svega, žele rješavati unutar institucija hrvatske države.

Jasne su njihove poruke kako je cilj tog vodstva da se srpska zajednica čvrsto integrira u hrvatski politički i državni korpus i da je jedini cilj osigurati građanima srpskog porijekla punu ravnopravnost unutar Hrvatske. Naravno, kao što Plenković, kao predsjednik HDZ-a, nema lak posao povući svoju stranku i svoje glasače za sobom iz nacionalističkoga u prostor uredne europske umjerene kršćanske demokracije, tako niti posao što ga radi Pupovac nije jednostavan i nije bez otpora.

Milanovićev linč nad Pupovcem

Zanimljivo je da u svim dijelovima Hrvatske, u koje su se Srbi vratili nakon “Bljeska” i “Oluje”, srpska zajednica jasno šalje poruku želje za političkom integracijom, bez obzira što je njihova realna pozicija često dosta loša, ali da Srbi u Podunavlju daleko više koketiraju s konceptom “srpskog sveta” i da često svoj politički centar ne vide u Zagrebu, nego u Beogradu.

Uostalom, i nad SDSS-om je umjereni Pupovac s mukom uspostavljao kontrolu, a dugo je unutar te stranke ključnu ulogu igrala skupina oko Vojislava Stanimirovića u Vukovaru, skupina koja je u novu stranku, nastalu u vrijeme mirne reintegracije došla iz nekadašnjee Srpske demokratske stranke, političke organizacije koja je organizirala srpsku paradržavu u Hrvatskoj i bila organski povezana s istoimenom strankom Radovana Karadžića.

U hrvatskoj politici malo tko ima razumijevanja prema onome s čime se unutar srpske zajednice suočava Pupovac, a i premalo je razumijevanja koliko je njegov rad važan za demokratsku konsolidaciju Hrvatske.

Onaj od kojega bi trebalo očekivati najviše odgovornosti i umjerenosti, trenutni predsjednik Republike Zoran Milanović, odlučio je antagonizirati Pupovca, nakon što ga ovaj nije podupro u njegovu nasilju nad zakonskom procedurom kad je pokušao, protivno proceduri, Saboru nametnuti raspravu i glasanje o njegovoj kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda. Kad nije dobio očekivanu potporu Pupovca i SDSS-a, a protiv premijera i aktualne vlade, Milanović je započeo politički linč nad Pupovcem, čime je, zapravo, samo ojačao njegove protivnike unutar zajednice, one kojima koncept srpskoga konstitucionalnog patriotizma nije po volji.

Linč je nastavio i prema nekima od funkcionara SDSS-a, pa je samo dan prije incidenta načelnika općine Borovo javno nazvao “papkom” samo zato što je izbjegao susret s njim, kad je predsjednik prije godišnjice u Borovu polagao vijenac na spomen obilježje za 12 poginulih policajaca. Nacionalistički radikali odmah su to iskoristili za političku diskvalifikaciju načelnika Borova, što je, zapravo, bila neka vrsta zelenog svjetla za “oranski marš” kroz Borovo.

‘Domoljublje’ i sitni interesi

Nacionalistički radikali imali su svoj dan. Nogometni navijači još su jednom poslužili kao jednodnevna marioneta u rukama radikala, politički sukobi u Podunavlju i Vukovaru su zaoštreni, a kojekakvi Penave i Škore, kao i njihova propagandna mašinerija, uvjereni su da su ostvarili važne predizborne bodove.

Ti tipovi ionako nisu dorasli razmišljati o konzekvencama svojih poteza, o posljedicama što ih njihovo činjenje ostavlja. “Domoljublje” je ionako njihovo pokriće za sitne interese i osobno stjecanje materijalnih dobara, a u tom krugu društvena odgovornost ne postoji. S druge strane, pristojna i demokratska Hrvatska, koja je uvjerljivo većinska, naravno, i u Podunavlju, kao da se još uvijek pribojava nacionalističke galame, a i policija, koja bi trebala zaustaviti ovakve incidente, kakav je balkanski “Oranski marš” kroz Borovo, sluđena je dovedena u poziciju da što god napravi, ona može na kraju biti kažnjena.

U takvim okolnostima, kad policija nema prostora da profesionalno procijeni rizik nekog postupanja i da onda djeluje u skladu s tom procjenom, i ona se povlači u nečinjenje ili odgađanje djelovanja, koje je moguće interpretirati i kao policijsku zaštitu maršu širitelja mržnje.

Tako dugo dok se u Hrvatskoj ne počne otvoreno govoriti zašto je nacionalistički radikalizam štetan, zašto je rad na tome da se veliko biračko tijelo najveće stranke “povuče” iz nacionalističkog prostora u umjerenjački i prostor već spominjanog konstitucionalnog patriotizma i zašto je za društvo važno da integrira (ne da asimilira) sve manjinske zajednice, avanturisti iz nacionalističko radikalskog polja imat će prostora organizirati svoje “Oranske marševe”, ali i Hrvatsku izložiti opasnostima kakve danas preživljava Sjeverna Irska, upravo zbog nekadašnjega neodgovornog ponašanja tamošnjih unionista.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO