SAD je uradio više na radikalizaciji Afganistana od Osame bin Ladena

Danas je Afganistan broj jedan na Globalnom indeksu terorizma, a mi smo im pomogli da tu dospiju.

Na ovoj fotografiji od 29. avgusta 2021, Afganistanci provjeravaju stanje kuće oštećene u napadu američkog drona koji je usmrtio 10 članova porodice, među njima i mnogo djece, u Kabulu, u Afganistanu [AP Photo/Khwaja Tawfiq Sediqi, File]

Tema koja se ponavlja u medijskim izvještajima o američkom povlačenju iz Afganistana je ta da smo, nakon 20 godina, ogromnih svota novca i hiljada izgubljenih života, ostavili državu u istom slomljenom stanju u kojem je bila prije našeg dolaska. „Nismo ništa postigli“, ponavljaju stručnjaci. Ali to je pogrešno. Mi smo izvršili invaziju na Afganistan „kako bismo ga spriječili da postane pogodno tlo za teroriste“ – i nismo ga ostavili kakvog smo ga zatekli. Ostavili smo ga u gorem stanju. Daleko gorem.

Kao osoba koja je preživjela genocid i kao akademkinja koja proučava načine na koje obrazovanje može oživjeti slomljene zemlje i ljude, u više navrata sam vidjela kako i najtolerantniji muslimani mogu na kraju biti radikalizovati pod pravim setom uslova.

Godinama već proučavam trendove radikalizacije među svojim narodom, Bošnjacima. Bosanske muslimane su dugo smatrali najtolerantnijom muslimanskom zajednicom na svijetu. Ali danas sve veći broj Bošnjaka prihvata selefizam – rigidni ideološki pravac unutar islama – i ima tvrdokorna vjerovanja koja su u ravni onih Al-Kaide, ISIL-a (ISIS-a) ili Boko Harama. Zašto se ovo dešava?

Ako se bosanski muslimani mogu radikalizirati, onda može svako

Radikalizacija je rezultat očajničke i pogrešno vođene potrage za putem ka osnaženju od strane ljudi koji vape za osjećajem pripadnosti, priznanja i osnovnog poštovanja.

Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, kojeg je u međuvremenu za genocid osudio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, 1991. godine je upozorio Bošnjake: „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje.“

I bio je u pravu. Bošnjaci su otišli u pakao i nazad od 1992. do kraja 1995.

Nismo imali oružje da se branimo kada su srbijanske snage izvršile invaziju na našu državu, i uz pomoć lokalnih Srba, brzo okupirale veći dio države. SAD i Evropa su odabrale da bez riječi posmatraju dok su im se genocid, ratni zločini i masovna silovanja protiv Bošnjaka odvijali pred očima. Sjedili su dokono čak i kada su srpske snage ukrcale Bošnjake u Srebrenici u autobuse jednog vrućeg ljetnog dana 1995. i odvele ih na mjesta pogubljenja. Nakon više hiljada poginulih, mnogo više silovanih i nakon mjeseci neizdržive patnje, NATO je konačno djelovao da se okonča sukob. Ali tada su dali pola države, uključujući Srebrenicu, Srbima koji su ili počinili genocid ili su ćutke gledali kako se on dešava.

Genocid, kao i odluka da se njegovi počinitelji nagrade teritorijom, imao je radikalizirajući efekat na neke Bošnjake. Moje istraživanje mi je pokazalo da se ovaj trend nastavlja do danas.

Ako se bosanski muslimani, historijski poznati po toleranciji i prihvatanju drugih kultura i religija, mogu radikalizirati, onda može svako. Izloženost nasilju je ključni rizični faktor za radikalizaciju. Trauma pokreće unutarnju transformaciju u osobi koja očajnički pokušava dati smisao svom bolu, gubitku, isključenosti i šoku.

Svaki čovjek izložen nasilju suočen s rizikom radikalizacije

To sam i sama osjetila. Nakon što sam preživjela srpski artiljerijski napad na Plavom mostu u mom rodnom gradu Bihaću, vidjela sam kako se približava vozilo UN-a. Imala sam samo 17 godina. Vjerovala sam da nam dolaze pomoći. Ali umjesto da stanu kako bi pomogli meni i drugima na mostu, oni su ubrzali i produžili. U tom trenutku sam shvatila da svijet zapravo nije briga za „mrtve Bošnjake opružene na ulicama“. Dok sam pokušavala pomoći djevojci čije je lice raznijela eksplozija, iskusila sam kako me u tom trenu obuzima nekontrolisani napad bijesa. Usred tog užasa i traume, osjetila sam neodoljivi poriv da uradim nešto – bilo što – kako bih se pobrinula da se ovo nikada ne desi meni ili ljudima koje volim. Užasne misli ranije potpuno nepozante preplavile su moj um, nepozvane, prizvane nasiljem koje sam upravo vidjela. Šta ako bismo odgovorili svojim ubicama tako što ćemo pobiti njihovu nedužnu djecu? Bi li to bilo opravdano? Da li bi ih to zaustavilo da počine genocid nad nama?

Mogla sam mrziti svakog Srbina, svakog kršćanina, svakog Amerikanca, jer su doprinijeli mojoj traumi. Ali ja nisam krenula nasilnim putem. Niti je većina Bošnjaka koji su pretrpjeli traumu genocida, iako nekolicina jeste. Ja sam bila u stanju da izaberem drugi put iz traume ne zbog nečeg urođenog u meni, već zato što sam imala dovoljno sreće da su mi se pružile obrazovne prilike i da sam imala snažne porodične veze. Godine 1996, nakon što sam preživjela etničko čišćenje i više od 1000 dana pod srpskom opsadom, emigrirala sam u SAD i dobila priliku da slobodno nastavim studije. Moji roditelji, profesori i mentori ulili su mi moralnu otpornost i pružili mi prilike za angažman – što su sve zaštitni faktori protiv radikalizacije. Ta me sigurnosna mreža uhvatila i pozicionirala me na nenasilni put. Ali šta da sam bila tinejdžerka bez izbora, bez podrške, bez održivog puta iz traume? I ja sam mogla biti radikalizovana.

Afganistanci, ili bilo ko drugi, se ne razlikuju od Bošnjaka. Svaki čovjek koji je izložen nasilju suočava se s rizikom radikalizacije pod izvjesnim uslovima.

Danas uslovi u Afganistanu ispunjavaju sve kvadratiće na ček listi: Afganistanci su pretrpjeli traumu i nasilje. Osjećaju se izdanima od strane vanjske sile koja je navodno došla da im „pomogne“, ali ih je ostavila u još gorem stanju. Žive u ekonomskoj oskudici sa milion djece izložene riziku da umru od gladi. Imaju i veoma ograničene obrazovne prilike – milioni afganistanske djece nisu u stanju da idu u školu i nemaju velike nade za budućnost.

Od 2001, deseci hiljada afganistanskih civila su nestali kao rezultat američkih napada dronovima. Prema međunarodnoj NVO Save the Children, gotovo 33 000 djece je ubijeno i osakaćeno u Afganistanu tokom proteklih 20 godina, u prosjeku jedno dijete na svakih pet sati. Još u avgustu ove godine, američki zračni napad – pokrenut u odgovoru na bombardovanje grupe Islamska država pokrajina Khorasan, ISKP (ISIS-K) na kabulskom aerodromu koje je usmrtilo 182 osobe – ubio je deset članova porodice, od tog sedmero djece. Kasnije je otkriveno da porodica koja je napadnuta nije imala veze sa „terorističkom“ grupom.

SAD – samo još jedna imperija

U očima Afganistanaca, ove žrtve nisu samo statistika i ne mogu biti otpisane kao „kolateralna šteta“. To su očevi, majke, sinovi i kćerke ubijeni američkim bombama, ili zbog američkog prisustva. Svako od tih ubistava je ožiljak na afganistanskom srcu, i dijelom objašnjava zašto nije bilo teško talibanima da preuzmu kontrolu nad državom.

Afganistanci nas nisu ni željeli tamo. Za njih je SAD oduvijek samo još jedna imperija u dugom nizu mnogih koji su donijeli nasilje i nametnuli im korumpirane lidere.

U svom istraživanju sam vidjela mnogo puta kako kada se osjećaju ugroženo od vanjske sile, i pojedinci i nacije se okreću unutra da se zaštite i demoniziraju vanjskog „drugog“. U tom procesu se često radikaliziraju. Amerika je taj vanjski „drugi“ za Afganistance već decenijama.

SAD se prvi put umiješao tokom perioda nade za Afganistan, kada je Komunistička stranka pod sovjetskim utjecajem centralizirala moć 1978. i započela unapređivati prava žena, povećavati pismenost i lobirati za modernizaciju. Većina ruralnih predjela je, međutim, ostala nepismena i protiv sekularizma. Amerika je objedinila ovu ruralnu neobrazovanu populaciju sa vjerskim borcima da poremeti i destabilizira Afganistan – sve da pobijedi u svom ratu preko posrednika protiv Sovjeta i nauštrb afganistanskih života i budućnosti. Do sredine 1990-ih, SAD je dobio šta je htio – barem djelomično. Sovjeti su otišli, ali su se pojavili talibani kao najsnažnija sila uslovljena za još nasilja. Krajem 2001, nakon napada 11. septembra, SAD je intervenisao u Afganistanu još jednom, ovaj put da svrgne talibane.

Nakon 20 godina okupacije, SAD je napustio Afganistan ranije ove godine. A Afganistanci se suočavaju s rizikom da ponovo budu radikalizovani, možda čak i više nego prije 2001. Ovo je zato što SAD nije kreirao situaciju u Afganistanu gdje ljudi mogu dobiti podršku koja im treba da bi pronašli konstruktivan put iz traume – traume u čijem je kreiranju SAD odigrao važnu, ako ne i glavnu ulogu. Većina afganistanske omladine danas nema prilike koje sam ja imala da proradim svoju traumu nakon genocida u Bosni. Nemaju se za što uhvatiti, nemaju mrežu podrške, niti nadu za budućnost.

Zemlja još plodnija za ‘teroriste’

U proteklih 20 godina, SAD je potrošio ogroman novac na svoje vojne aktivnosti u Afganistanu ali nije inteligentno uložio u obrazovanje i usluge pomoći za očuvanje mentalnog zdravlja u državi. Nije uspio usmjeriti svoje napore na izgradnju snažne fizičke infrastrukture, prosperitetne ekonomije koja će omogućiti Afganistancima da se okoriste od svojih ogromnih zaliha litija ili funkcionalni pravni sistem da se umanju korupcija u jednoj od najsiromašnijih i najkorumpiranijih država na svijetu.

Mi smo izvršili invaziju na Afganistan u sklopu našeg tzv. „rata protiv terorizma“, ali smo na kraju ovu zemlju učinili još plodnijim tlom za „teroriste“.

Kada ljudi nemaju priliku da promijene svoje očajne uslove, oni se moralno odvajaju od sopstvenih zajednica. Njihov bijes i ogorčenost prema sili koju smatraju direktno odgovornom za svoje grozno stanje omogućavaju im da se oslobode djela za koja su nekada smatrali da su za osudu, opravdavajući mučenje ili ubistvo ako služe višoj svrsi. Moralno odustajanje znači prihvatiti ubijanje kao moralan i održiv čin – i možda kao jedini čin za koji moralno neangažovani vjeruju da im može pomoći da promijene svoje stanje i zaštiti njih, njihove vršnjake i njihove interese.

Niko ne zna hoće li naredna glavna tvrdokorna grupa koja se pojavi u Afganistanu biti podstrek koji će nas vratiti nazad u tu državu, ali vjerovatno je da će se mnogi državni i nedržavni faktori sjatiti tamo da unaprijede svoje planove. I ostaviti ovaj razorni ciklus nasilja netaknutim.

Ako postoji jedna lekcija koju bi Zapad trebao naučiti iz svojih brojnih intervencija u Afganistanu, to je ova: ljudi bez nade ili mreže podrške koja će im pomoći da se nose sa svojom traumom postaju lake mete za radikalizaciju dok očajnički traže put do osnaženja, pravde i dostojanstva.

U 2001, godini prije naše invazije, Afganistan je bio na 16. mjestu Globalnog indeksa terorizma. Nakon 20 godina okupacije, Afganistan više nije na toj poziciji. Sada je na prvom mjestu.

A mi smo im pomogli da tu dospiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera