Bh. pobjede i porazi u Vijeću sigurnosti UN-a

Otvorena su pitanja: kuda ide američka politika na Zapadnom Balkanu, zašto Evropske unijea ponovo ostavlja ovu zemlju na milost i nemilost susjedima; jesu li Rusi toliko moćni?

Bosna i Hercegovina luta od euforije do fatalizma nakon posljednje rasprave u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, piše autor (Reuters)

Nakon sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na kojoj se raspravljalo o stanju u Bosni i Hercegovini ništa nije gotovo, ništa nije posve jasnije, nema pobjednika ni poraženih, uprkos upiranju gotovo svih aktera političke krize da se takvima prikažu oni ili njihovi suparnici. O tome čime se trgovalo na malo i naveliko saznat će se godinama kasnije, odluke će, shodno njihovim dometima, biti zaboravljene i svedene na administrativne tragove.

Suprotstavljene domaće politike već 30 godina Bosnu i Hercegovinu boje u crno-bijelo. Stranci koji posreduju ne nude kolorit, nego nekoliko nijansi sive. Dok se na unutarnjem političkom planu lideri stranaka nadmeću za status pobjednika i poraženih, ne odustaju od neostvarivih snova, građani ove zemlje svoje snove žele sanjati izvan ovih geografskih odrednica.

Od zebnje i straha do likovanja i euforije

Bosna i Hercegovina luta od euforije do fatalizma nakon posljednje rasprave o stanju u njoj, održane u Vijeću sigurnosti UN-a. Prvo su euforični bili oni koji su vidjeli, a oni vrjedniji i pročitali, izvještaj visokog predstavnika Christiana Schmidta o njegovom dvomjesečnom mandatu. Fatalizmu su podijegali oni koji su se sjetili i preplašili eventualne robustnije međunarodne reakcije prema bh. entitetu Republika Srpska. Potom su diplomate u svojim kuhinjama, svaki iz svojih interesa, odlučili da se iz prijedloga Rezolucije izbaci svako pominjanje Ureda visokog predstavnika, a potom da se Schmidt, što je do sada bila redovna praksa, kao visoki predstavnik ne obrati ambasadorima zemalja članica. Rasprava je ipak održana na temelju njegovog izvještaja, a misija ALTEA (mirovne snage Evropske unije – EUFORa) produžena je za narednih godinu dana.

Nakok toga, uloge su zamijenjene. Oni koji su strahovali počeli su likovati i euforično slaviti svoju međunarodnu pobjedu. Istovremeno, euforija zbog pojačane pažnje zapadnih sila za stanje u ovom dijelu Evrope pretvorila se u žalopojke o izdaji, napuštanju, ostavljanju žrtve na cjedilu… Pri tome je zaboravljeno da svaka ekstremna emocija u promatranju političkih, posebno diplomatskih aktivnosti na globalnom planu, sužava i zarobljava razum da shvati suštinu, realne učinke i posljedice. Za bh. uvjete i iskustva tako nešto nije čudno, jer ključno pitanje koje visi na usnama prosječnog građanina ove zemlje je – hoće li biti rata?

Potpuno su jasni razlozi zašto se u jednom dijelu bh. javnosti dogovor članica Vijeća sigurnosti UN-a posmatraju kao pobjeda, a u drugom kao poraz. Postavljena su pitanja kuda ide američka politika na Balkanu, zašto EU ponovo ostavlja ovu zemlju na milost i nemilost susjedima, jesu li Rusi toliko moćni da Zapad nema odgovor na njihovo povećano prisustvo u političkim i ekonomskim procesima… Sljedeći set pitanja odnosi se na svrsishodnost postojanja OHR-a, ulogu Schmidta…

Suština u izlaganju ambasadora Nigera

Ruska Federacija jeste iskoristila svoje pravo na veto kao metod ucjene ostalih članica Viječa sigurnosti UN-a i ostvari svoj interes. Legitimitet visokog predstavnika i, još važnije, bonske ovlasti ponovo su minimizirani. Zauzvrat, data je podrška produženju misije EUFOR-a. Da ovakvo dešavanje u UN-u nije novo svjedoči i ruski veto na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u julu 2015. godine. Razumljivi su stoga naslovi u dijelu medija u RS-u koji to vide kao diplomatsku pobjedu Milorada Dodika, demonstraciju stava entiteta u Svjetskoj organizaciji te snagu Rusije kao njihovog otvorenog saveznika. Ali, time priča ni izdaleka nije završena.

Ruski ambasador pri UN-u, kao i većina njegovih kolega koji su sudjelovali u raspravi o stanju u Bosni i Hercegovini, osim ambasadora Srbije, potencirali su podršku teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine. Samo je predstavnik istočnog bh. susjeda izostavio suverenitet u svom izlaganju. Rusija je izrazila zabrinutost stanjem u Bosni i Hercegovini i, kao i većina, potencirala odgovornost domaćih političara u traženju rješenja.

Znakovita je temeljna informiranost zemalja članica o otvorenim pitanjima u Bosni i Hercegovini, ali je samo predstavnik Nigera pomenuo ključni razlog Dodikove narastajuće bahatosti, a to je nezavršen proces povratka izbjeglica i prognanih. O tome govore podaci o broju političkih predstavnika ne-Srba u entitetskoj Narodnoj skupštini od 1996. godine, kada ih je bilo 18, do danas, kada ih je četvero. Ambasador Srbije je iznio vrlo zanimljiv stav svoje vlade o podršci pravu zemalja Zapadnog Balkana da sudjeluju u različitim vojnim savezima, što može biti predmetom neke druge analize.

Ostaju li Rusi u Vijeću za provedu mira?

Treba sačekati i vidjeti kako će se ubuduće Rusija ponašati u Vijeću za provedbu mira kao poslodavcu visokog predstavnika. Ako visoki predstavnik ne postoji, ako, prema riječima ambasadora Ruske Federacije u Vijeću sigurnosti UN-a, nema ni kandidata za visokog predstavnika, Moskva se iz ovog tijela mora povući. Svaki dalji boravak ambasadora na sjednicama PIC-a, odlučivanje ili izdvojeno mišljenje pokazat će podršku njegovom mandatu. Ako dođe do jednostranog ruskog povlačenja iz PIC-a, ostale članice nemaju obavezu Moskvu konsultirati o budućim potezima. Na kraju, snaga visokog predstavnika može biti ojačana unilateralnim akcijama SAD-a i njenih saveznika, pod uvjetom da među ostalim članicama PIC-a nema nesuglasica oko temeljnih odrednica njegovog mandata i instrumenata koji mu stoje na raspolaganju.

Schmidt će svojim ponašanjem pokazati budući stav prema funkciji koju obavlja. Ako je tumačnje bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka tačno, a nema sumnje, to je potvrdilo i nametanje Izmjena Krivičnog zakona u smislu kriminaliziranja negacije genocida i glorifikacije ratnih zločinaca, njegov nasljednik može samostalno donositi odluke za koje smatra da štite provedbu Dejtonskog sporazuma. Hoće li imati hrabrosti za to? Da je ozbiljan u svojim nakanama može dokazati donoseći odluku o poništavanju Zakona o ništavnosti Inzkove odluke o proglašenju Izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Predsjednica RS-a Željka Cvijanović potpisala je Zakon i on je potom objavljen u Službenom glasniku RS-a. Prema odredbama Dejtonskog sporazuma, strane potpisnice dužne su poštovati odluke visokog predstavnika i bezuvjetno surađivati s OHR-om.

Veliki čuvaju svoje (finansijske) interese

Iz rasprave i koncepata govora predstavnika zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a jasno je da velike zemlje imaju svoje interese zbog kojih protežiraju neku od političkih strana u Bosni i Hercegovini. Oni koji nisu direktno zainteresirani držali su se uopćenih formulacija o podršci miru i sigurnosti i dijalogu kao modelu rješavanja nesporazuma. Kriza jeste duboka, više zbog nametnutih ograničenja stvaranju funkcionalnog sistema, mada ni sigurnosna nije manje bremenita. Nonšalantima koji tvrde da rata sigurno neće biti mora postati jasno da se o tome ne odlučuje na bh. tlu ni među domaćim akterima. Tvrdnja da nema uvjeta za rat jednostavno je neodrživa, jer se uvjeti u sadašnje vrijeme lahko stvaraju. I oružje i oni koji će pokrenuti rat mogu biti uvezeni za kratko vrijeme.

Važna umirujuća činjenica koja pravi dramatičnu razliku između stanja danas i onog koje je vladalo devedesetih godina jeste prisustvo stranog kapitala na tlu Bosne i Hercegovine. Teško je vjerovati da će zbog maglovitih interesa velike zemlje – kako Zapada, tako i Rusije i Kine – ugroziti svoje velike poslove i uloženi novac. Jugoslovensku federaciju bilo je jednostavno pustiti niz vodu, jer novca niti ulaganja svjetskih ekonomskih giganata niti investicija njihovih vlada nije bilo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera