Zakonodavci u Bosni i Hercegovini nisu dorasli civilizacijskim dometima Europe i svijeta kako bi jasno stavili do znanja da nije dozvoljeno negiranje zločina protiv čovječnosti, a posebno genocida.
Iz Sarajeva odzvanjaju sintagme u kojima preovladava priča o novom ratu, čime se na dokazanu žrtvu stavlja stigma ratnohuškača koja će je pratiti narednih decenija.
Prvo i pravo pitanje je zašto su za saopćavanje ovakve informacije članovi Predsjedništva Džaferović i Komšić čekali gotovo 40 dana.
Pred očima javnosti odigrao se humanitarni čin komšijske solidarnosti, vrijedan pohvale za one čija se nesposobnost djelomično pokrila, dok dostojanstveniji građani BiH nisu krili stid.
Nema dileme da je BiH izabrala pravi put odlučivši se za izlazak iz jugoslovenske federacije i obnovu samostalnosti – od toponima postala je međunarodno priznata država i članica UN-a.
Inzkova briga za žrtve ratnih zločina je neiskrena, jer bi da je tako ispunio svoje obećanje da će donijeti Zakon o zabrani negiranja zločina genocida.
Trgovina obrazom, svetinjama i ljudskim životima prisutna je u Bosni i Hercegovini od prvih demokratskih izbora 1990.
Na lokalnim izborima u BiH se nije dogodio takav zaokret koji bi temeljno promijenio ideološke, političke i društvene prilike u državi.
Bosni i Hercegovini potreban je visoki predstavnik međunarodne zajednice; Valentin Inzko, ovakav kakav je, ne treba.
Dok se u Bosni i Hercegovini hvalimo kako smo ispunili još jednu evropsku obavezu, većina počinitelja zločina nastavit će živjeti slobodno, smijući se u lice žrtvama.