Tužna novembarska sevdalinka

Tekst rezolucije ZAVNOBiH-a nema naravno pravno dejstvo ali se u međuvremenu pretvorio u moralnu vrijednost i vječnu inspiraciju koje nikakva pravna mjera ne može staviti van snage.

BiH je osjetljiva država o čijoj sreći i ponosu je lakše govoriti nego ih ostvariti (AP)

Znamo li mi tačno kakav događaj slavimo 25. novembra i da li smo svjesni koliko je duh ovog događaja presudan za budućnost naše zemlje? Ko može biti dostojan kazati da nastavlja tradiciju duha stvorenog u noći između 25. i 26. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu, na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH?

Moramo sebi svaki dan postaviti ovo pitanje jer je duh zasjedanja ZAVNOBiH-a jedan od najsvjetlijih putokaza u Bosni i Hercegovini, onaj koji nepogrešivo zemlju vodi k miru i napretku. Njegovo svjetlo i dalje gori onima koji ga žele vidjeti.

Tekst rezolucije ZAVNOBiH-a nema naravno pravno dejstvo ali se u međuvremenu pretvorio u moralnu vrijednost i vječnu inspiraciju koje nikakva pravna mjera ne može staviti van snage. Paragrafima se ne fabrikuje sloga i bratstvo, oni se kuju u zajedničkim iskušenjima, u dobru i zlu. ZAVNOBiH je upravo rezultat te borbe za univerzalne ideale i čovjeka budućnosti.

Rastrgnuti između iskonskog zla i mržnje koji su ljude, pa i rođenu braću, vukli na različite strane i tabore, odlučni da se bore za slobodu i sreću svih, spremni na svaku vrstu žrtve za pobjedu zajedništva, borci raznih ideologija, vjera i nacija stvorili su usred rata u Mrkonjić Gradu jasnu viziju budućnosti BiH kao zemlju bratske sloge i duhovnog jedinstva. Vizija je bila moderna, ozbiljna i nesebična, a odražavala je idealno stanje duha bosanskohercegovačkog čovjeka, duha koji spaja a ne duha koji dijeli. Nikad u istoriji Bosne i Hercegovine do tada i od tada nismo živjeli takvu slogu u tako teškim trenucima, u sjenci zla i smrti.

Pierre Nora, francuski istoričar i akademik koji se bavio kulturom sjećanja, uveo je u naučnu terminologiju izraz „l'événement monstre“. U našoj istoriografiji to je prevedeno kao „veliki događaj“, ali bolji bi prevod bio „divovski događaj“. Skuština i rezolucija ZAVNOBiH-a predstavlja upravo rijetki divovski događaj u našoj istoriji jer su u njemu učestvovali i obilježje mu dali ljudi divovi. Divovi koje su u posljednje tri decenije pojeli patuljci.

Duh ZAVNOBiH-a

Kako smo danas daleko od tih ideala! Kako danas sve radimo da razočaramo pretke koji su nam ostavili u nasljeđe formulu za uspješnu državu! Nezahvalna djeca iz tri naroda udružila se najprije krajem prošlog stoljeća da razbiju i ubiju taj duh i ugase sjajni plamen zajedništva. Od tih dana do danas mrkonjićki plamen se nikad nije upalio, a nije bilo mnogo pokušaja da se ponovo upali. Tragično je što je gorio i gori samo u grudima nehumano unesrećenih ljudi širokog srca i dugog pamćenja.

Govoreći o mladobosancima koji su njegovali duh ZAVNOBiH-a prije što je nastao, Ivo Andrić je napisao da je tragika herojstva u tome što heroj brzo ostane sam, što “nema roda ni prijatelja, gubi svaku ličnu oznaku i postaje ono što naraštaji žele i onakav kakvim ga vremena čine.”

Tako su već godinama u Federaciji BiH glavni tumači ZAVNOBiH-a oni koji predstavljaju njegovu suštinsku suprotnost, odnosno oni koji su unesrećili sve one koji u sebi njeguju duh ZAVNOBiH-a. Stoga meni svako obilježavanje 25. novembra liči na pomen pokojniku koga je ubio onaj ko mu drži pomen. U Republici Srpskoj, pak, bahata i nenarodna vlast siluje istoriju i izbjegava slaviti veliko doba ponosa i humanosti, iako su u svemu najvećim dijelom učestvovali Srbi. Jedni grešnici u licemjernoj neiskrenosti precjenjuju, a drugi u proračunatoj iracionalnosti potcjenjuju jedan veliki događaj na kojem i jedni i drugi samo skupljaju prljave političke poene i vuku nas dublje u ambis.

Ovogodišnja proslava 25. novembra, međutim, dobija iznenada svoju drugu dimenziju. Iako će nas danas svi mediji usmjeravati prema Vječnoj vatri gdje će se, čast rijetkim izuzecima, okupiti oni koji predstavljaju negaciju duha ZAVNOBiH-a, centralni događaj proslave već se neplanirano dogodio prije dva dana ispred zgrade Vlade FBiH, u noći sa 23. na 24. novembra. Pokraj gladnih i promrzlih rudara okupljali su se građani Sarajeva koji žive ideale iz 1943. Među njima je bilo mnogo siromašnih penzionera koji nikad nisu zaboravili šta je to solidarnost. I mnogi mladi ljudi htjeli su biti zajedno sa onima koji pate jer duboko saosjećaju sa rudarima. U tom krugu jedinstva u nevolji dostojnije se slave novembarski dani iz 1943. godine.

Mene je naročito dirnuo jedan penzionerski bračni par. Penzionerka koja je nedavno imala moždani udar donijela je rudarima šta je mogla. Divno je srcem govorila a onda zaplakala pred kamerama, ne samo zbog sudbine rudara već i zbog neprepoznatljive države i vlastite tuge i nemoći. Njen muž od suza nije mogao ni riječi progovoriti. Ovaj par predstavlja snažnu i potresnu sliku naše države danas. Oni svjedoče o plemenitosti i širokogrudosti koja je ostala neugašena, ali njihove suze najbolje govore o rezultatima vladavine hladnih, sebičnih, bezobzirnih i slatkorječivih vlastodržaca. Umjesto zemlje o kojoj su sanjali vijećnici ZAVNOBiH-a, dobili smo poharanu zemlju nepravde i neznanja.

Sve je manje idealista

Još teža borba čeka stanovnike BiH od one iz Drugog svjetskog rata. Onda je barem bilo dovoljno idealista spremnih za bitke. Danas ih je sa svakim danom sve manje, a namjera da se ubije duh ZAVNOBiH-a u ljudima nikad nije prestala u posljednjih trideset godina. Ne smijemo to dozvoliti.

BiH je osjetljiva država o čijoj sreći i ponosu je lakše govoriti nego ih ostvariti. Nezavisno od ideološkog ili bilo kog drugog konteksta, ideje proklamovane na zasjedanju ZAVNOBiH-u predstavljaju jedini uslov za sreću i napredak naše zemlje. To su jedine tračnice kojim se mora kretati naš državni voz. Sve naše nevolje rezultat su iskakanja iz tračnica jedinstva, sloge, poštovanja…

Đorđe Balašević u pjesmi Sevdalinka pita se “da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?” Ljudi su zaista bili bolji. “Nekad smo se bratimili po pogledu, sluteći da isto sanjamo. I Bogu je prosto bilo krstimo li se ili klanjamo”, završava Balašević svoju pjesmu. Ljubavna pjesma naših naroda iz novembra 1943. s vremenom koje je išlo naopako pretvorila se u tužnu sevdalinku koju je danas teško ili nemoguće u horu pjevati. To je godinama naš najveći izazov i nikad od njega ne smijemo odustati. Vjera u bolje dane i bolje ljude je jedino što nam ostaje, ali i to je dovoljno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Prije 78 godina održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu na kojem su donesene odluke o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine.

Published On 25 Nov 2021

Bosna je izdržala teror i nadživjela i mnogo veće gazije od baje od Laktaša, piše autor.

opinion by Dragan Banjac
Published On 25 Nov 2021
Više iz rubrike Piše
POPULARNO