Pregovori Imrana Khana sa pakistanskim talibanima neće donijeti mir

Pregovori sa TTP-om su bili neuspješni u prošlosti. Nema razloga da se vjeruje da će sada biti uspješni.

Pakistanski premijer Imran Khan je potvrdio da se vode pregovori sa TTP-om (Reuters)

U intervjuu sa turskim medijima emitovanom 1. oktobra, pakistanski premijer Imran Khan otkrio je da je njegova vlada u pregovorima sa pakistanskim talibanima (Tehreek-e-Taliban Pakistan ili TTP). Nakon perioda relativne pasivnosti, TTP je bio značajno aktivniji ove godine. Khan je priznao da Islamabad nudi ovoj grupi niz nagrada – od političke amnestije do oslobađanja zatvorenika – u zamjenu za to da odlože oružje.

Takav sporazum ne služi pakistanskim nacionalnim interesima i neće biti funkcionalan jer se TTP, kao i ranije, neće držati dogovora. Osim njihovih implikacija za rat i mir, premijerovi komentari su bili veoma neugodni za one koji nisu zaboravili njegovu ulogu u lošim starim danima od 2007. do 2014, kada su talibani doveli državu u nezavidan položaj.

‘Talibanski Khan’: historijski kontekst

Sjećanje u politici zna biti kratkog daha. Danas se vrijedi sjetiti koju je ulogu Khan odigrao tokom vrhunca talibanskog ustanka u Pakistanu. Da je sve što je uradio bilo održavanje rigorozne tišine tokom ovog sukoba, Pakistan bi znatno bolje prošao.

Khan je bio primjer stava naklonjenosti prema talibanima. Nije bez razloga dobio nadimak „talibanski Khan“. Na osnovu onoga što se u retrospektivi može nazvati samo nesretnim slučajem historije, nacionalnu Vladu su u periodu između 2008. i 2013. predvodile tri stranke koje su se sve manje ili više ideološki protivile TTP-u – Pakistanska narodna stranka (PPP), Pokret Muttahida Qaumi (MQM), i Nacionalna stranka Awami (ANP). Možda nije slučajno da su sve tri danas sjenke onoga što su nekada bile.

Iz perpsketive vođenja rata protiv nasilnih ekstremista, ovakav sastav vlade je bio relativno slučajan. To je značilo da je na političkom nivou barem, ako ne i u javnosti, ova država ispravno identifikovala talibane kao smrtonosnog neprijatelja, onog koji se može poraziti samo uz upotrebu sile.

Ali Khan je spriječio svaki vid agresivnog djelovanja protiv talibana. Umjesto da je odigrao konstruktivnu ulogu i pripremio javnost za težak i skup rat, Khan je uradio suprotno: on se usprotivio vladi i branio ovu pobunjeničku grupu.

Njegova retorika je došla na naplatu. Uzimajući u obzir da je on ranije bio popularan igrač kriketa i poznati filantrop, kao i njegovu otvorenu i beskompromisnu retoriku protiv vladajuće elite Pakistana, Khan je u to vrijeme možda bio najpopularnija ličnost u Pakistanu. On je isto tako bio izuzetno oslobođen odgovornosti. Njegova stranka, Pakistan Tehreek-e-Insaf (PTI, Pokret za pravdu), bojkotovala je izbore 2008, što je značilo da nije imala prisustvo u Parlamentu. Khanova ugodna veza s vojskom će doći tek pet godina kasnije.

Rat je, na neki način, tada bio nečiji tuđi problem. Khan je formalne moći imao koliko i internetski trol i često je igrao tu ulogu. Mediji željni gledanosti sa žarom su najgledanijoj osobi u državi davali sate i sate u programu, a njegove oštre kritike nisu razočarale.

Više nego iko drugi, on je oblikovao obrise debate o talibanima u Pakistanu, koja se vrtjela oko tri pitanja. Prvo, zašto je TTP napadao Pakistance? Drugo, je li državni nacionalni interes zadovoljen pregovaranjem ili borbom protiv TTP-a? Treće, je li savezništvo sa SAD-om od pomoći ili je prepreka u nanošenju poraza TTP-u? Samo je zadnje od njih bilo uistinu teško za odgovoriti, ali kako se ispostavilo, svako je poprimilo kontroverznu i polarizirajući boju.

Dok su izabrana vlada, pa čak i vojska bili za asertivniji pristup, uviđajući smrtonosnu prijetnju koju je TTP predstavljao za Pakistan, Khan je okolišao i ometao. On je nalazio opravdanja za talibane; tvrdio je da njih samo pokreće strana okupacija i da nemaju ideološke agende. Pravi problem, gromoglasno je govorio on, nisu talibani već sama vlada. Nju i njene prethodnike je optužio da su vodili „američki rat“ i tvrdio je da su vojne operacije protiv ove grupe motivirane samo škrtačkom žeđi za dolarima. U tome se pobrinuo da prihvatanje takvog stava bude politički otrov, sve i ako je bio ispravan.

Sve to vrijeme, svake sedmice su dolazile vijesti o novom talibanskom napadu. TTP-jevo ubijanje Pakistanaca bilo je nemilosrdno i nepopustljivo. Bombadrovali su ih i pucali na njih. Gađali su džamije i tržnice. Bili su dovoljno smioni da napadaju teške mete kao što su vojne baze i aerodromi, i dovoljno besramni da napadaju osjetljive mete, kao što su škole i svetišta. Ubijali su važne ljude, kao i sasvim nepoznate. Obezglavljivali su pakistanske policajce i vojnike, a potom su postavljali videosnimke da ih cijeli svijet vidi.

U toku jedne decenije, talibani su ocijenili da je prikladno da okončaju živote više od 50 000 Pakistanaca. Vremenom je težina i puka brutalnost ovog napada postala previše za podnijeti. Do sredine 2010-ih, Pakistan je počeo provoditi niz sigurnosnih operacija protiv ove grupe – ne zhavljajući Khanu, naravno. Između agresivnijeg vojnog stava, poboljšane efikasnosti američkih dronova, i „sretne“ koincidencije internacionaliziranog građanskog rata u Siriji, koji je centar gravitacije za džihadiste pomjerio u zapadnu Aziju, dalje od centralne i južne Azije, Pakistan se uspio izboriti sa talibanskim terorizmom.

Ponovni uspon talibana

Ali ova grupa nikada nije potpuno nestala. Sada, kada im je uspjeh pobjede afganistanskih talibana dao vjetar u leđa, u kojem je, ironično, Islamabad odigrao važnu ulogu, TTP je ponovo na djelu. Kao način da se nosi sa nasiljem ove grupe, Khan opet favorizira meki pristup; u tom pogledu se malo šta promijenilo. Razlika je u tome što je on, naravno, ovoga puta na vlasti.

Na jednom nivou, talibanski ponovni uspon predstavlja potpuno odbacivanje Khanove teorije o terorizmu u Pakistanu. Khan je tvrdio da su talibani motivirani prisustvom američkih snaga u Afganistanu i američko-pakistanskim savezom, a ne ideologijom. Ali SAD je povukao svoje snage iz Afganistana ranije ove godine. Što se tiče dosadašnjeg partnerstva s Washingtonom, Khan, koji još čeka na telefonski poziv od predsjednika Joea Bidena, bit će i više nego svjestan da je ono u rasulu.

A ipak, talibansko nasilje se nastavlja nesmanjenim obimom, ova je grupa odgovorna za gotovo 100 terorističkih napada samo u 2021, cifra koju je premijer šokantno odbacio kao puku „bujicu“. Sve i da tome pristupimo pod njegovim uslovima – a nemojmo ublažavati riječi, on je bio i nastavlja biti apsurdan na temu terorizma – Khanova teorija je falsificirana.

Lažno obećanje mirovnih sporazuma

Važnija od „šta sam ti rekao“, međutim, jeste činjenica da plan djelovanja o kojem Khan raspravlja, neće uspjeti. Uistinu, nikada i nije: Pakistan je ranije ispregovarao barem šest „mirovnih sporazuma“ sa TTP-om. Svaki je propao.

Talibani su maksimalistička organizacija, koja, za razliku od mnogih drugih pobunjeničkih grupa, nije zadovoljna prstom – oni moraju dobiti cijelu ruku. Neki secesionistički pokreti, naprimjer, sa zadovoljstvom prihvataju sporazume za autonomiju, nasuprot svog cilja nezavisnosti. Ispregovarani sporazumi mogu uspješno umiriti neke pobunjenike, ali ne i ove.

Želja TTP-a je da zbaci, nasilnim ili drugim putem, pakistansku državu i nametne svoju interpretaciju šerijatskog zakona širom države. Nema ponude koja nije ovo, nema tog ustupka ili poklona s kojim bi Islamabad mogao kupiti strpljenje TTP-a.

Zapravo, sve što će mirovni sporazum uraditi, sve što ikada jeste, kada je u pitanju TTP – je da im dozvoli da se regrupišu, reorganiziraju, ponovo naoružaju i pojačaju kapacitet za smrt i uništenje. A to je sve prije nego što uzmemo u obzir da najvažnije grupe koje sačinjavaju TTP ne favoriziraju, niti su uključene u pregovore koji su u toku. Ako vlada uspije nagovoriti TTP da prestane s nasiljem, bit će to bezvrijedno obećanje kojem se možemo smijati.

Pakistanski PTSP

Istini za volju, instinktivna rekacija pakistanske javnosti na vijesti o pregovorima samo je djelomično ukorijenjenja u predviđanja za njihovu propast. Prisutan je i emocionalni faktor tu; terapeut bi to opisao kao nerazriješenu traumu.

Skoro je uvredljivo za Khana da najavljuje ove pregovore i uvjeravanja o oproštaju za talibane bez ikakvog učešća Parlamenta ili diskusije s javnošću. Uzimajući u obzir njegovu ličnu historiju u vezi ovog pitanja, to opravdano smeta mnogima.

Khan ipak nije bio samo posmatrač koji nije pomogao da se ugasi požar. On je uvjerio vatrogasce da ne ulaze u zgradu i, dok je požar nastavio bjesnjeti, propovijedao o razumijevanju za piromana. Sada, nakon nekoliko godina, on obavještava preživjele stanare zgrade da je, bez konsultovanja s njima, piromanu dozvoljeno da potpiše novi ugovor o najmu jer požar i nije bio neki veliki problem.

To što je Khan tako flegmatičan u vezi talibana pogoršava kolektivni PTSP od kojeg boluju Pakistanci. To što je on tako lakovjeran u vezi talibanskih namjera pogoršava sigurnosne prijetnje s kojima se ti isti Pakistanci suočavaju. Kada je došao na vlast 2018, Khan je bio dovoljno sretan da zaobiđe najgori dio rata, koji je vođen i dobijen tokom mandata njegova dva omražena rivala, PPP-a i PML-N-a. Zbog sebe, ako ni zbog kog drugog, trebao bi se kretati pažljivo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama